Svaki od nas pozvan je suočiti se s velikim pitanjima

Donosimo u cijelosti homiliju pape Lava XIV. na svetoj misi povodom Jubileja mladih na rimskoj Tor Vergati u nedjelju 3. kolovoza 2025.

Dragi mladi, nakon bdjenja na kojem smo sinoć zajedno sudjelovali, ponovno se susrećemo danas da proslavimo euharistiju, sakrament potpunog Gospodinova sebedarja za nas. U tom iskustvu možemo zamišljati kako ponovno prolazimo put što su ga učenici iz Emausa prošli na uskrsnu večer (usp. Lk 24, 13-35): najprije su napustili Jeruzalem u strahu i razočarani; odlazili su uvjereni da se nakon Isusove smrti nema što više očekivati, nemaju se čemu nadati. No, međutim, susreli su ga, prihvatili ga kao suputnika, slušali ga dok im je tumačio Sveto pismo i na kraju su ga prepoznali u lomljenju kruha. Tada su im se otvorile oči i radosni navještaj Uskrsa ušao u njihova srca.

Današnja nam liturgija ne govori izravno o tom događaju, ali nam pomaže razmišljati o onome što se u njemu odigralo, a to je susret s Uskrslim koji mijenja naš život, koji osvjetljava naše osjećaje, želje i misli.

Prvo čitanje, uzeto iz Knjige Propovjednika, poziva nas da se, poput dvojice učenika o kojima smo govorili, suočimo s iskustvom vlastitih ograničenja, konačnosti prolaznih stvari (usp. Prop 1, 2; 2, 21-23); a pripjevni psalam, u kojem se osjeća njihov odjek, stavlja nam pred oči sliku “trave… što se zeleni: jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer – već se suši i vene” (Ps 90, 5-6). To su dva snažna podsjetnika, možda pomalo potresna, no, ne bi nas trebala uplašiti, kao da je riječ o tabu temama koje treba izbjegavati. Krhkost o kojoj govore zapravo je dio čuda koje jesmo.

Pomislimo na simbol trave: nije li livada u cvatu prekrasna? Naravno, ona je krhka i osjetljiva, čine je vitke, ranjive stabljike, podložne sušenju, savijanju, lomljenju, ali ih istovremeno odmah zamjenjuju druge koje niču nakon njih, a za koje prve velikodušno postaju hrana i gnojivo, dok trunu na tlu. Tako polje živi, neprestano se obnavljajući, pa i tijekom hladnih zimskih mjeseci, kad kao da sve miruje, njegova energija drhti pod zemljom i priprema se, u proljeće, rasplamsati se u tisuću boja.

I mi, dragi prijatelji, smo takvi: stvoreni smo za to. Ne za život u kojem se sve uzima zdravo za gotovo i gdje sve stoji na mjestu, već za život koji se neprestano obnavlja u davanju, u ljubavi. I tako neprestano težimo nečemu “većem” što nam nijedna stvorena stvarnost ne može dati; osjećamo toliko veliku i goruću žeđ da je nijedno piće na ovom svijetu ne može utažiti. Ne zavaravajmo svoje srce, pokušavajući tu žeđ ugasiti neučinkovitim zamjenama! Slušajmo je, radije! Učinimo je klupicom na koju možemo stati kako bismo, poput djece, na prstima provirili kroz prozor susreta s Bogom. Naći ćemo se pred njim, koji nas čeka, ili bolje rečeno, koji nježno kuca na prozor naše duše (usp. Otk 3, 20). I lijepo je, pa i s dvadeset godina, širom mu otvoriti svoja srca, dopustiti mu da uđe, a zatim se s njim zaputiti prema vječnim prostorima beskonačnosti.

Sveti Augustin, govoreći o svojoj intenzivnoj potrazi za Bogom, pitao se: “Što je, dakle, to čemu se nadamo […]? Je li to zemlja? Ne. Nešto što dolazi od zemlje, poput zlata, srebra, drveća, žetve, vode […]? Te su stvari ugodne, te su stvari lijepe, te su stvari dobre” (Sermo 313/F, 3). I zaključuje: “Traži onoga tko ih je stvorio, on je tvoja nada” (isto). Razmišljajući, zatim, o putu koji je prošao, molio se govoreći: “Ti [Gospodine] si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio […]. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam (usp. Ps 33, 9; 1 Pt 2, 3) pa gladujem i žeđam (usp. Mt 5, 6; 1 Kor 4, 11), dotakao si me, i ja gorim za tvojim mirom” (Ispovijesti, 10,27).

