Vladimir Majakovski, ”Kako se prave stihovi?”

Kome će zapravo poslužiti čitanje u nas nedavno prevedene knjižice (sam autor ovaj mali esej od uzmimo dvadesetak kartica teksta naziva tek ”članak”) ”Kako se prave stihovi?”, velikog ruskog futurističkog pjesnika Vladimira Majakovskog?

Ovu stvar nikako ne bi trebalo uzeti parcijalno – pročitavši ovog neobičnog mini esejističkog Majakovskog mogu kazati da mi je još draži u toj, uvjetno rečeno prozi, negoli u svojim stihovima. K tome, ovaj tekst niti približno nisam čitala kao netko tko sebe ubraja u krug onih koji pripadaju, ”zaozbiljno”, poslu kojim se Veliki Majakovski bavio, već samo kao onaj, to jest ona, koja voli čitati dobre i snažne, mudre i slikovite, zvučne i slobodoumne riječi.

U tom smislu, pripominjem ovdje, uzevši u obzir navedene činjenice, kako Majakovski u svom članku nikoga ništa ne podučava, a još ponajmanje pjesnike pravljenju stihova. Uostalom, kako sam kaže, nema tih pravila koja bi od nekoga napravila pjesnika, s obzirom na to da je sam pjesnik onaj koji pravila vlastita pjesnikovanja stvara. To je dakako jasno, no nije zgorega ponoviti.

Doduše, Majakovski ovdje, na nekoliko sitnih i lijepih stranica, u izvrsnom prijevodu Ive Alebića na hrvatski, razotkriva neke od tajni vlastita zanata – prije svega zato što je držao da je glupo da ih baš sve odnese sa sobom u grob. Izvrsno, ne zbog razotkrivanja tajni, već zbog prilike da se čitajući ovaj članak objavljen u tako reći džepnom izdanju biblioteke ”Tok” nađemo ”oči u oči” s Majakovskim samim, s onim koji stoji iza monumenta kojega mu je podigao vlastiti pjesnički rad, karizma imena i biografija, uobičajeni mitovi o životima pjesnika i ostalo.

Ovdje on, u knjizi ”Kako se prave stihovi?” stoji u svojoj pjesničkoj kuti, ponešto umrljanoj tintom i kojekakvim bojama, nasred svog stvaralačkog, dakle misaono duhovnog ateljea, i zbori ono što prema viđenju njegova radno – pjesničkog iskustva drži da je važno.

Nema tu suvišnih riječi, nema niti pozicije koja se izdiže na pijedestal kakva umjetna Pantheona – tako često prisutne težnje u onih koji sebe drže povlaštenima da dijele stolicu s Majakovskim i kolegama. Daleko od toga. Ali Majakovski, s druge strane, nije niti skroman niti skrušen, već njegova gromoglasna snaga udara krajnje nepatvorenom istinitošću, ne samo onim izgovorenim, odnosno golim sadržajem, već i jednom općom harmonijom u kojoj se zapisano stameno bjelasa – kao riječ uklesana u kamen. Da, zato je Majakovski bliži kiparskom negoli slikarskom ateljeu, a njegova galameća mitingaška ljutnja šiba njegovim mislima i riječima snažnije od udarca dlijeta i čekića o kamen.

Diviti se pjesnikovoj ozbiljnosti, načinu elementarnom i potpunom, bez trunke patvorenosti i poze, dakle, bez mrvice džepne ili neke druge proračunatosti, načinu kojim je posvećen pjesničkome poslu – to je ono što u kontekstu ne samo naših modernih pjesničkih stvarnosti, već i naših suvremenih životnih zbilja, djeluje sablažnjivo – oni zazorniji među nama kazat će i ludo. Jasno, mi drugi, drugi doslovno i figurativno, veselit ćemo se gađenju Majakovskoga, jer će nam biti bliska njegova ”stalna i principijelna mržnja koja napada sentimentalno – kritičku malograđanštinu”.

U ovome njegovom pronaći ćemo melem, mast koja liječi sve nakupine truleži koju kalemi naš svakodnevni uredni građanski život, pun bjesomučnosti otpora kojega iskazujemo na nevjerojatno ingeniozne načine spram nepravdi, nemorala, gluposti, a koje, dokazano je, vladaju svijetom i ovim našim društvom.

