Mladenačka, potresna i buntovna knjiga Marguerite Duras

Marguerite Duras, ”Brana na Pacifiku”, Prevela s francuskog Ingrid Šafranek, Vuković i Runjić, Zagreb, 2002.

Treći roman velike francuske i svjetske spisateljice Marguerite Duras, ”Brana na Pacifiku” objavljen je 1950. godine. Roman je doživio uspjeh, toliki da je autorica zamalo za njega dobila najveću francusku književnu nagradu, Goncourt. Tu nagradu roman ipak nije dobio – Marguerite Duras dobila ju je tek 1984., za njen čuveni roman ”Ljubavnik”, roman koji je doživio veliki knjižarski uspjeh, ne samo u Francuskoj, nego i diljem svijeta – postao je jednom od najprevođenijih francuskih knjiga svih vremena.

”Brana na Pacifiku” roman je kojega je autorica pisala još u spisateljski relativno mladoj dobi. Rođena u godini početka Prvog svjetskog rata, 1914., a preminula 1996., Marguerite Duras mogla ga je pisati od prilike u starosti od tri i pol desetljeća.

Književnog iskustva još uvijek nije bilo tako mnogo iza nje – tek sa dva prethodno objavljena romana, a do konca života autorica će objaviti oko osamdeset naslova proza, filmskih scenarija, dramskih tekstova, kronika, zbirki eseja i novinskih članaka… No ipak, čitajući ovaj roman danas, sedamdeset i pet godina od vremena njegove prvo objave, možemo kazati kao svjetlo tog literarnog remek djela još uvijek sjaji svojim snažnim, neugaslim sjajem.

Naravno, kada je riječ o književnosti, tada je riječ i o tome da je taj sjaj zagasit u svojoj biti, u suštini svoga sadržaja i svoje poruke, djelovanja kojega ostavlja na čitatelja. Duras se je i u njemu, kao i u ”Ljubavniku”, i također u nekim svojim drugim djelima, bavila temom svoga odrastanja, prelaska iz djetinjstva u godine sazrijevanja, temom života svoje obitelji u francuskoj koloniji u Indokini, današnjem Vijetnamu. Obitelj Marguerite Duras živjela je u jednom mjestu blizu Sajgona, gdje je književnica rođena, a gdje su joj roditelji bili nastavnici…

No u ovom ranom autoričinom romanu centralna je ličnost zapravo majka obitelji, na jedan način čak i obitelj kao cjelina – uoči njena raspada, preživljavanje te obitelji u teškim egzistencijalnim okolnostima, nakon što je majka, skupa sa sinom Josephom i kćeri Suzanom, doživjela materijalni slom.

Rečenica kojom nas pripovjedačica uvodi u roman glasi ovako: ”Svo troje povjerovalo je da im je baš bila dobra ta zamisao što su kupili toga konja.” Koncentracija pripovjedačice je na njih – na malu bjelačku, francusku obitelj koja se je sklopom okolnosti našla u bungalovu i naseljima u delti Mekonga, u močvarnoj pustoši neplodnog rižišta u Kambodži, obitelji koja je u teškim egzistencijalnim okolnostima i kao da je zapela u tom, od civilizacije odcijepljenom, napola izoliranom području, gdje je imati automobil kojim se može odvesti do prvog manjeg gradića, u kojemu se čak može i zabaviti, otići u kino, ili na ples, u restoran, događaj prvoga reda…

Roman otpočinje gubitkom – gubitak, i to ne samo materijalni, jedna je od osnovnih tema ovoga djela, pisanog ljupkim, veoma komunikativnim, pripovjedno tečnim i naspram čitatelja prijateljski okrenutim stilom, stilom koji čitatelja dovodi smjesta ”in medias res”, ne samo k događanjima u romanu, već i ka atmosferi, situaciji, odnosima između likova – majke i njene djece – sina Josepha i kćeri Suzane.

