Dalija Orešković i “Koga briga?”

Na novinarsko pitanje u povodu zabrinjavajućeg izvještaja pučke pravobraniteljice o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj (u već davnoj 2023. godini…) predsjednik Vlade Andrej Plenković prije nekoliko dana odgovara: “Kakva je to tema? Koga briga!” Bolji, kulturno i politički još izravniji odgovor, umio je dati samo Plenkovićev državni odvjetnik Ivan Turudić, kada je na pitanje povodom tobožnjeg propucavanja njegova automobila – nakon čega su mu na korištenje dali blindirani – novinaru odgovorio: “Boli te kurac!”

U hrvatskome jeziku ove dvije fraze isto znače. Razlika je samo u stilskoj markiranosti. Opasni momci, oni koji su u stanju da te malo u gepeku provozaju, novinaru će odgovoriti jezikom Turudića. Diktatori nježnih dlanova i meke puti, muške tetkice koje su narod podredile svojoj volji, pa im je tak’ doooooosadno kad ih gnjaviju stanjem ljudskih prava, novinaru odgovaraju jezikom Plenkovića. Jezik opasnih momaka uplaši, dok jezik mekoputih diktatora ponizi.

Filološki gledano: Turudićev je iskaz korektniji, jer svojom vulgarnošću sugovorniku ostavlja mogućnost da na njega, ne plaši li se konjske glave u postelji, na sličan način odgovori. Plenkovićev je iskaz s kraja jezika. Nakon njega ništa ne postoji. I što je najvažnije: ne postoji ni onaj koji pitanje postavlja, kao što ne postoji ni pravobraniteljica koja je izvještaj sastavila.

A sve se to događa u vrijeme kada se mekoputi vladar i cjelokupna kulturno-politička elita koju nadzire pripremaju za veliki koncert svog rapsoda, oko čije neosporive kompetencije u prenošenju hrvatske povijesne predaje dopuštene više nisu nikakve javne diskusije. Tko ne slijedi rapsodovu predaju, taj nema prava da se naziva Hrvatom! – kako smo putem HRT-a čuli od anonimnog građanina iz reda za ulaznice. 

I doista, nikog nije briga što Plenkovića nije briga za izvještaj o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. I nikoga tko bi, na cjelokupnoj hrvatskoj političkoj i kulturnoj sceni, nikoga ni u novinama, tko bi rapsodu koji će na hipodromu okupiti pola milijuna Hrvata osporio ekskluzivno pravo na prenošenje hrvatske povijesne predaje, na osnovu koje će se ubuduće bivati Hrvatom.

Nikoga, osim Dalije Orešković, koja je u ove dane ponosa i straha na N1 (naravno da nije na HRT-u!) održala solilokvij koji smo dužni nazvati junačkim. Tako u proljeće 2025. govoriti o rapsodu, i nazivati ga HDZ-ovim pjevačem, tako govoriti o domoljublju, o Lici kao o HDZ-ovom odlagalištu europskog otpada, može ne samo vrlo smjela osoba, jer Daliji Orešković slijede salve uvreda i prijetnji, uključujući i prijetnje smrću, ne samo njoj nego i njezinim bližnjima, ali što je još malo nezgodnije od toga, za nju slijede tjedni, mjeseci i godine dekoncipiranog života, života izvan općenarodne epopeje, života izvan hrvatske povijesne predaje koju žive oni kojima je okružena, za nju slijede tjedni, mjeseci i godine osamljeništva koje je za svakoga neugodno, ali je za žene još malo neugodnije nego za muške.

Dalija Orešković se kao mlada odvjetnica javila na natječaj za predsjednika Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, te je bila izabrana kao savršeno anonimna osoba. Godina bila je 2013, na vlasti bila je lijevo-liberalna koalicija. Izbor nepoznate, politički neutjecajne osobe, koja jedva da je prešla trideset i petu, djelovao je marketinški zgodno – svidjet će se Bruxellesu! – a za one koji su je izabrali nije bilo opasno. Ili se njima činilo da nije opasno.

Ali umjesto da sljedećih pet godina provede kao vrlo lijep i reprezentativan kancelarijski fikus, Dalija Orešković vrlo je ozbiljno shvatila svoj posao. Ne bi bilo pretjerano reći da je upravo ona značajnom učinila instituciju za čije će demontiranje i pretvaranje u ceremonijalnu saborsku komisiju Andreju Plenkoviću biti potreban cijeli jedan mandat. U tom je vremenu uspjela stvoriti i svoju neobičnu i netipičnu javnu i političku karizmu.

Glasna, u najpozitivnijem narodskom smislu lajava žena, ali vrlo kultiviranog iskaza, urbana tribunka, s osjećajem za pravdu, a bez talenta za pripadanje skupini. Njezin ulazak u politiku bio je, sa strane gledano, iznuđen i gnjevan, budući da je parlamentarna i izvanparlamentarna ordija mekoputoga vođe učinila baš sve da je likvidira s čela institucije čija je gotovo cjelokupna moć proizlazila iz njezine osobe, iz njezine rječitosti, pameti i odvažnosti.

