35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

Proteklog sam tjedna obilježio 35 punih godina života u Hrvatskoj. Premda mi je argentinska putovnica s kojom sam ušao u Jugoslaviju, preciznije u Socijalističku Republiku Hrvatsku, JAT-ovim letom iz Madrida u Zagreb toga svibnja 1989. godine, ukradena u vlaku na putu iz Trsta u Rim u ljeto 1991. i tamo je upisan datum mog ulaska u SRH, odnosno dolaska u zračnu luku Pleso, ako me sjećanje ne vara moglo je to biti 20. svibnja 1989. godine. Kazat ću brzo zašto.

Dobro se sjećam mog prvog dana i prve noći u Zagrebu. Na aerodromu me je dočekao subrat iz moje tadašnje franjevačke (zadarske) provincije i doveo u samostan (i župu) Gospe Lurdske (splitske franjevačke provincije) u kojoj su tada boravili studenti Provincije svetog Jeronima (sjedište je u Zadru). Nekoliko dana sam posvetio upoznavanju moje rodbine (s mamine strane) i onda sam nastavio put Zadra da se prijavim ocu provincijalu, predobrom i pokojnom fra Alfonsu Orliću.

Bio sam jako uzbuđen dolaskom u Zagreb. Evo zašto mislim da sam stigao 20. svibnja 1989. Krenuo sam iz Buenos Airesa, 18. svibnja (tada je datirana ”Obediencia de viaje”, dozvola za put koju je potpisao moj tadašnji poglavar u Argentini, kustos fra Josip Peranić), jedan dan sam se zadržao u Madridu, a odmah sam, čim sam se smjestio i pozdravio fratre, otišao na Kaptol da se javim (pokojnom) kardinalu Franji Kuhariću koji nas je bio posjetio u Buenos Airesu, a ja sam ga osobno upoznao 18. listopada 1986. (toga dana mi se kardinal Kuharić potpisao na knjizi molitava svetog Franje Asiškog, pak te godine sam, od ožujka 1986., već bio bogoslov/franjevački pripravnik/postulant).

Zatražio sam od kardinala blagoslov, sat vremena smo porazgovarali (bit će to jedan u nizu brojnih razgovora koje smo vodili) i on mi je poklonio knjige svojih poslanica i poruka ”Hodajmo u istini – I. dio” i ”II. dio” (Glas Koncila, Zagreb, 1974. odnosno 1986.) i kao posvetu na knjizi drugog djela napisao: ”Dragom mladom fra Dragutinu Pilselu, prijatelju, Hrvatu iz Argentine, želim sretan boravak u Hrvatskoj, domovini djedova, uz srdačan pozdrav i blagoslov. +Franjo kard. Kuharić, Zagreb, 20. svibnja 1989.” Dakle, nedvojbeno, tada sam već bio u Hrvatskoj.

Samo dvije osobe su me zvale ili zovu ”Dragutine”: pokojni kardinal Franjo Kuharić i novinar Boris Rašeta! Lijepo od njih.

Elem, nakon što sam upoznao gotovo sve samostane moje tadašnje redovničke zajednice, od Rovinja do Kotora, poslan sam na otočić Košljun, kod Punta, na otoku Krku. Tu ću upoznati tek imenovanog krčkog biskupa, kasnije zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića, a na jesen 1989. sam krenuo na teologiju u Rijeci. Već sam pisao da sam koncem 1990. napustio franjevačku zajednicu i prešao u Riječku nadbiskupiju.

Iz Rijeke ću otići u vojsku početkom studenog 1991., kao dobrovoljac, nakon pogibije/nestanka mojeg mlađeg brata (Branko je stradao 23. listopada 1991. i njegovo će stradanje dati novu i potpuno neočekivanu putanju mom životu), dakle u istu jedinicu: 4. brigadu Zbora narodne garde. Iz aktivnog sastava brigade ću otići 28. veljače 1992. kao hrvatski državljanin, što sam postao, zajedno s pokojnim bratom, 5. veljače 1991. (evidenciju o državljanstvu RH dobio sam 21. veljače 1991. dok sam bio bogoslov u Rijeci).

Ovo navodim da se razlikuje staž života u Hrvatskoj od staža hrvatskog državljanina. Naime, od dolaska iz Argentine do utvrđivanja državljanstva SFRJ-SRH bio sam u statusu stranog studenta na privremenom boravku.

