Društvo blagostanja i javno pamćenje (1)

Pišem o muzejima i načinima prijenosa kolektivnog iskustva, a sve češće sam začudjen slabim ili jedva upotrebljivim znanjem o kontekstu u kojem moraju obaviti svoje poslanje. Tako se, eto, dobrostivošću urednika koji skupa samnom vjeruje da ponetko i pročita ovo štivo, iz dobre namjere i znanja koje je mahom samo iskustveno i opće, latim nekih okvirnih tema, – kao ovaj puta. Muzeji i ostale javne memorijske institucije trebaju biti dio besplatne ponude građanima, dio blagostanja u društvu. Odatle i tema.

Iako je ”društvo blagostanja” olako ocrnjivan termin, preziran kao neki oblik povijesnog komunizma, kao ”kulturni komunizam”, kao opasni socijalizam, ipak, – upućen i iskusan stanovnik Planete lako će razumjeti da nema nema alternative. U ime neke imaginarne slobode za neograničenim stjecanjem i prava na sve raznolikosti koje, većina, nemamo ni ne trebeamo (osim da ih podarimo kao pravo sakomu tko ih izričito traži), – gospodari svijeta su nam dali društvo bez prevladajavajućeg Prijedloga (ideologije, tradicije, religije, sustava vrijednosti, – ukratko koordinatnih sustava koji su već u svojme pravu da postoje bili sloboda koju nismo znali cijeniti. Birokracija koja opslužuje naše korporativne gospodare nudi nam samo nesigurnost, strah i kaos.

Svaka religija je ispravna pa dakle nijedna nije u pravu, odnosno sve jesu. Svaka posjeduje isto pravo da svojim sljedbenicima podari osobni ili kolektivni smisao postojanja kao neki ”koordinatni sustav” po kojem imaju pravo i priviliegiju živjeti.

No, čim to netko nazove normom, pa makar mislio na (uvijek, ustvari) privremen dogovor o tom što kao zajednica i njeni pojedinci želimo imati kao poželjnu verziju svojeg ljudskog stanja, – eto odmah onih koji u ime neke filozofijski neurotične slobode zagovaraju odsustvo potrebe kako ćemo živjeti sami sa sobom i kao pojedinci s drugima.

Naše institucije i profesije koje ih u naše ime vode su rezultat te, istovremeno, zajedničke potrebe i slobode da svojom duhovnošću oplemenimo znanje i vještine koje posjedujemo. (Oni koji su pročitali ponešto o onom što pišem, znaju da pretežno mislim na baštinske institucije i nikad formiranu cjelovitu, ujedinjenu profesiju koja ih opslužuje i njma upravlja).

Ljudski rod je uspješno preživio i evoluirao, barem tehnološki i u svojim humanističkim vizijama, samo zahvaljujući umrežavanju, povezivanju i kolekitvnom, društvenom pamćenju. Potonje je omogućilo prijenos iskustva i stručnosti te doslovno potaknulo stabilnost i prosperitet zajednica: bilo da su isprva bile malene kao jedna obitelj ili prerasle u plemena i različite razvijenije i brojnije oblike identiteta.

Razvoj, kao i njegove mijene bile one revolucije ili postupna poboljšanja funkcioniranja organizacije društva ili privrede, vodili su uvijek inspirirani, kapacitirani, ili na bilo koji način motivirani pojedinci ili grupe koje su zajednice uspjele formirati oko svojih težnji ili vizija. To nema potrebe dokazivati. Tek pozivanje na opće dobro čini ih bliskim našem modernom poimanju mira i blagostanja kao (makar i nedostižnih) ciljeva.

Društvo blagostanja je demokracija u materijalizianom obliku, jer nijedno društvo ne bi moglo postojati bez normi, vladavine pravde i uživanja istih šansi bez obzira na razlike koje dijele njeno stanovništvo.

