Pacifik – Šljem kao moj jastuk (1)

Mini-serija “Pacifik” u produkciji HBO-a (Steven Spielberg i Tom Hanks kao izvršni producenti) iz 2010. godine prikazuje Drugi svjetski rat na Dalekom istoku iz perspektive trojice pripadnika Korpusa mornaričkog pješaštva SAD-a: Roberta Leckija, Eugenea Sledgea i Johna Basilonea. Tvorci serije su kao primaran izvor za priču iskoristili dva ratna memoara. Jedan od njih jest knjiga naslova “Šljem kao moj jastuk” autora Roberta Leckija koja će biti prikazana u ovome i sljedećem tekstu kolumne. Drugi memoar čije autorstvo potpisuje Eugene Sledge jest knjiga “Sa starom gardom” koja će biti tema kolumne u budućnosti.

Prije upuštanja u prikaz knjige, možda je uputno posvetiti nekoliko rečenica pitanju zašto bi štivo objavljeno 1957. godine u kojemu se obrađuju još desetljeće i pol stariji događaji koji su se odvijali na drugom kraju svijeta moglo biti relevantno (ili zanimljivo) današnjem čitatelju? Čini se da je današnjica upravo vrijeme i mjesto gdje se krije odgovor utjelovljen u fetišizaciji militarizma, glorifikaciji uništenja i relativizaciji ljudskih prava. Još jedna poveznica jest kombinacija slogova koja se prečesto i odveć lagano prelama preko usana, a koja glasi “prijetnja nuklearnim oružjem”.

Istovremeno, u toj sintagmi pronalazi se i ključna razlika koja paradoksalno samo potvrđuje važnost Leckijeve knjige. Dok je danas užas Hirošime i Nagasakija gotovo izblijedio iz živog sjećanja, Robert Leckie bio je svjedok ulaska u atomsko doba: “Ležao sam u bolnici dok se znak gljive uzdizao nad svijetom.”[i]

“Šljem kao moj jastuk” ne sadrži iscrpnu analizu složenih strategija ili opis velikih gesta ličnosti koje su obilježile dvadeseto stoljeće. Ova poetična knjiga suptilno, ali nedvosmisleno prenosi antiratnu poruku čovjeka koji je u izvanrednim okolnostima svjedočio manifestacijama psihe koje inače ostaju skrivene i neistražene. U tome aspektu leži i trajna vrijednost ove priče; koliko god tehnika ubijanja bila različita, koliko god geografske širine bile različite i ma koliko god desetljeća ležalo između nas, ono što će nam uvijek biti blisko jest ljudsko iskustvo utjelovljeno u raciju i emocijama – alatima koji nam omogućuju da se poistovjetimo i prepoznamo u drugome čovjeku.     

Nakon japanskog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. godine na Pacifiku se otvorilo bojište koje će biti obilježeno s dva noviteta u ratovanju; jedan su bili nosači aviona, a drugi amfibijska iskrcavanja na prostranstvima najvećeg svjetskog oceana.

Nakon neodlučenog okršaja u Koraljnom moru u svibnju 1942. godine i odlučne američke pomorske pobjede kod atola Midway u lipnju iste godine kojom je suzbijena navala Japana (bitke u kojima protivničke flote u niti jednom trenutku nisu uspostavile vizualni kontakt), otvorila se prilika za prvu američku ofenzivu u Drugom svjetskom ratu na otoku Guadalcanal – dijelu Solomonskog otočja, čije je uzletište bilo od ključnog značaja za održavanje logističke veze s Australijom.

GUADALCANAL

Zato su se američki marinci tamo iskrcali 7. kolovoza 1942. godine. Među njima bio je i Robert Leckie. Kao i većina svojih suboraca, on je još koji mjesec ranije bio civil koji je u tom kratkom razdoblju morao proći preobrazbu u marinca koju opisuje ovako: “Intendanti su oni koji stvaraju marince. U njihovom prisustvu se svlačimo… odbacivanje jednog komada odjeće označava tihu smrt jedne idiosinkrazije… nestaje sklonost za pruge ili kockice, okončana je tendencija da se kombiniraju ljubičaste čarape sa smeđom kravatom. Moje čarape od sada će biti smeđe. … Jedino drugo što je dozvoljeno jest da budu čiste. … Na tako nagog i drhtavog dolazi vodopad odjeće koji čisti od osobnosti: kape, rukavice, čarape, cipele, remenje, hlače, kaput… Iz toga ne proizlazi ništa drugo nego broj: 351391 USMCR. Dvadeset minuta ranije na vašem mjestu stajalo je ljudsko biće okruženo sa šezdesetak drugih; suma svih postat će vod. Njegovi dijelovi, međutim, nemaju značenje osim u kontekstu cjeline.”[ii] 