A naveo sam i ove podatke da kažem i kako se od profesionalnog bavljenja novinarstvom uzdržavam od ožujka 1992. godine. Novinariti sam počeo u 17. godini života, u rujnu 1979. u Patagoniji, i bavio sam se, paralelno, novinarstvom (kojeg sam studirao u Buenos Airesu od 1982. do 1985., bila je to trogodišnja viša novinarska škola) svo to vrijeme, pa i nakon dolaska u Hrvatsku, sve do povratka u civilni život, kako rekoh, u ožujku 1992. godine.

Moj život u Hrvatskoj su obilježili: bavljenje teologijom i pisanje mahom religioloških tema, angažman u dosta velikom broju medija, pisanih i elektronskih (dok ovo pišem urednik sam i kolumnist ovoga portala, urednik sam portala ekumena.org, kolumnist i novinar sam tjednika i portala Nacional i novinar sam portala Velike priče iz Beograda), aktivizam u Hrvatskom novinarskom društvu (bio sam član Izvršnog odbora, potpredsjednik HND-a i predsjednik Foruma 21), ljudskopravaški aktivizam (suosnivač sam HHO-a, a kao takav sam ostao zapamćen kao jedan od prvih novinara koji je upozorio na zločine nad preostalim Srbima nakon ”Oluje”), ekumenizam i briga za izgradnju struktura dijaloga i pomirenja (pa sam u toj ulozi bio pokretač i moderator zagrebačkog kružoka mitropolite Porfirija, kružok koji se u manjim gabaritima nastavlja u mom obiteljskom domu), što je rezultat mog poimanja kršćanskog identiteta i uvjerenja, pa onda stanoviti politički angažman (od čega svakako izdvajam meni važan i uspješan doprinos prvoj kampanji predsjednika Ive Josipovića, ali i vođenje uspješne kampanje za parlamentarne izbore don Ivana Grubišića) te uređivanje i pisanje knjiga.

Ima toga još, ali već ovdje nabrojeno i opisano je dovoljno da kažem kako mislim da sam odgovorno živio ovih 35 godina, kako sam dosta toga učinio za ljudska prava, za slobodu medija i za jačanje naše demokracije.

Pak sve ovo navodim kao odgovor svima, a nije ih malo, koji mi psuju majku i oca, koji me tjeraju natrag u Argentinu, koji govore da sam jugo-četnik, uglavnom, smeće, koji priželjkuju moju naglu i nasilnu smrt i koji mi prijete jer sam, osim kao dio kolektiva koji je primio vrlo ozbiljnu prijetnju koja je prošli tjedan stigla nama novinarima Nacionala, netko tko prijetnje i teške uvrede prima gotovo svakodnevno jer sam taknuo u ”hereze”: nacionalizam i šovinizam.

U toj prijetnji Nacionalu se kaže, između ostalog, da spremimo ”oporuke”.

”…Čekamo trenutak da vas što više uhvatimo zajedno da ne trošimo eksploziv za samo jednog strvinara (…) Pratimo vas i više od dvojice bit će uspjeh, pa napišite oporuke”, poručuje nam se.

Nažalost, ovih 35 godina u Hrvatskoj obilježavam na način da pišem o prijetnjama i uvredama, ali kada se izdignemo iznad ovih, kako reče vodstvo HND-a, ”opasnih dana koji su nam stigli”, meni je život bio plodan i zanimljiv. Imam puno prijatelja, poznanika i simpatizera. Ogromna je čitateljska ili televizijska publika koja me prati i cijeni i ova šaka mrzitelja ne bi trebala niti smjela zamračiti svo dobro koje sam dao, a pogotovo ne ono mnogo više dobra koje sam dobio.

Koliko ću još moći djelovati kao novinar i teolog, koliko će me (načeto) zdravlje još poslužiti i držati me budnim i spremnim da služim čitateljima i sugrađanima ja to ne znam, u Božjim je rukama ta stvar, ali ove prijetnje koje se poklapaju s ovom mojom ne baš tako zanemarivom obljetnicom tjeraju me da razmislim o fenomenu mržnje/preziranja.