Prvi s kime će ući u ozbiljan – a možda i jedini stvarni verbalni klinč u svojoj političkoj karijeri – bit će Zoran Milanović. Ikonični lider antihadezeovske Hrvatske (kakva god ta Hrvatska bila!) postradao je zbog svojih derneka iz vremena antivirusne karantene i policijskoga sata, u klubu kod političke i ideološke posvuduše Dragana Kovačevića.

Dalija mu je, sa svojom političkom partnericom iz Splita, postavila spomen-ploču na mjesto njegovih derneka i uputila mu vrlo efektnih riječ-dvije, na što ju je predsjednik Republike bijesno nazvao “samodopadnom narikačom i drugorazrednom odvjetnicom”.

Tradicija naricanja naša je balkanska, katolička koliko i pravoslavna, pripada svim narodima duž Dinarskog gorja, podrijetlo joj je u dubokim davninama. Naricalo se u i u najdavnija antička vremena, naricanje i narikače ugrađeni su u formu i iskustva antičke tragedije. Golemi segment narodnoga, pa i umjetničkog pjesništva proistekao je iz forme naricanja. Primjerice, “Stojanka majka Knežopoljka”, partizanska poema Skendera Kulenovića, ima formu naricanja. 

Postojale su i profesionalne narikače, koje su za svoj posao bile plaćene, kao što plaćenim bivaju i orkestri na pogrebima, ili recitatori. One su svoj posao bolje radile od žena iz ožalošćene obitelji. Ali do nekih modernih doba, u našim seoskim krajevima nije bilo sahrane bez naricanja, jaukanja, oplakivanja pokojnikove plemenitosti i njegova dokrajčenog života.

Kao što nam rapsodi u nepismena, ili u obespismenjena doba prenose kolektivnu povijesnu predaju, tako nam narikače, na kraju naših seljačkih života, prenose predaju o našim osobnim životima. Obje predaje su, naravno, uljepšane i izmijenjene u odnosu na stvarnost, ali obje su u primitivnim zajednicama jamci pripadnosti. Narodu i obitelji. Narodnu predaju prenose muški, obiteljsku prenose ženske.

Činjenica da se Milanović narugao Daliji Orešković potvrđuje da ga je gadno povrijedila. To što ju je nazvao narikačom samo po sebi ne bi smjelo biti uvreda, e da nije riječ o gradskoj curi, koja naricati sigurno ne umije. To što je rekao da je samodopadna zapravo je besmisleno: rapsodi i narikače su prenositelji predaje, i to je po naravi njihova posla samodopadno. A istovremeno je i anonimno, obezličeno, sveznajuće, impersonalno. Rekao joj je i da je drugorazredna odvjetnica, što je budalasto, jer se tim poslom bavila kratko. Drugorazredna je odvjetnica jednako kao što je on drugorazredni diplomat.

Sve u svemu, u ovoj je prigodi gađao traljavo, i ništa tu nije bilo efektno, osim te riječi – narikača. Čijih konotacija javnost nije bila svjesna, a možda ni značenja. Godinama kasnije, kada je Dalija Orešković podržala Milanovića u borbi za još jedan predsjednički mandat, Andrej Plenković, njegovi stranački glasnici, kao i ljudi njegovi po medijima, uključujući i neke stranačke i medijske aktivistice koje su nevješto glumile da su feministice, krenuli su da ozloglašavaju Daliju zato što je Milanoviću prešla preko “uvrede”.

Najprije, uvrede tu nije bilo, nego netipičnog predsjednikova saplitanja o vlastite riječi, ali ono drugo je važnije: našavši se neuvrijeđenom, ili prešavši Milanoviću preko olakog ispaljivanja verbalnih petardi, Dalija Orešković našla se u nadmoćnoj poziciji. Oprostiti u takvoj prilici uvredu akt je milosrđa i velikodušnosti. I onaj kojem je na takav način oprošteno možda bi bio zadovoljniji da je uvrijeđena nastavila da naokolo vihori izrečenom uvredom kao svojom zastavom.

Kad god je neko društvo imalo problem s manjkom slobode i demokracije, kad god bi negdje zavladao strah, a ljudi bi počeli kalkulirati s načinima na koji će iskazati svoju lojalnost, ili barem svoju bezazlenost u odnosu na režim, pojavljivale su se u posljednjih tridesetak godina neke junačne žene. U Lukašenkovoj Bjelorusiji, nekoliko velikih žena. U Miloševićevoj, pa u Vučićevoj Srbiji, također.

Znakovito je, premda i zloslutno, da je prvih travanjskih dana upravo jedna žena jedina našla za shodno nešto reći o mekoputom vladaru i njegovu rapsodu. 

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Alfi Kabiljo i najljepša hrvatska domoljubna pjesma
    •  Goran Senjanović i to od čega je načinjeno sve oko nas
    •  Postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?
    •  Antonio Scurati, Posljednji dani Europe
    •  Lech Wałęsa: strah i gađenje
    •  Zelenski u iskušenjima nevoljnika praškog Emila Háche
    •  Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici
    •  Kuzma Kovačić je u pravu u vezi monumenta na splitskoj pjaci
    •  Antonio Scurati i posljednji dani Europe
    •  Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi zamijenili Udbu

> Svi tekstovi ovog autora