Hrvatska nestaje u kanibalističkom zanosu lažljivaca

Kako se približavaju lokalni izbori, sve više razmišljam o Hannah Arendt. Ona je, naime, smatrala da čovjeka ne određuje političnost, nego samoća. Politika se zbiva između ljudi, ona uređuje prostor između naših samoća, a kako će taj prostor biti uređen, ne ovisi o sudbini, nego o tome što pokreće naše samoće i kako poimamo smisao ljudskog života.

Samoća je primarna, ona je ono što mi jesmo u sebi, politika se, naprotiv, odnosi na mnoštvenost odnosno na kretanje među drugima i zajednički život s drugima. U samoći smo bez uloga, čim se na našem horizontu ukaže neko drugo ljudsko biće, preuzimamo neku ulogu.

Politika me, upravo zato što je riječ o otuđenju i odmaku od samoće, minimalno zanima, premda sam, doduše prividno, neko vrijeme politički djelovao. No, to je bio samo privid. Nikada me nije previše interesiralo ono što se zbiva između ljudi, zanima me ono što čovjek jest, kao i ono što nije ali može biti. Čovjek je nesaglediva i neiskorištena mogućnost koja se, sasvim nepotrebno, bavi s onim što je bilo, umjesto da se usmjeri prema onome što sada nije, ali može biti.

Politika, pogotovo unutar prostora naše države i našeg jezika, ne uređuje ono što se nalazi između naših samoća, nego u to unosi dvostruku nemoć – nemoć prošlosti, jer lažemo o onome što se dogodilo, da ne lažemo, ne bismo se neprestano pozivali na prošlost i ne bismo se toj laži neprestano vraćali (istina ne stvara zarobljenike, laž stvara; država koja je zarobljena u prošlosti, država je laži), ali i nemoć budućnosti (ona je samo nastavak istog laganja).

Hrvatska je država laži, ali se ta laž, zbog bioloških zakonitosti, smanjuje – naime, sve je manje tijela u koja se to laganje može nastaniti. Predviđa se kako će nas, u odnosu na sadašnji broj, do kraja stoljeća biti čak 44% manje.

Naša politička laž, kao i naše laganje o prošlosti i budućnosti će se prepoloviti. I dobro je da je tako, to je sudbina svake laži – ona u stvarnost unosi ono što stvarnosti ne odgovara, hrani se stvarnošću, a potom se prepušta kanibalizmu. Laž izjeda samu sebe i one koji tu laž nose. Hrvatska nestaje u kanibalističkom zanosu lažljivaca odnosno u Hrvatskoj će se do kraja ovog stoljeća prepoloviti broj lažljivih kanibala.

Ljudski život je ili istinit ili lažan. Istinit život ima prošlost, ali se toj prošlosti ne može i ne želi vraćati. Ne postoji mogućnost da oživimo ono što nam se dogodilo, ali, kada bismo to, kojim slučajem, i mogli, ne bismo oživjeli prošlost nas nekadašnjih, nego bismo mi sadašnji od nas nekadašnjih pokušali ukrasti prošlo iskustvo.

Naravno da je to osuđeno na neuspjeh, ali i poniženje – uistinu je ponižavajuće potkradati sebe nestalog u vremenu. Sve ono što mi sada jesmo proizašlo je iz onoga što smo nekada bili – naša prošlost je imala perspektivu, ona je transformirana u sadašnjost, ali tu sadašnjost prošlost ne smije zarobljavati.

Ovo je razlog zbog kojeg ne obilježavam nebitne trenutke vlastite prošlosti, a to su trenuci koje nisam birao, oni su se zbivali snagom izvanjske zadanosti.

Jedan od tih izvanjskih trenutaka je, primjerice, obilježavanje mature. U tome ne sudjelujem jer se ne želim pretvoriti u sredovječnog voajera koji uzaludnom sadašnjošću nasrće na nekadašnju vlastitu mladost.

Istina je da sam nekada bio odrastajući subjekt mladosti, ali više nisam i nikada više neću biti. Ne mogu se, sve kada bih to i htio, vratiti u svoju i tuđu mladost. Ono što se dogodilo, dogodilo se i otišlo je ili u zaborav ili je transformirano u moju sadašnjost.