Nakon šest tjedana obuke nastupila je željena promjena: “Najvažnije u ovoj preobrazbi nije bilo zatezanje mojeg mesa ili izoštravanje mojih očiju, već novo stanje uma. Bio sam marinac.”[iii]

Leckie daje uvid u svoju desetinu – najmanju jedinicu svake vojske: “Satnija H bila je kao klan ili pleme u kojemu je najvažnija sastavnica bila desetina – obiteljska zajednica. … Moja desetina nije bila opterećena rasnom ili religijskom zadrtošću. Nismo imali unutarnje sukobe. … Takve stvari najčešće su plod mašte onih koji se nikada nisu borili. Samo pozadinske trupe mogu si priuštiti takve luksuzne boljke. … Nismo podnosili razdor tako da smo sve razmirice potisnuli u smjeru zajedničkog prijezira spram časnika i discipline, a kasnije u smjeru neprijateljskih blizanaca na Pacifiku – džungle i Japanaca.”[iv] 

Postojala je, međutim, i treća opasnost – bratoubojstvo: “Čuo se rafal koji se prolomio u noći, ali onda se tmina ponovno navukla. … Nitko nije došao. U zoru smo otkrili razlog pucnjave. Bolničar je bio ubijen. Ubili su ga njegovi suborci. Kada ga je stražar zatražio lozinku dok se vraćao u zaklon nakon što je urinirao, zapetljao se s riječi ‘liliputanac’[v] i tako je dočekao smrt – vječnost na milosti tekućeg suglasnika.”[vi]

Svaka smrt u jedinici nije se, međutim, dočekivala s jednakim intenzitetom osjećaja: “Osim ako se ne radi o bliskim prijateljima, teško je osjetiti duboku, proždiruću tugu za mrtvima. … Nakon što sam čuo imena koja je poručnik naveo, morao sam natjerati svoje lice u masku žaljenja i uresiti svoje srce crnilom… jer bio sam šokiran pogledom unutra koji tamo nije zatekao tugu. Umjesto da si dozvolim spoznaju sebe kao čudovišta (kakvim sam se tada činio), hotimično sam se zavaravao hineći gubitak. Svi smo to činili.”[vii]

Mrtav neprijatelj nije zavređivao čak niti lažni pijetet. Štoviše, njegovi ostaci bili su prije promatrani kao potencijalan izvor zarade: “Jedan od marinaca sistematično je prolazio među mrtvima oboružan kliještima. Primijetio je da Japanci imaju sklonost prema zlatnim zubima. … Širom bi otvorio njihove čeljusti, zavirio u njihova usta revnošću zubara i iščupao sve što se sjajilo. Zlatne zube čuvao je u vrećici za duhan koju je nosio oko svoga vrata kao amajliju. Zvali smo ga ‘Suveniri’[viii].[ix]

Džungla nije diskriminirala u svojem tretmanu mrtvih. Pri tome je ona djelovala kao memento mori koji je svaki entuzijazam pobjedonosnih preživjelih brzo zamjenjivao vizijom i smradom truleži: “Bio sam zaprepašten rojevima muha… koji su izlazili iz svake šupljine: iz usta, očiju, ušiju. … Sav moj pobjednički zanos i moje šepurenje utekli su pred užasom kojemu su moje oči svjedočile. Moje tijelo moglo je biti ono preko kojega su sada plazili bijeli crvi; možda će jednog dana i biti. … S druge strane rječice vidio sam krokodila koji je proždirao debelog Japanca. … Njegovo hrskanje držalo nas je budnima. Smrad nas je držao budnima. … Miris – osjetilo koje djeluje nekako neozbiljno, najpodložnije je gnušanju. Neće vam dati mira. Možete zatvoriti oči pred ružnoćom ili začepiti uši štiteći se od zvuka, ali za jaki smrad nema lijeka osim bijega. Kako nismo mogli pobjeći, nismo mogli izbjeći ni smrad; i nismo mogli zaspati.”[x]

