Poučak sestre Simone: žene, ne gubite nadu. Izdržite!

Papa Franjo imenovao je na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja redovnicu Simonu Brambillu, M.C., prefektom Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, dosadašnju tajnicu toga Dikasterija. Proprefektom istoga Dikasterija Papa je imenovao kardinala Ángela Fernándeza Artimea, izvijestio je Vatican News.

Sestra Brambilla je preuzela dužnost od kardinala Joãoa Braza de Aviza (77) koji odlazi u mirovinu. Papa Franjo napravio je ovime do sada veliki iskorak u imenovanju žena u vodeća tijela Katoličke crkve. Izbor sestre Brambille označava Franjino nastojanje da ženama omogući obavljanje vodećih funkcija u upravljanju Crkvom.

S. Simona rođena je u Monzi 27. ožujka 1965. Nakon što je 1986. stekla stručnu diplomu medicinske sestre, 1988. je ušla u Institut sestara misionarki Consolate, gdje je 1991. položila prve zavjete. Godine 1998. stekla je licencijat iz psihologije na Institutu za psihologiju Papinskog sveučilišta Gregoriana. Godine 1999. odlazi u Mozambik, gdje se bavi pastoralom mladih u Macua Xirima Study Center u Mauai.

Od 2002. do 2006. bila je profesorica na Institutu za psihologiju Papinskog sveučilišta Gregoriana. Od 2005. do 2011. bila je generalna savjetnica Instituta sestara misionarki Consolate. Godine 2008. stekla je doktorat iz psihologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Godine 2011. izabrana je za glavnu poglavaricu Instituta sestara misionarki Consolata, a 2017. ponovno je izabrana na tu službu do svibnja 2023. Konačno, od 2019. članica je Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Od 7. listopada 2023. obnašala je službu tajnice toga Dikasterija.

Od početka pontifikata pape Franje povećana je nazočnost žena u Vatikanu. Prema ukupnim podacima koji pokrivaju i Svetu Stolicu i Grad Vatikan od 2013. do 2023., postotak žena porastao je s 19,2% na 23,4%.

Putem koji je zacrtao apostolskom konstitucijom o Rimskoj kuriji “Praedicate Evangelium” iz 2022., Papa je omogućio i vjernicima laicima i redovnicima, uključujući žene, da vode dikasterij i postanu prefekti, ulogu koja je prije bila rezervirana za kardinale i nadbiskupe.

U Gradu Vatikanu papa Franjo imenovao je dvije žene na vodeće položaje tijekom svog pontifikata. Godine 2016. imenovao je Barbaru Jattu ravnateljicom Vatikanskih muzeja, koje tradicionalno vode civili/laici. Godine 2022. imenovao je sestru Raffaellu Petrini generalnom tajnicom Uprave Države Vatikanskoga Grada, a uloga je to koju obično obnaša biskup.

Postoji i nekoliko podtajnica, kao što su Gabriella Gambino i Lina Ghisoni u Dikasteriju za laike, obitelj i život, dok sestra Carmen Ros Nortes služi kao podtajnica u navedrenom Dikasteriju za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života.

Emilce Cuda tajnica je Papinskog povjerenstva za Latinsku Ameriku; Nataša Govekar vodi teološko-pastoralni odjel Dikasterija za komunikaciju; Cristiane Murray je zamjenica ravnatelja Tiskovnog ureda Svete Stolice; a Charlotte Kreuter-Kirchof zamjenica je koordinatora Vijeća za ekonomiju. Generalno tajništvo Sinode biskupa također ima ženu podtajnicu, sestru Nathalie Becquart rođenu u Francuskoj.

Dana 13. prosinca 2024. Papa je imenovao sestru Simonu Brambillu i Maríju Líu Zervino članicama 16. redovnog vijeća Generalnog tajništva. María Lía Zervino već je bila imenovana članicom Dikasterija za biskupe 2022.

S tajnicom Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života s. Simonom Brambilla za L’Osservatore Romano razgovarao je Nicola Gori, izvijestio je 20. siječnja 2024. Vatican News.

