Je li dijete rođeno surogatstvom ”sporno” i za krštenje?

Kad crkveni autoritet govori o ”savjesti” i ”općem dobru”, to doista može biti ozbiljan doprinos javnoj raspravi, ali samo ako se time širi prostor slobode, razuma i odgovornosti, a ne proizvodi pritisak i moralna ucjena.

Problem nastaje onoga časa kad se savjest počne koristiti kao politička poluga za delegitimaciju ustavnog poretka, kao da je Ustav tek prolazna smetnja, a institucije države ”manje vrijedne” zato što nisu ”prosvijetljene vjerom”.

Još je teže kad se takva retorika, svjesno ili nesvjesno, slomi preko leđa jednoga konkretnog djeteta, kad ono postane argument, trofej ili upozorenje, a ne osoba s pravima koja ne ovise o tuđim odlukama, ugovorima, grijehu ili zločinu. Tada se moral više ne brani, nego se instrumentalizira, a najranjiviji prvi završavaju na nišanu. 

Retorika zamjene teza

U govoru u Sisku na tzv. molitvenom doručku nadbiskup Dražen Kutleša gradi tezu kao da se dogodilo nešto epohalno i pogubno, tvrdi da je odluka Ustavnog suda ”otvorila put surogat-majčinstvu” te da je matičar ispravno odbio upis djeteta jer bi navodno trebalo upisati ”neistinite podatke o njegovu podrijetlu”. No taj je okvir, i to je ključno, retorička zamjena teza.

Sud nije odlučivao o moralnoj dopuštenosti surogatstva niti ga je ”legalizirao”, nego o tome smije li jedno dijete ostati bez upisa u matične knjige, bez pravne vidljivosti i bez osnovne zaštite države.

Kad se ta razlika namjerno briše, publiku se gura prema zaključku da je zaštita djeteta isto što i promocija surogatstva. A to nije argument, to je manipulacija.

Zatim nadbiskup prelazi s pravne rasprave na emocionalno opterećivanje i moralno etiketiranje. Pita ”o kakvom identitetu govorimo”, te govori o ”djetetu kao proizvodu po narudžbi”, a ženu opisuje kao ”utrobu za iznajmljivanje”.

Takve su slike možda učinkovite za mobilizaciju slušatelja, ali su opasne jer u javni prostor uvode jezik dehumanizacije.

Dijete se svodi na ”proizvod”, žena na ”funkciju” ili ”alat”. I, što je najgore, dijete se implicitno kažnjava već samim načinom rođenja, njegov identitet unaprijed se prikazuje kao ”sporan”. Upravo tu moralna kritika prakse prelazi u moralno ranjavanje konkretne osobe i tu se prelazi granica i kršćanske antropologije i elementarne pravednosti.

Na kraju, kad poziva da ”razumu prosvijetljenom vjerom” damo veću ulogu ”u javnome životu, i u zakonodavstvu”, zagrebački nadbiskup više ne ostaje u prostoru propovijedi, nego ulazi u prostor političkog projekta.

U sekularnoj državi zakonodavstvo ne smije biti ”prosvijetljeno” jednom vjerom, nego utemeljeno na Ustavu, jednakosti građana i razlozima koji su javno provjerljivi i prihvatljivi i onima koji ne dijele isti svjetonazor.

Crkva ima pravo govoriti, upozoravati, savjetovati i formirati savjest svojih vjernika, ali nema pravo sugerirati da institucije ustavne demokracije gube legitimitet čim donesu odluku koja štiti dijete, a ne potvrđuje crkvenu moralnu interpretaciju. To nije obrana ”općeg dobra”, to je pokušaj da Crkva svoj moralni autoritet pretvori u normativnu vlast.

Teološki i pravni slom preko djeteta

Surogatstvo jest etički minsko polje. U njemu se lako otvara prostor komercijalizacije ženskog tijela, eksploatacije siromaštva, pritisaka i ugovornih odnosa u kojima ”slobodan izbor” nerijetko nije slobodan, nego je nuždom uvjetovan.