To su prelijepe riječi, koje dozivaju u pamet ono što je papa Franjo rekao u Lisabonu, na Svjetskom danu mladih, drugim mladima poput vas: “Svaki od nas pozvan je suočiti se s velikim pitanjima na koja ne postoji […] jednostavan ili neposredan odgovor, već nas pozivaju da poduzmemo jedno putovanje, da nadiđemo same sebe, da idemo onkraj […], da napravimo uzlet bez kojeg nema leta. Ne uznemirujmo se, dakle, ako u svojoj nutrini otkrijemo da smo žedni, nemirni, neispunjeni, željni smisla i budućnosti […]. Nismo bolesni, živi smo!” (Govor na susretu s mladim studentima, 3. kolovoza 2023.).

U našem srcu ima jedno važno pitanje, potreba za istinom koju ne možemo ignorirati, koja nas navodi da se zapitamo: što je zapravo sreća? Što je pravo zadovoljstvo života? Što nas oslobađa od ustajalih voda besmisla, dosade i osrednjosti?

U proteklih nekoliko dana imali ste mnogo prekrasnih iskustava. Susretali ste se s vršnjacima iz cijelog svijeta, pripadnicima različitih kultura. Razmjenjivali ste znanja, dijelili očekivanja i disali s gradom kroz umjetnost, glazbu, informacijsku tehnologiju i sport. Zatim ste u Circus Maximusu, primajući sakrament pokore, primili Božji oprost i zatražili njegovu pomoć da živite dobar život.

U svemu tome možete shvatiti važan odgovor: punina našeg života ne ovisi o onome što gomilamo niti, kao što smo čuli u Evanđelju, o onome što posjedujemo (usp. Lk 12, 13-21). Ona je, radije, povezana s onim što radosno prihvaćamo i dijelimo (usp. Mt 10, 8-10; Iv 6, 1-13). Kupovati, gomilati, trošiti nije dovoljno. Trebamo podići pogled, gledati gore, na “ono što je gore” (Kol 3, 2), kako bismo shvatili da sve ima smisla, među stvarnostima svijeta, samo u mjeri u kojoj nam služi da nas ujedini s Bogom i našom braćom u ljubavi, da se zaodjenemo u “milosrdno srcu, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost” (Kol 3, 12), praštanje (usp. isto, r. 13), mir (usp. Iv 14, 27), da u sebi odnjegujemo Kristove osjećaje (usp. Fil 2,5). I u tom obzoru, sve ćemo više shvaćati što znači da “nada […] ne razočarava, jer ljubav Božja razlivena je u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (usp. Rim 5, 5).

Dragi mladi, naša je nada Isus. On je, kako je rekao sveti Ivan Pavao II., “taj koji u vama budi želju da učinite nešto veliko od svog života […], da poboljšate sebe i društvo, čineći ga više ljudskim i bratskim” (XV. svjetski dan mladih, Molitveno bdjenje, 19. kolovoza 2000.). Ostanimo sjedinjeni s njim, ostanimo uvijek u njegovom prijateljstvu, njegujući ga molitvom, klanjanjem, pristupanjem euharistiji, čestom ispovijedi i velikodušnom ljubavlju, kako su nas učili blaženi Piergiorgio Frassati i Carlo Acutis, koji će uskoro biti proglašeni svetima. Težite velikim stvarima, svetosti, gdje god se nalazili. Ne zadovoljavajte se ničim manjim od toga. Tada ćete vidjeti kako, u vama i oko vas, svjetlo evanđelja raste svaki dan.

Povjeravam vas Mariji, Djevici Nade. S njezinom pomoći, kad se u narednim danima budete vraćali u svoje zemlje, diljem svijeta, nastavite radosno hodati stopama Spasitelja i zarazite sve koje susretnete svojim zanosom i svjedočenjem svoje vjere! Neka vam je sretno na tom putu! (IKA)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dolazim k vama kao brat, kao sluga vaše vjere i vaše radosti

> Svi tekstovi ovog autora