Najveću opasnost ipak je predstavljao neprijatelj koji je opet na svoj način pronalazio načine kako da ukrade san. Tako su Japanci noću slali bombardere nad američke položaje koji su prije svega imali psihološki učinak: “Kao pas čiji je lavež gori od njegova ugriza, tutnjava njihovih motora bila je strašnija od udara njihovih bombi. Nisu ubili mnogo ljudi, ali – poput Macbetha, ubijali su san.”[xi]

Mnogo veći izvor za brigu bila je neprijateljska mornarica koja je u noćnim prepadima[xii] nastojala pružiti podršku svojim kopnenim trupama koje su – kako su mjeseci prolazili, bile sve iznurenije bolešću, glađu i rastućom američkom premoći u ljudstvu i materijalu: “Najveće iskušenje bilo je bombardiranje s mora. … Daleko na moru mogli smo vidjeti odsjaje udaljenih topova krstarica i bojnih brodova. Čuli bismo mekani ka-bum plotuna. Potom bi uslijedili golemi projektili koji su se jurišajući naprezali poput teretnog vagona koji leti zrakom. Zemlja se njihala i tresla po strašnom udaru detonacije čak i ako je ona bila udaljena stotinama metara. Želudac bi vam se stegao kao da ga je čudovišna ruka mijesila poput brašna; hvatali biste se za dah poput igrača nogometa kojemu je nakon teškog pada bio izbijen zrak iz pluća.”[xiii]

Nakon nabrojanih iskušenja, Leckie dolazi do neugodnog zaključka o vrijednosti pojedinačnog vojnika u ratu: “Sve vojske imaju potrošne dijelove. Radi se o komadu opreme ili o jedinici čije uništenje neće biti fatalno za cjelinu. … Puška ili pojas sa streljivom na taj su način potrošni. Tako je i s ljudima. Ljudi su najpotrošniji dio. Glad, džungla ni Japanci pojedinačno ili zajedno nisu tako korozivni poput osjećaja da ste potrošna roba.”[xiv]   

Istovremeno, u stihovima epitafa posvećenog palim suborcima u bitki kod rijeke Tenaru na Guadalcanalu Leckie bira najdragocjenije riječi:

Sveti Mihaele, anđele boja,
Slavimo te do nebeskih visina.
Neprijatelj kojega si poslao bijaše smion i snažan,
Smrti se bojao nije.

Založi se kod Gospodina za naše drugove
ubijene kada se bitka činila izgubljenom,
Krenuli su u susret slavnom porazu –
smrti heroja.

Lažno je razmetanje pobjednika,
prazan ponos nas živih,
Za one koji su pali pakla nema –
ne za one hrabre koji su mrijeli.

MELBOURNE

Osjećaj spasenja (ili barem olakšanja) rastjerao je fatalističku kontemplaciju kada je Leckijeva jedinica – Druga bojna Prve pukovnije Prve divizije marinaca bila povučena s linije 14. prosinca 1942. godine. Leckie lakonski sažima ishod kampanje: “Mi smo pobijedili.”[xv]

Mjeseci odmora koji su za marince uslijedili u savezničkoj Australiji – koja ih je dočekala poput spasitelja, bili su ispunjeni raznim eskapadama potpirenim alkoholom i ljubavničkim nagonom koje je za domaće prilike snažan američki dolar mogao na duge staze priuštiti raskalašenim došljacima.[xvi]

Leckie u knjizi naširoko opisuje svoj boravak u Melbourneu. Pri tome, nakon dvostrukog ljubavnog razočaranja, iznosi lekciju: “Nakon Molly i Sheile više nije bilo osjećaja. Preostao je lov. Kako on teče? … Lov je hladan, da; on je proračunat, naravno, ali muškarac ne smije riskirati povezanost kada zadovoljava požudu. Nikada ne smije biti romantičan. Romantičnu ljubav mora prepustiti neuzvraćenim pjesnicima koji su je izmislili.”[xvii]

Osim slomljenog srca, postojale su i druge opasnosti za jednog marinca u Australiji. Tako Leckie opisuje ishod pokrivanja kolege (Šaljivčine[xviii]) na straži u pijanom stanju dok je ovaj išao mokriti (također pijanog stanja): “Dao mi je svoj pištolj, remen, šljem i otišao. Biti pijan na straži, napustiti svoj položaj i predati svoje oružje znači sjediniti smrtni grijeh s  neoprostivim prijestupom. … Onda se dogodila nesretna stvar. Poručnik Elita[xix] išao je niz hodnik (koji je Leckiju prethodno konfiscirao cigare pozivajući se na privilegiju čina). … Moj bijes bio je izazvan alkoholom u meni i zato sam potegao pištolj, uperio ga u poručnika i rekao nešto poput: ‘Stani tamo gdje jesi ti šugavi kujin sine ili ću ti prosvirati tu gospodsku, lopovsku guzicu koja krade cigarete’.”[xx]