“Ovu molbu pape Franje prihvatila sam kao poziv koji me propituje i duboko zahvaća kao osobu, ženu, kršćanku, redovnicu, misionarku. Poziv je to prije svega na slušanje, razumijevanje, osjećanje, učenje. I to pokreće sve u meni: vanjska i unutarnja osjetila, tijelo, pamćenje, intelekt, srce, osjetljivost, dušu. U ovom početku služenja u Dikasteriju doživljavam neku vrstu postupnog usmjeravanja svog bića na ovu novu misiju, doista drugačiju u usporedbi s prethodnim iskustvima.

Našla sam gostoljubivo, obiteljsko, dobrohotno okruženje. I to mi je velika pomoć. Znam da moram puno učiti od svih i osjećam potrebu naučiti od onih koji imaju mnogo više iskustva i sposobnosti od mene u ovoj vrsti služenja posvećenom životu. Uzdam se u pomoć i molitve svih osoba, muškaraca i žena. Povjeravam se Djevici Mariji, Majci tješiteljici, ženi par excellence, onoj koja s najvećom nježnošću i hrabrošću, poniznošću i strašću, krotkošću i ustrajnošću zna okupiti, ujediniti, utješiti svoje sinove i kćeri, čuvajući i potpirujući vatru u cenakulu gdje život raste i gdje se svi osjećaju ‘kod kuće’.

Ne mogu odvojiti svoj život od misije. Stoga u ovu novu službu, donoseći ono što jesam, donosim i svo misionarsko iskustvo koje mi je Gospodin dao da mogu živjeti. Misija mi je otvorila srce za divljenje prepoznavanja Božje prisutnosti, sjemena i plodova Božjeg Duha u narodima, u različitim kulturama, u raznim religijskim tradicijama, u dubinama ljudi s njihovim različitim, jedinstvenim, svetim životnim pričama. Otvorio me radosti plodne razmjene između različitih ljudi, iskustvu interkulturalnosti unutar zajednice i s ljudima kojima sam poslana, zajedničkom istraživanju, međureligijskom dijalogu, ljepoti zajedničke izgradnje mostova preko kojih mogu prelaziti mudrost i iskustva. Očito sve to uključuje napor, ali život i ljepota koje te interakcije oslobađaju neizmjerno nadvladavaju težinu napora i poteškoća te im daju pravo značenje.

Misija me također dovela do toga da na egzistencijalni način uživam u najbitnijem smislu da sam Crkva: Crkva postoji da bi evangelizirala, Crkva je poslanje, misija, ona je komunikacija Božje ljubavi prema svima, ona je izlazak prema periferijama, a najviše periferne periferije su one u kojima se evanđelje ne poznaje i gdje srca, često zbog dubokih i nečuvenih rana i boli, još nisu otvorena za prihvaćanje Isusa. Misije su me potaknule na put jednostavnosti i esencijalnosti, što osjećam potrebu obnavljati svaki dan: pred osiromašenom braćom i sestrama lišenima onoga što je potrebno za dostojanstven ljudski život, osjećam se potaknuto da se probudim iz svojih snova, da se obraćam iz svojih lamentacija, da ne dopustim sebi da se smjestim u nekakvu udobnost.

Osjećam da sve dok brat i sestra još pate, dok su napušteni, pod teretom rata, nasilja, zlostavljanja, ravnodušnosti, iskorištavanja, da nemam pravo živjeti ‘miran’ život. Nadalje, misionarsko iskustvo zapalilo je u meni novu osjetljivost na malenost, krhkost, ranjivost kao mjesta u kojima Bog voli živjeti i iz kojih voli evangelizirati, daleko od parametara veličine, vidljivosti, moći, dominacije. Čini mi se da bi sve to moglo imati implikacije u ovoj novoj službi posvećenog života, koja, u kojem god obliku bila izražena, u sebi uvijek nosi misijsku dimenziju.