Prošlost možemo, i to samo ako pristanemo da budemo uljezi u vlastitom životu, estetizirati, ali to više nije naša prošlost, riječ je o estetskoj reviziji onoga što se zbilo. Na godišnjicama mature, kada sam već to uzeo za primjer, ne okupljaju se nekadašnji maturanti, nego, više ili manje, realizirane projekcije onoga što smo htjeli biti ili, ako nismo imali sreće, onoga što sada jesmo ali nikada nismo htjeli biti. Sve godišnjice su prigoda da kao uljezi prošlosti estetiziramo našu sadašnjost.

Prošlost ne možemo i ne trebamo oživljavati, a pogotovo ne smijemo, makar što se mene tiče, oživljavati i estetizirati prošlost našeg odrastanja.

Ono što mi jesmo, ono iz čega smo sami sebe stvarali, nije nastajalo pred pogledom drugih ljudskih bića, nego isključivo u našoj samoći. Svi smo mi proizvodi samoće jednog djeteta, a to dijete smo nekadašnji mi. Sada imamo zadatak, osim ako ne bježimo od istine, suočiti se s onim kakvi smo u našoj samoći. Kakvi smo bili, to više ne znamo, ali znamo kakvi sada jesmo.

Uzaludno je tražiti onoga tko je mogao biti sve što poželi, a sada je ubojica mnogih želja. Kada izabiremo nešto, mi ujedno ubijamo sve ono što smo mogli biti, ali to nismo htjeli biti.

Istovremeno smo i stvoritelji onoga što jesmo, ali i ubojice onoga što smo mogli biti, ali smo od te mogućnosti odustali. Zbog toga se ne smijemo vraćati u vlastitu prošlost, tamo ćemo pronaći ubojicu i stvoritelja, sa stvoriteljem se možemo nositi, dok s ubojicom samo rijetki mogu izaći na kraj.

Ne trebamo se, dakle, vraćati u vlastitu prošlost, u nju se, uostalom, i ne možemo vrati – mi nismo ono što smo nekada bili, mi samo zapravo sadašnja samoća izabranih i realiziranih mogućnosti.

Ne očekujem da ovo svi shvate, ne trebaju, dovoljno je da imaju samoću, a ako je nemaju, neka slobodno kanibalistički nasrću na sebe.

No, ipak postoji prošlost koju, kao pripadnici ljudskog svijeta, obilježavamo i ta prošlost nas čini ljudima. Prošlost koju obilježavamo, prošlost kojoj se stalno vraćamo je prošlost koja se odvijala između nas kao ljudskih bića u ljudskom svijetu, ta prošlost je znana kao svjetska ili nacionalna povijest. U tu prošlost možemo ući samo ako smo moralna bića.

Povijest nam ne služi kako bismo se susreli s mlađom verzijom nas samih, nego kao prostor u kojem se očitujemo kakva smo to moralna bića. U toj prošlosti susrećemo cjelinu ljudskosti, tu nema mjesta da se sakrijemo iza nečeg partikularnog.

Kada izričem svoj sud o, primjerice, Drugom svjetskom ratu, ne bavim se s fakticitetom onoga što je bilo, nego se ili moralno usavršavam ili se, pak, moralno samoocrnjujem.

Kakvi će biti rezultati lokalnih izbora ovisi o tome jesmo li moralni subjekti odgovorni prema događaju ljudskosti u svijetu ili smo, naprotiv, nasrtljivi kanibali neutaživog apetita.

Ljudi samoće su realizirani ljudi, one žele da onaj politički prostor između njih (općina, grad, županija, država) bude uređen na moralnim principima.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Franjo nikada nije izdao vlastitu ljudskost
    •  Ne postoji razlika između tzv. naših i vaših silovanja
    •  Isus Krist ne udovoljava hrvatskom poimanju kršćanstva
    •  Ne ponizuj se i ne plači pred tuđim vratima!
    •  Riječ o ljudima koji nikada ništa realno nisu bili
    •  Zašto je važno da Plenković izgubi izbore u Zadru
    •  U korizmi sam se odrekao boga afektiranih vjernika
    •  ''Poison Cake'' za nemoralne kuhinje hrvatskih biskupija
    •  Papa Franjo je poštovao ljude i govorio je pluralnom svijetu
    •  Završena je lažna priča o Plenkovićevoj moći izvan RH

> Svi tekstovi ovog autora