Mučan je to i težak roman, upravo onoliko koliko je njegov stil lak, lepršav, otvoren, dopadljiv, čak i duhovit, inteligentan, onoliko koliko on odiše zrelosti i mudrosti i koliko je natopljen angažmanom za čovjeka, protestom naspram nepravednosti njegova bivstva, obilježenog trajnim borbama za opstanak i bolje sutra.

”Bili su ogorčeni, tako ogorčeni kad su ponovno ostali bez konja u tom zabačenom kutku doline, u vječitoj samoći i jalovosti svakidašnjice…”, nastaviti će autorica malo dalje, a ta je ogorčenost zapravo posljedica događaja koji je uništio majčin pokušaj da izgradi sigurnu budućnost, opstanak za svoju obitelj podižući branu protiv Pacifika, koja će štititi velike nasade riže, na kojima je zaposlila i dvjestotinjak domorodačkih obitelji. Međutim razorne plime Tihog oceana srušile su branu, voda je prodrla u polja nasada, i veliki i hrabar, ali i riskantan pokušaj majke da spasi svoju djecu od bijede, uništen je.

Majka pada u depresiju zbog ekonomskog kraha i osjećanja potpuna životna sloma (nakon smrti svog muža), i biva prepuštena manično depresivnim fazama, tabletama, povremenim buđenjima i pokušajima da nešto učini, ali i fazama divljeg očaja i razočaranja, tijekom kojih svoj bijes i nemoć ispoljava fizičkim nasiljem nad kćeri…

Roman je koncentriran na temu ove dramatske i mučne situacije – kako da se obitelj iščupa iz novčanih dugova, iz mjesta i situacije u kojoj su, svatko na svoj način, i svi zajedno, zaglavljeni. Postoji samo jedan način – uz pomoć novca. Ljepota i mladost, nevinost, djevičanstvo mlade Suzane postaje kapital kojega se jedinog može unovčiti, udajom, ili seksualnim iznajmljivanjem.

Očaj gladovanja ili boravka na životnome rubu, izigranosti svih životnih pokušaja, nesvjesno vodi ka ovakvome cilju – mlada se Suzana, kao i njena majka slomljena je ali ne toliko da bi izgubila osjećaj za humor i drskost, želju za zabavom, obitelj, poigravaju s gospodinom Jo, koji je sin lokalnog bogatog špekulanta, a koji je očaran Suzaninom ljepotom.

Cilj je obitelji tako postao prodati dobro dijamant kojega je taj bogati nasljednik koji se ne buni protiv ponižavanja što mu ga čini ova evropska obitelj, naročito Suzanin brat Joseph, poklonio Suzani, a da mu ona zauzvrat nije poklonila ništa – tek pokoji pogled na svoje razgolićeno tijelo prilikom tuširanja…

Na koncu romana taj dijamant uspije prodati drugi domaći čovjek, Malajac, sa kojim Suzana vodi ljubav – razdjevičenje je ujedno i točka konačnog odvajanja od majke. Brat Joseph, čijem se povratku kući nakon dugog izbivanja obje nadaju ne pojavljuje se, doći će tek nakon što majka premine, i sa sobom povesti i Suzanu…

Roman ”Brana na Pacifiku” kao da spontano ustanovljava dvije važne osi, koje ga čine djelom koje nastavlja živjeti kroz vrijeme – jedna je ona koja je dominantna, a odnosi se na sveopću ljudsku melo dramatiku, tragičnost čovjekova opstanka na Zemlji punoj nepravednosti, bolesti, smrti, ljudskoga zlorabljenja, nenaklonjenosti prirode, osobnih ljudskih strasti i intenzivnosti odnosa unutar porodica koje sputavaju čovjekovu individualnost i slobodu, pružajući zauzvrat osjećanje topline i bratstva, povezanosti i brige, dok je druga – izražena kroz manje prisutne, ali dojmljive epizode u romanu, os koja inzistira na snazi i neukrotivosti slobode duha, ingenioznosti spontanosti, koja je uvijek povezana s nenadanim bljeskovima genijalnosti, stvaralaštva i vedrine koje se izražava kroz raznolike ideje, geste, poduhvate, kroz čovjekovu odvažnost da stane nasuprot vlastite sudbine i zauzme se za sebe, a koja je zapravo spoj slobodarskog stvaralačkog duha i etičkoga stava koji, unatoč poteškoćama, ne odustaje od potrage za, i za izražavanjem istine, nastojanju na pravednosti…