Citirala bi, sažeto, izvješće prvog zasjedanja XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode o sinodalnosti: ‘Ne jednom je posvećeni život bio prvi koji je uočio promjene u povijesti i shvatio pozive Duha: i danas Crkva treba njegovo proroštvo. Kršćanska zajednica također s pozornošću i zahvalnošću gleda na dokazane prakse sinodalnog života i zajedničkog razlučivanja koje su zajednice posvećenog života razvile tijekom stoljećâ. Od njih također znamo da možemo naučiti mudrost koračanja zajedno. Mnoge kongregacije i instituti prakticiraju razgovor u Duhu ili slične oblike razlučivanja u obavljanju provincijskih i generalnih kapitula, za obnovu struktura, promišljanje stilova života, aktiviranje novih oblika služenja i blizine najsiromašnijima.

U drugim slučajevima, pak, nalazimo ustrajnost autoritarnog stila, koji ne ostavlja mjesta za bratski ili sestrinski dijalog.’ Zapravo, u mnogim stvarnostima posvećenog života sinodalnost se primjenjuje, razrađuje, živi, s evanđeoskim, blagotvornim, oživljavajućim učincima na posvećene muškarce i žene te na poslanje koje im je povjereno. U drugim kontekstima sinodalni hod ometaju reduktivno i pogrešno shvaćanje i praksa posvećenog života i službe autoriteta. Čini se da Sažetak doprinosa o sinodalnosti koji su sastavile Međunarodna unija viših redovničkih poglavara i poglavarica na temelju doprinosa 224 kongregacije – 169 ženskih i 55 muških – koje su sudjelovale u savjetovanju tijekom sinodskog procesa, čini mi se nudi zanimljiv uvid u radosti i poteškoće sinodalnosti, barem u ustanovama posvećenog života…”

***

Imenovanje sestre Simone je prilika da se progovori o statusu žene u Crkvi. Do sada se, uglavnom, govorilo o ponižavajućem položaju ženskog spola u Katoličkoj crkvi (naročito među Hrvatima). Ali je, isto tako, tema bila prešućivana i ignorirana od onih koje je smetalo takvo otvoreno govorenje o problemu žene u Crkvi, pogotovo jer se to činilo pod snažnim utjecajem feminističke teologije koja se početkom sedamdesetih godina počela afirmirati u zapadnoj Europi.

Crkva je, sve do sada, u pravoj suprotnosti sa svojim naučavanjem, držala ženu pod svojim tutorstvom. Kada se govori o ženi u Crkvi, onda treba shvatiti da je riječ o polovici Božjeg Naroda koja misli da još uvijek nije našla svoje pravo mjesto u Crkvi, tumačila je Anna Maria Grünfelder. “Možda se ta tvrdnja ne bi smjela izreći u ime svih žena, ali svakako se smije izreći u ime onih koje su navikle na suvremene standarde ravnopravnosti i prava odlučivanja. Upravo te žene kriju u sebi mnogostruke mogućnosti i beskrajnu energiju, a koliko su raritet kod nas”.

Vjerojatno je govor o ideološkoj osnovi ženine otuđenosti u Crkvi taj koji prvi treba biti naveden. Nakon što treba ukazati na početak potiskivanja žene u crkvenoj povijesti, valja citirati neke glasovite izjave crkvenih otaca koje bi svakako dominirale rubrikom Greatest shits.

Tako je za Tertuliana žena “hram izgrađen na kloaki”. Sv Ivan Krizostom je bio uvjeren da bi se razmnožavanje ljudske vrste vršilo na drukčiji način da nije bilo grijeha prvih ljudi. Prema mišljenju sv. Grgura iz Nise i sv. Ambrozija, Bog je stvorio spolnu različitost jer je predvidio istočni grijeh. Činjenica da je u biblijskom simboličnom opisu stvaranja i prvih ljudi sotona izabrao Evu kao posrednicu koja će navesti Adama na grijeh, učvrstila je mišljenje o ženi kao vječitoj zavodnici i uzroku čovjekove propasti. To je potaknulo sv. Jeronima da napiše kako su žene “vrata pakla”. Ništa bolji nije bio ni veliki sv. Augustin koji je vjerovao da žena samo pomaže muškarcu u rađanju.

