Deklaracija JAZU o povijesnom hrvatskom grbu

Hrvatska je, zahvaljujući našim angažiranim akademicima, dobila Deklaraciju HAZU o povijesnom hrvatskom grbu. Akademija okuplja najumnije i najkreativnije ljude u nekom znanstvenom ili umjetničkom području. Glavno obilježje znanosti i umjetnosti je nadilaženje svih granica, riječ je o aktivnosti koja pripada ljudskom rodu, poimanom u najuniverzalnijem mogućem smislu.

Ova Deklaracija nije znanstveni, a ni umjetnički pothvat, radi se o bijegu ostarjelog i od sebe odmetnutog karaktera ljudi koji nisu u stanju živjeti sjećanje na sve ono što su u životu postigli (a postigli su mnogo), pa se, u ogorčenom pokušaju da ih se primijeti, prepuštaju bezočnom podilaženju i dodvoravanju brutalnoj političkoj klimi, a ona, i to ne samo u Hrvatskoj, već neko vrijeme izvire iz demonske duše populističkog nacionalizma.

Kada znanost i umjetnost podvrgnete pod imperativ nacionalizma, dobijete ovu Deklaraciju.

Međutim, ona je više od jednog dodvorničkog teksta, ona je, u stvari, javni dijagnostički postupak.

Deklaraciju nisu napisali akademici, nego opsjednutim ljudi koji nisu u stanju suočiti se s onim što povijest jest, zašto povijest jest povijest i zbog čega ju je nemoguće oživjeti u sadašnjosti, a da ne poprimi skaredne dimenzije. Deklaracija je skaredni zapis. Akademike cijenim zbog onoga što su učinili prije negoli su počeli javno demonstrirati slabost karaktera kojim odbacuju vlastitu veličini kako bi se podložili političkoj niskosti.

To rade urušeni ljudi, a s takvima, neovisno o tome jesu li ili nisu akademici, istinski suosjećam.

No, nitko nema pravo da vlastitu slabost ili zlo – bilo da je riječ o slabosti straha i zlu podložništva (podložništvo uistinu jest zlo) ili, pak, zlu destruiranja sadašnjosti metodom probiranja povijesnih sadržaja koje ostrašćuju masu – društvu nudi kao lijek ili rješenje na goruća društvena pitanja.

Pitanje o grbu nije neutralno pitanje, to pitanje nije znanstveno, ono je, prije svega, moralno pitanje – radi se o moralnom dobru ili zlu.

Deklaracija o povijesnom hrvatskom grbu nije lijek, ona je društveni otrov koji doprinosi širenju zla i, u konačnici, vodi prema nestanku jednog naroda. Iza nas će, i to vrlo skoro, ostati samo grb. Taj grb neće biti ničiji, ništa neće značiti, neće imati čak ni anegdotalnu ulogu.

Grbu bez ljudi prethodi grb bez morala. Hrvatski grb ne počinje s bijelom ili crvenom bojom, on ili počinje i nastavlja s moralom, ili ga nema. Moral grba je crvene boje. Akademici nisu ljudi površnosti, njih zanima ono što leži ispod fenomena, a ispod rasprave o boji početnog polja na hrvatskom grbu, ne leži hrvatstvo, nego povijesni revizionizam.

Ako oni u fenomenologiji nebitnosti i revizionizma žele sudjelovati, sretan im put, ali to nije put akademske zajednice, oni su se, kao fenomenolozi nebitnosti, odijelili od akademika i više nisu ono što su nekada bili. Na tom putu zasigurno neće biti usamljeni, na njemu se nalaze mnogi.

No, budući da zagovaram kako svatko ima pravo živjeti vlastitu istinu, ali je nema pravo nametati drugima, tako i autorima ove Deklaracije treba priznati pravo da ih se poima sukladno metodi koju zagovaraju u napisanom tekstu, a ta metoda, u najkraćim crtama, omogućava da ono što sada cijenimo, naše oduševljenje, ushit i pripadnost, s punim pravom, možemo iskazivati sa svime onim što je tome prethodilo.

Sadašnjem hrvatskom grbu s početnim crvenim poljem prethodio je grb s početnim bijelim poljem, pa, samim time, kada netko želi iskazati svoje hrvatstvo i vjernost grbu, to čini neovisno o tome s kojom bojom polja grb počinje. Ako ovu metodu poniranja u povijesni kontinuitet primijenimo na HAZU, onda nas akademici zapravo pozivaju da ih možemo uvažavati kao akademike HAZU, ali i akademike JAZU – postoji, naime, povijesni kontinuitet između JAZU i HAZU, baš kao što postoji kontinuitet između početnog bijelog i crvenog polja na grbu.