To je dakle zametak onoga puta kojega je autorica Marguerite Duras odabrala za sebe, puta kojega će kasnije tijekom života i rada još svjesnije razvijati, pretačući život u umjetnost, i umjetnost u život, tako da ne odustaje od ideje humanijeg i boljeg svijeta, niti onda kada situacija Drugog svjetskog rata sugerira potpuno uništenje takvih vizija.

U ”Brani na Pacifiku” naročito je prisutna bol spisateljice zbog nesreće i apsurda velikog gubitka ljudskih, napose dječjih života malajskih plemena, a kojima je svjedočila gotovo svakoga dana, tijekom godina svog odrastanja. Ondje i tada, na tom malom, od svijeta izoliranom prostoru, dobiva uvid u nesreće ljudskih života, koje čak i ne dobivaju prigodu za svoje oplakivanje – djeca umiru svakodnevno, nitko o njima ne brine, a bolesti i prljavština jednako prijete kao i glad odnosno prehranjivanje plodovima zelenog manga, koji ima smrtonosan učinak na mladi dječji organizam.

Uvod u neke od temelja filozofije života, njegove tamne i bolne strane, tako je već u ovom ranom romanu na, čitatelj će svjedočiti, vrlo zreo i dorastao način, apsolviran, zbog čega u ”Brani na Pacifiku”, kao ranom autoričinom djelu, iz takozvane ”realističke faze”, gdje jezik još ne nagovještava onu gustoću niti lirsku suspregnutost u kojemu imaginacija i sjećanje poprimaju obrise nestvarnog ili oniričnog, gdje dominira nejasna čežnja prožeta melankolijom, izvan jasne uprizorenosti zbilje, ili u nekoj udaljenoj paralelnosti sa njom – no ovdje prepoznajemo motive koji će i na dalje ostati čvrstim temeljem autoričina umjetnička rada, njegovih mijena i zaokreta – ali uvijek tek stilom i vanjštinom.

Iznutra, vrijednosna ljestvica sa kojom se srećemo u ranim djelima, ostaje čvrsto i jasno postavljena, ne mijenja se tijekom duga i bogata stvaralačka puta.

Međutim tema doraslosti mlade autorice zahtjevnim i teškim motivima jest tema koja svoju pozitivnu potvrdu nalazi u ovome pripovjednom realističkom djelu, u kojemu već do izražaja dolazi prirodan talent M. Duras za dijalog, za uvjerljivo preslikavanje životnih situacija, na način da ”Brana na Pacifiku” može biti shvaćena i kao polu dokumentaristički roman. Ova nadarenost za plastičnost dijaloga i opise raznih životnih događanja ravna je nadarenosti za jednako kod pisca kao što je primjerice bio Ernest Hemingway.

S druge strane, mudrost i zrelost uvida, zaključaka i spoznaja, provučene kroz dijaloge i opise, na jedan su način fascinantni, i svjedoče o spisateljici koja je cijelim svojim bićem, već u ovome romanu, bila na strani književnog djelovanja. Iz jedne velike predanosti literaturi, iz punog povjerenja u njene snage, važnost i moć njena utjecaja na ljudsku svijest, rođeno je i ovo djelo Marguerite Duras – bez obzira na činjenicu da ono stilski ne nosi karakteristike umjetničkog izraza na kojega prvo pomislimo kada se spomene ime ove autorice, a to je jednako tako i reduciranost izraza, suspregnutost, rečenice koje više prikrivaju negoli otkrivaju, mudrije i samouvjerenije rukovođenje tekstom… Svega toga ovdje još nema – rana Duras je raspričana, čak i do jedne prpošne mladalačko djetinjaste verzije sebe, sklona je humoru i potankim prepričavanjima, ali kroz tu verziju izraza probija nenadano velika mudrost i zrelost, čak neprilična za osnovni ocrtani tonalitet teksta, i upravo to je ono što čitaoca ostavlja zatečenim, i sigurnim u uvjerenju kako je riječ o značajnome djelu.