Zanimljivo, muzeji i ostale memorijske institucije nisu plod tog demokratskog stremljenja nego legitimizacije seta vrijednosti na osnovu kojeg se vlada i donose odluke. Paradoksalno, posebice muzeji kao najkomunikativnije među njima, najizravnije pokazuju te kriterije, kako bi opravdali, i onda kad se kunu, da njihove institucije nisu sredstvo osvajanja prirode i drugih kultura.

Kustosi da uzmemo njihov primjer, obično imaju fakultetsko obrazovanje za neko općenito bavljenje znanošću, ali i, tipično, baš nikakvo obrazovanje za taj transfer kolektivniog iskustva (ne čak ni znanosti) kojim se zapravo bave sve vrijeme rada u muzejima. Tek početkom trećeg milenija najprogresivniji među njima implicitno priznaju da su, makar kao znanošću poduprti, vjerno opsluživali ambicije svojih gospodara.

Za manje upućene: represije u muzejima (kao, eto) nije bilo, ali oni koji su sumnjali u besprijekorni moral muzeja, nisu bili omiljeni a baš nikad direktori muzeja. Muzeji su uspostavljeni kao mjesta trofeja tog osvajanja, a njihov znanstveni alibi bilo je lako osigurati: što frustracije što vlastita taština, što idealizam znanstvenika, bili su dovoljni da institucijama osiguraju duštveni kredibilitet.

Zapadno kršćanstvo koje je imalo, već od svoje najvažnije knjige, obavezu da gospodari prirodom i proširi svoju vjeru na cijeli svijet, kolijevka je institucije muzeja. Transfer kolektivnog iskustva se događao i u drugim civilizacijima, ali ne pod pritiskom grabeža i arogancije institucija koju je stvorila industrijska revolucija da obilježi trijumf novog doba, nad svojom, ali i tuđom stvarnošću.

Novonastali muzeji demonstrirali su tu novu superiornost izravno potvrđenom i tako, ustvari, pretvorenom u pravo. Naglo obogaćenom trijumfalizmu, po naravi je bliska ideja zabave, što kao užitka, što kao novog sredstva prihoda ili, tada još nejasno, kao uvoda u golemu medijsku moć nad masama.

Barnum je bio cirkus ali i primitivna ideja muzeja, i valjda najbolji primjer početne zbunjnosti uspjehom tumačenjna svijeta. Nakon muzeja čudesa i bizarnosti, pa nakon, kakogdje, – skoro dvjesto godina ozbiljnih institucija, su, makar iako ponekad ni ugodni ni istiniti mnogi postali vrlo ozbiljno znanstveni.

U posve novo doba, – vidimo da na čudan, bizaran, pomalo i paradoksalan način, redovno uz pomoć informacijskih tehnologija muzeji postaju dio ”civilizacije spektakla” kako današnjicu naziva pokojni Mario Vargas Llosa. Kao superiorni um, inače sklon umirenom, polagananom (konzervativnom?) društvu, žustro je ustao protiv nečeg što se smatra osobinom ovog razbarušenog, gotovo do anarhije ”slobodnog” i raspuštenog svijeta.

Njemu nisu uspjeli podvaliti neoliberalni kaos kao obličje i sadržaj slobode. U tome, kao i neka preostala svjesna manjina, vidi samo dodatni prostor hipertrofiranog privatnog interesa koji podređuje svijet svojem opscenom profitu.

(Ovaj je tekst preveden, trostruko uvećan i aktualiziran pod-odlomak “10. Welfare society in the contemporary world”, iz knjige Public Memory in a Deluded Society: Notes of a Lecturer, koju je moguće pronaći na https://icofom.mini.icom.museum/wp-content/uploads/sites/18/2022/11/2022_tomislav_sola_public_memory.pdf , kao i na https://www.mnemosophy.com/the-vault). Ta ista, unekoliko drugačija verzija na engleskom jeziku, objavljenja je na:  https://independent.academia.edu/TomislavSola

(Nastavlja se).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Totalitarni kontekst javne memorije (2)
    •  Totalitarni kontekst javne memorije (1)
    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (2)
    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja

> Svi tekstovi ovog autora