Budući da se akademici zalažu za metodu kontinuiteta, da parafraziram papu Franju, tko smo mi da im sudimo – udovoljimo im, primijenimo na njih metodu koju su oni primijenili na hrvatski grb. Tada ćemo ispred sebe imati JAZU i HAZU, a to je, u osnovi, jedno te isto.

Poznato je, naime, da je zalaganjem biskupa Josipa Jurja Strossmayera 29. travnja 1861. godine Hrvatski sabor osnovao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti. Ako, dakle, držimo do metode koju  hrvatski akademici zastupaju u Deklaraciji, onda imamo pravo, a, osim toga, akademicima iskazujemo i posebnu čast jer ih dovodimo u toliko preferirani povijesni kontinuitet, smatrati da su Deklaraciju napisali jugoslavenski akademici, odnosno članovi JAZU.

Sadašnji članovi HAZU bi 1861. god. bili članovi JAZU ili, jezikom boje i metodom Deklaracije, ne čini se ništa neprimjereno kada ih se časti s jugoslavenskim ili hrvatskim početkom.

Akademici nekada započinju s jugoslavenskim a nekad s hrvatskim poljem, ovisno o povijesnim i političkim okolnostima, oni su akademici s ”dvostrukim konotacijama”. Znali smo da će to postati, nije da ih to uzrujava.

Ja, eto, ponesen nacionalnim zanosom, gordo uskačem, sa sličnim ganućem kao prenatalna Marija Selak Raspudić, u vode naše povijesti kako bih akademicima zahvalio što su mi otvorili vrata spoznaje i što hrvatskom grbu mogu pristupiti kao da je riječ o Rubikovoj kocki, pa ću, kako mi dođe, odrediti boju prvog polja, bez da dovedem u pitanje vlastito hrvatstvo, ali, što je još značajnije, članove HAZU mogu promatrati kao zaslužne članove JAZU, te, konačno, ovu Deklaraciju vidim kao Deklaraciju JAZU o povijesnom hrvatskom grbu.

Kada iz ove perspektive stvari sagledam, Deklaraciju ipak nisu pisali opsjednuti poltroni, nego vrli akademici. A sad, jesu li ti akademici iz JAZU ili HAZU, ovisi o boji početnog polja na hrvatskom grbu. Tu, pak, nema pravila, riječ je o osjećaju, sudbini ili stihiji.

Naša povijest je stihijska, pa nam i upotreba simbola i znakova ne treba biti drugačija. U svemu ovome je bitno da ipak negdje imamo neku čvrstu, usustavljenu točku na koju uvijek možemo računati, a to je, bez sumnje, čvrstoća vječitog oportunizma ovih (HAZU) ili onih (JAZU) akademika, kada se nađu pred vratima vladajućih politika.

Akademici su akademci kada se nađu u relaciji s ljudskim rodom, ali kada se nađu u relaciji s nekom politikom, ne razlikuju se od Kastora. Štoviše, uvjeren sam da Silvije Strahimir Kranjčević, kada je pisao  tekst Gospodskomu Kastoru, nije na umu imao pjesmu, nego Akademiju – JAZU ili HAZU, sasvim svejedno.

Gospodskomu Kastoru detaljni je opis duše akademika čija domovina nekada započinje bijelim, nekada crvenim poljem. Može i sivim, nije nikakav problem, a otvoreni su i za druge boje, ovisno o tome u čijim političkim rukama se našla Rubikova kocka njihovog ljudskog ili, u Nietzscheovom duhu, ”odviše ljudskog” dostojanstva.

”Prolazi starost kao u loju / U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato / Ne pruža vaša šapa badava!”

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Stepinac sublimira uzaludno kršćanstvo, hrvatstvo straha
    •  Brešanova Mrduša Donja je ova naša Mrduša Donja
    •  Lave XIV., pozovi katolike da razoružaju duše!
    •  Lav XIV. će biti papa Kristovog Govora na Gori
    •  Glasači HDZ-a u Zadru ne trebaju polagati test inteligencije
    •  Hrvatska nestaje u kanibalističkom zanosu lažljivaca
    •  Franjo nikada nije izdao vlastitu ljudskost
    •  Ne postoji razlika između tzv. naših i vaših silovanja
    •  Isus Krist ne udovoljava hrvatskom poimanju kršćanstva
    •  Ne ponizuj se i ne plači pred tuđim vratima!

> Svi tekstovi ovog autora