Budući sv. Toma Akvinski uživa veliki autoritet u Crkvi i utemeljitelj je teologije koja se održala gotovo do današnjega dana, zanimljivo je vidjeti koliko je ta pamet promašeno razmišljala. Tomistički se nauk o ženi temelji na aristotelovsko shvaćanje čovjeka i njegove spolnosti prema kojem u razmnožavanju muškarac igra glavnu ulogu, dok je žena pasivna i samo daje građu za novog čovjeka. Za sv. Tomu je muškarac jedini pravi spol dok je žena promašen ili “neuspio muškarac” koji se rađa zbog neke pogreške u sjemenu ili “utjecaja južnih vjetrova”! Ta nedostatnost pogađa ženinu dušu i tijelo, stoga, treba joj uskratiti svaku političku odgovornost, pravo poučavanja i, naravno, sakrament svetog reda, kao i svaku duhovnu jurisdikciju. Toma bi, kao i neki znameniti saborski zastupnici, danas rekao “Šuti i rađaj!”

U kolikoj mjeri tomistički nauk vrijeđa ljudsko dostojanstvo žene i u kolikoj je mjeri suprotan biblijskom i evanđeoskom shvaćanju čovjeka danas je valjda svakome više nego jasno. Dužnost je bila službene Crkve da ispravi nepravdu učinjenu ženama zbog neznanja i neupućenosti.

Zašto ne poželjeti da upravo Katolička Crkva pokaže svijetu kako se izgrađuje ravnopravno i pošteno zajedništvo ljudi i spolova? Uostalom, žena, kao ljudsko biće, ne može biti objekt nego subjekt koji sam postavlja pitanja o sebi i koji sam sebe ostvaruje u odlukama svoje vlastite slobode. Ma koliko hrvatski i ostali biskupi šutjeli o tome.

Kako smo kod toga u Hrvatskoj? Čini se da nakon skandaloznog teksta đakovačkog teologa i svećenika Ivice Raguža koji je za ženu rekao da je “drugotna” u odnosu na muškarca neke su se žene teologinje pobunile, ali sada već neko vrijeme traje “molitva krunice” na javnim trgovima, nažalost, kao demonstracija loše teologije i još gore antropologije.

Pod geslom “muževni budite” ti ljudi, nazivani “klečavci”, ne razumiju da: 1) da nije sam otac, već da su otac i majka (tamo gdje postoji takva kršćanska zajednica) prvi svjedoci vjere u obitelji; 2) da muškarac i žena trebaju da budu jednaki ne jer je to kulturna moda ili trend, već zato jer to zagovara kršćanski nauk; 3) da je krivo pojmiti da je muškarac pozvaniji od žene da u nečemu predvodi, da je on prava glava obitelji, “duhovni autoritet”; 4) da se (Kristu) obraćaju pojedinci, a ne narodi, pa tako ni hrvatski ili poljski ili neki treći; 5) da ako je netko odbijao svoju buduću suprugu poljubiti i držati za ruku prije braka to može biti njegov osobni izbor, a nikakvo pravilo ponašanja; 6) da glavna molitva Crkve nije krunica, već euharistija kao i da se s Kristom mora živjeti u crkvenoj zajednici te 7) da se Hrvatska biskupska konferencija nije očitovala o ovom klečanju na trgovima (učinili su to vojni i sisački biskup) odnosno da ako se spominje sisački biskup Košića koji ih je podržao tako što im se jednom pridružio na klečanju i molitvi isto se mora spomenuti i riječkog nadbiskupa Uzinića koji ih je kritizirao na HTV-u.

Kako je pak kod pravoslavnih Srba? Žene još čekaju afirmaciju. Tu i tamo ih se pripušta u važnije poslove pa je tako za vladavine patrijarha Porfirija na čelu ista “Pravoslavlje” stoji žena, teologinja Olivera Jovanović koja je radila u patrijaršiji i neke druge poslove.

Za papinu gestu možemo kazati što mi je poručila i gospođa Grünfelder – Eppur si muove! Neki još uvijek malen korak, ali nije za potcjenjivati. Ženama pak u katoličkim i pravoslavnim ovdašnjim redovima kažimo: ne gubite nadu, izdržite!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nemoj reći Oče naš, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti
    •  Hrvatsku volim, ali mi se povraća
    •  Smisao mog Božića
    •  Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam

> Svi tekstovi ovog autora