Ovaj mali bedeker Majakovskog koji stane u džep valja čitati ako čovjek ipak možda još uvijek ne želi u potpunosti predati oružje. To dakako ne znači neposluh ovih smiješnih bojkota kupovine u domaćim marketima, jer zna se odakle smrdi riba, točna adresa prema kojoj treba usmjeriti svoju pobunu (možda se neki stručnjak za jezikoslovlje može prisjetiti značenja ove stare, čini se izumrle riječi, ili ju je već sasvim pogazilo vrijeme?).

Ako ništa drugo, imamo sada ovaj prijevod mini Majakovskog, pa možemo sugerirati, hiniti u duhu pravih modernih hipstera, kako je njegov društveni bijes naš bijes, kako je njegova predanost stvari istine – koja se traži pažljivim prebiranjem među riječima, kako bi se pronašlo onu pravu, najprecizniju (ponešto o tome majstor M. iznosi u ovome knjižurku) kako bi se stvar koju se mišlju nišani, a za koju još nije iznađena misaona pa niti formalna fraza, pogodilo, odnosno oblikovalo, u sridu, – naša vlastita predanost.

Sve su to jalove insinuacije – shvatit ćemo to ako uzmemo u ruku ovaj mini molitvenik u kojem propovjednik pjesništva koje nikoga ništa ne moli, jer je jasno da se samo djelovanjem iz sebe samoga, pod punom duhovnom i moralnom odgovornošću, predajući se ”poslu koji zahtijeva veliki trud”, hvata u koštac s ”zadatkom koji postoji u društvu a koji se da riješiti samo pjesničkim djelom”.

Uostalom, u tome je ujedno, prema Majakovskome – a zašto mu ne vjerovati, prvi uvjet među pet temeljnih uvjeta potrebnih za početak pjesničkog rada. Pri tome, treba pri ocjenjivanju pjesničkog djela, odnosno pri računanju tarifnih jedinica, svakako više jedinica, napominje on, dati pjesniku s Aljaske, negoli onomu s Jalte. Iz kojeg razloga? Pa, pjesnik s Aljaske smrzava se, treba mu bunda, a i tinta mu se ledi u nalivperu, a pjesnik s Jalte piše pod palmama, a tamo mu je, brate mili, i bez stihova dobro.

Međutim, uozbiljimo se, premda je ovaj tekst pun duhovitosti, ironije, duha – preliminarni pjesnički radovi traju vječno, i u svrhu njihova izvođenja treba nabaviti notes. Pisci – početnici isporučuju ”svježije” radove, koji su ujedno i poluproizvodi, a ritam je tutnjava iz koje se postupno počinju izvlačiti pjesničke riječi, dok se metar pojavljuje tako što se ritmičko tutnjanje pokriva riječima koje pak kontrolira najviši takt – sposobnost, talent.

Vladimir Majakovski objasnit će ponešto i o arhitektonici stiha (ako je tema veća, kaže, na nju će morati potrošiti 20 – 30 komada cigala – katrena, šestina, distihova), unio je i slikovnu shemu koja će pogodovati boljem razumijevanju ovih i sličnih teza. Nadalje, čitatelje treba zbuniti dvosmislenošću, zbog čega neće znati na čijoj je on strani, dok je režim ekonomije u umjetnosti najvažnije pravilo svake estetske vrijednosti.

Itd., itd, – svakako, ovaj pjesnik, koji je sebe (svoja osjećanja) jednoj dami u vlaku predstavio kao oblak u hlačama nije bio dodvornički raspoložen – njegove su riječi sjeme drskosti i snage čija ironija djeluje blagotvorno i na najsenzualnije želučane tegobe, i ove naše žalosne spužvaste današnjice.

Odmah će se uvidjeti, i iz vlastite perspektive podrobnije razumjeti, koliko je kuraži trebalo da se onda, kada je Majakovski to činio, porinut vlastitim društvenim zahtjevom, pišu tako odriješite, uspravne riječi, pune kičme koja se uspravlja i suprotstavlja gluposti, jeftinoći, laži, beskarakternosti, jeftinome rodoljublju, površnosti, banalnosti, koje evo, vidimo, ponovno vladaju svijetom u punoj raskoši svojih nijansi. U skladu s takvom vladajućom atmosferom i rakursom književnih perspektiva, čitanje jedne ovakve knjige ne da zaslužuje sve preporuke, nego je nasušna potreba svih koje mori glad za istinom.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Gradovi bez građana
    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma

> Svi tekstovi ovog autora