Mržnja je ljudski osjećaj jake antipatije. Temelji se na svojstvu intenzivnih negativnih osjećaja, i općenito se smatra da je mržnja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti. Uzroci mržnje često mogu biti sebičnost, zavist, povreda osobe, ljubomora ili neuzvraćena ljubav. Mržnja kao suprotnost od ljubavi ne samo da prezire ljudsko biće, nego mu želi i naštetiti ili ga povrijediti.

Mržnja je, dakle, snažno negativno čuvstvo usmjereno prema nekoj osobi ili skupini, osobini ličnosti ili načinu ponašanja, koje se očituje u nesnošljivosti, neprijateljstvu, srdžbi, pa i progonu i maltretiranju objekta mržnje. Nesreća i neugoda koju doživljava objekt mržnje izvor je zadovoljstva za osobu koja mrzi. Iz toga zaključujemo da ona/j koja/i mrzi u stanju je poremećaja ličnosti ili čak duševne bolesti.

Neke osobe koje me mrze poznajem, ali ogromnu većinu onih koji iskazuju mržnju ne poznajem. Mahom se skrivaju iza pseudonima ili lažnih profila. Ili šalju anonimna pisma.

Općenito se može reći da im je pismenost slaba, ali i znanje. Tako sam ovih dana o sebi čitao da sam ”otjerao od sebe oca”, a zna se i dokumentirano je (”Povratak Adolfa Pilsela”, VBZ, 2017.) da je bilo suprotno, kao i to da ja nisam dobio državljanstvo po ocu, jer ga 1991. godine on, kao potpuni apatrid, nije imao, već po majci.

Svašta čudno i uvrnuto o sebi čitam: ”komunjara”, ”Jugoslaven”, ”četnik”, ”anti-Hrvat”, ”neprijatelj Crkve”… pa sam već neko vrijeme u poslu da redigiram autobiografski ”Argentinski roman” tako da ga proširim i aktualiziram.

Naravno, mržnja i napadi na mene neće zbog toga nestati (mrzitelji su, vrlo često, gotovo u pravilu, osobe koje ne čitaju niti traže istinu o stvarima i događajima), ali ću moći kazati, kao što govorim i ovom kolumnom, eto, ja sam taj i taj, ovakav i onakav, nikako drugačiji.

Nasuprot mržnji i toksičnosti kojekakvih psovki, ja nudim stvaralaštvo, nudim sućut i empatiju, nudim dijalog i razumijevanje, nudim, osobito ovdje zajedno s kolegicama i kolegama na Autografu, barem, javnu tribinu logičnosti, tolerancije, različitosti, pluralnosti, razumijevanja zbilje, kulture…

Nasuprot mržnji i destrukciji, koju smo, nažalost, doživjeli i od strane vrhova vlasti u Hrvatskoj, ja predlažem koncilijantnost, suvislost, razumnost.

Trideset i pet godina u Hrvatskoj nekima možda i nije puno, meni je. Ali kada, za sam kraj, navodim da sam prve ozbiljne prijetnje dobio u ovo doba još 1994. godine kao član i aktivist HHO-a u doba nasilnih deložacija Srba po našim gradovima, o kojima sam pisao (u tjedniku Globus) i govorio na mojim tadašnjim televizijskim emisijama (na OTV-u), onda treba reći da sam od tih 35 godina 30 proveo trpeći i noseći se s kojekakvim prijetnjama (neke su dovele do toga da neko vrijeme živim i u Sarajevu).

Trideset godina primljene mržnje unutar 35 godina darovane ljubavi? Isplatila se ta računica?

Vi meni recite.

Ako ste uplatili ili uplaćujete prilog kao pomoć Autografu, koji je u potpunosti dobrovoljni projekt, i tada ste mi kazali nešto. Vrlo važno ste rekli.

Ako me pak, ovako ili onako, pratite od kada sudjelujem u javnom životu naše zemlje, barem od ožujka 1992. (iako sam se u nekim crkvenim medijima kod nas već ranije potpisivao), razmislite i o tomu, onda smo si vi i ja zaista rekli izuzetno važne stvari.

Jer ono najvažnije je da sam želio postati slobodan čovjek. Slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su me u obitelji i na poslu opteretili. Otvoren prema drugima baš kao i papa Franjo.

Te stvari koje smo si rekli, ja pišući i govoreći, vi čitajući, prateći i šireći, obavezuju nas da radimo više i bolje. Mrzitelji ne smiju imati posljednju riječ.

I neće je imati!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige

> Svi tekstovi ovog autora