Uz spomenute teme kritike kolonijalizma, socijalnih nejednakosti, odnosa u obitelji, gotovo pa ljubavne povezanosti s avanturistički i odvažno nastrojenim bratom, majčine psihičke bolesti i očaja, životnoga kraha, ranog spolnog sazrijevanja i važnosti erotske dimenzije u životu čovjeka, spolnoga čina koji je, kako u ”Brani na Pacifiku” kaže Duras, sposoban poništiti sve razlike između bića, okrutnosti života i čovjekove bačenosti na njegovo nimalo, ljudskoj osjetljivosti prilagođeno polje, čovjekova osamostaljivanja, odvajanja od ishodišne porodice, i tako dalje – teme koje će autorica perpetuirati kroz svoje djelo – a da pri tome budu uvijek na jedinstven i svjež način obrađene – roman ”Brana na Pacifiku”, za kojega je sama autorica isticala kako joj je od svih njenih djela najdraži, ima jednu krucijalnu i najdojmljiviju temu, ujedno i najtragičniju, a to je umiranje, želja za smrti Suzanine i Josephove majke, odnosno njen životni slom.

Ovo zbivanje snagom svoje tragičnosti prožima i nadrasta, uokviruje cijelo djelo, lik majke, premda u svom očaju i nasilan, posjeduje pamtljive karakteristike, one koje inače pripadaju zbiljskim majčinskim značajkama – moć i snagu za izdizanjem iz pepela, za okupljanjem obitelji u osjećanju vedrine i zajedništva, poleta, za brigu o budućnosti svoje djece, odnosno za ljubav naspram njih i onda kada su svi drugi životni motivi i bilance proigrani…

Kako u pogovoru romanu zamjećuje i njegova prevoditeljica, profesorica Ingrid Šafranek, velika poznavateljica, stručnjakinja za djelo M. Duras, ”majčina borba da spasi mladice riže protiv kobnih plima razornog oceana, srodna je njezinoj borbi da svojim tijelom i svojim životom spasi djecu od neimaštine, samoće, ludila, ali i varavih nada. Posljednja njezina žrtva za dobrobit djece jest priželjkivanje smrti: majka odlazi kako bi ih oslobodila svojih ”čini” i svoje zle kobi, kako bi sami stali na svoje noge, ubuduće bez njezine zaštite, ali i bez njezinih sumanutih iluzija i prokletstva. Majka Hrabrost, ”očajnica koja se previše nadala”, velikodušna i luda, predstavlja središte ove mladenačke, potresne i buntovne knjige.”

Marguerite Duras profesorica Šafranek s pravom naziva neoromantičarkom i angažiranom ljevičarkom, za koju ističe da u svojim djelima izbjegava svaki vidljivi intelektualizam, dok, poput Célinea, efektno stilizira u naraciji govorni jezik i sintaksu, a u jeku modernizma 50-ih godina ne odustaje od romantičnih pa i patetičnih ljubavnih fabula.

Ali radi se o ljubavima koje junakinjama njenih romana i pripovijesti ne donose pasivni pristanak, već poziv na promjenu, i ne samo na promjenu, već i na pobunu, upravo na ne pristanak na zadane okvire i kontekste.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Puno smijeha nizašto –  opet sjajan roman Bore Ćosića, Sama
    •  Bilo jednom na Balkanu
    •  Tršćanski književni razgovori
    •  Metoda opuštanja strahom
    •  Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan
    •  Uskršnji zečevi i uskršnja magla
    •  Bistri vitez Péter Nádas i profesija pisanja
    •  Naše nove maškarane povorke, ubijene u pojam 
    •  Vladimir Majakovski, ''Kako se prave stihovi?''
    •  Gradovi bez građana

> Svi tekstovi ovog autora