Unatoč teškom prijestupu koji bi u mirnodopskim uvjetima mogao imati ozbiljne posljedice, Leckie se izvukao prilično neokrznut: “Pet dana kruha i vode. Degradiran u čin vojnika.”[xxi] Blaga kazna nikako nije bila plod mekanog srca zapovjednika, već ishod hladne računice kako je isplativije da Leckie završi kao žrtva japanskog metka umjesto da mu sličnu sudbinu priušti vlastita strana.

Krajem rujna 1943. godine došao je kraj boravku u Melbourneu i Leckijeva jedinica vraćala se u rat ceremonijom rastanka koja je sažimala vrijeme koje je provela u “zemlji tamo dolje”: “Mnoštvo žena natiskalo se na doku cvileći svoje pozdrave… Muškarci na brodu imali su vlastitu gestu pozdrava. Iz džepova i lisnica iskopali su gumene naprave nalik balonima za koje više nisu imali namjene i potom su ih napuhali. … Uskoro je prostor između pristaništa i našeg broda na odlasku bio ispunjen tim bijelim balonima u obliku kobasice – desetcima, potom stotinama, na koncu tisućama njih koji su plesali na povjetarcu poskakujući gore dolje kao da su bili nošeni hrapavim i vulgarnim povicima marinaca te vriskom i pseudo šokiranim kričanjem djevojaka – dozivali su se poput šumskih zvijeri u vrijeme parenja.”[xxii]

 ___________________________________________

[i] Leckie, R., Helmet for My Pillow, Ebury Press, 2011., str. 302.

[ii] Ibid. str. 8 – 9.

[iii] Ibid. str. 21.

[iv] Ibid. str. 32.

[v] Amerikanci su na Pacifiku često koristili lozinke koje su sadržavale slovo l jer Japanci taj suglasnik izgovaraju zvukom koji je blizak slovu r.

[vi] Op. cit. u bilj. 1, str 63.

[vii] Ibid., str. 84.

[viii] U originalu: Souvenirs

[ix] Op. cit. u bilj 1, str. 84 – 85.

[x] Ibid., str. 86 – 87.

[xi] Ibid., str. 89.

[xii] Japanska mornarica danju se nije usuđivala suviše približiti Guadalcanalu jer su američki lovci sa samog otoka (aerodrom Henderson Field) i nosača zrakoplova u tome slučaju mogli reagirati na njihove upade.

[xiii] Op. cit. u bilj. 1, str. 90.

[xiv] Ibid., str. 96.

[xv] Ibid., str. 135.

[xvi] Američki vojnici zarađivali su dvostruko više od svojih australskih kolega: “Imali smo čokolade, sladoled, svilene čarape i dolare. Djevojkama smo mogli priuštiti dobar provod.” Istovremeno, mnogo Australaca u to se vrijeme borilo u sjevernoj Africi protiv Rommelovog Afričkog korpusa tako da je postojao manjak domaćih muškaraca što su Amerikanci zdušno iskoristili. Netrpeljivost potaknuta nadmetanjem za pažnju žena ponekad je dovodila do masovnih uličnih tučnjava i nereda (što je bio slučaj i u Melbourneu). Izvor: The Pacific War in Color: Shockwaves, A SMITHSONIAN CHANNEL PRODUCTION, 2018., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=soBzp00swZU&list=PLJ7sq-Qwuqkg6CtABDW3QHtf4QNovBR1_&index=2, posljednji posjet stranici: 19. studenog 2024.

[xvii] Op. cit. u bilj 1, str. 149.

[xviii] U originalu: Chuckler.

[xix] U originalu: Ivy-League

[xx] Op. cit. u bilj. 1, str. 169.

[xxi] Ibid., str. 172.

[xxii] Ibid., str. 194.

(Nastavlja se).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)
    •  O zavisti
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)
    •  Fahrenheit 451 – Cenzura knjiga, kontrola misli
    •  Divni novi svijet – Distopija naša svagdašnja
    •  1984. – Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć

> Svi tekstovi ovog autora