O tome se može i treba raspravljati ozbiljno, bez ideoloških parola, uz zaštitu žena i kritiku tržišne logike koja od trudnoće pravi uslugu. Ali u Kutlešinoj retorici događa se nešto podmuklije, moralna osuda postupka ne ostaje usmjerena na postupak i odrasle, nego se prelijeva na dijete.

Čim dijete nazove ”proizvodom”, a njegov identitet proglasi sumnjivim, implicitno mu oduzima ono što mu ni Ustav ni Evanđelje ne smiju oduzeti, bezuvjetno dostojanstvo. Dijete ne može biti ”nepravilno” zato što je rođeno u nepravilnim okolnostima. Ne postoji ”manje vrijedno” podrijetlo koje smanjuje nečiju ljudskost.

Teološki gledano, to je kriva logika kolektivne krivnje, kao da se tuđi grijeh može zalijepiti na nedužnoga. Antropološki gledano, to je redukcija osobe na okolnosti rođenja, kao da je čovjek najprije etiketa, a tek potom osoba.

Što uopće znači ”istinitost” kad se njome opravdava pravna i društvena nevidljivost djeteta? Istina nije dokument koji se drži iznad glave slabijemu. Istina je služenje stvarnosti, a stvarnost je da dijete postoji, da diše, da ima lice, ime i budućnost.

Ako ”savjest” postane argument da se dijete drži u pravnom vakuumu, tada savjest više nije moralna osjetljivost nego moralna poluga. Postaje batina kojom se udara po onome tko se ne može braniti. A istina, umjesto da oslobađa, postaje sredstvo moći, način da se preko djeteta disciplinira društvo i pošalje poruka odraslima.

U tom se trenutku otvara paradoks, retorika koja se predstavlja kao obrana ”dostojanstva” u praksi proizvodi poniženje. Ono što se najavljuje kao zaštita ”općeg dobra” lako se pretvori u javno obilježavanje jednoga djeteta kao problema, kao ”slučaja” i kao upozorenja.

To nije kršćanski refleks, nego plemenski, podijeliti svijet na ”naše” i ”njihove”, pa zatim i djecu razvrstati po ”ispravnosti” njihova podrijetla.

Kršćanstvo, međutim, ako još ozbiljno misli ono što govori, kreće obrnutim smjerom, najprije brani nedužnoga i štiti slaboga, polazeći od jednostavne istine da se tuđi grijeh ne smije pretvarati u djetetovu javnu stigmu.

Brani li nadbiskup Kutleša doista istinu i savjest ili, pod tim riječima, brani pravo da on i njegova interpretacija budu mjerilo tko je ”priznat”, a tko ostaje ”sporan”?

U trenutku kad se identitet djeteta dovodi u pitanje kako bi se poentirala moralna poruka, prelazi se crta, moral prestaje biti služenje dobru, a postaje instrument pritiska. I tada se događa upravo ono čemu se nadbiskup, barem deklarativno protivi, umjesto da štiti slabijega, pretvara ga u sredstvo.

Ustavni sud nije ”legalizirao surogatstvo”. Predsjednik Suda Frane Staničić jasno je rekao da Sud nije ulazio u pitanje je li surogat-majčinstvo dopušteno ili moralno prihvatljivo, nego je rješavao konkretan problem. Dijete je ostalo bez upisa u maticu rođenih, a time i bez osnovne pravne zaštite, s realnim rizikom pravne nevidljivosti, pa čak i apatrije.

Drugim riječima, Sud je odlučivao o najboljem interesu djeteta, a ne o moralnoj prosudbi postupaka odraslih. To je elementarna razlika. I upravo se u tome vidi ljudskost te odluke, sustav može problematizirati praksu, ali istodobno mora bezuvjetno zaštititi onu osobu koja je najranjivija i nedužna.

I tu dolazimo do točke u kojoj govor nadbiskupa Kutleše prestaje biti ”moralni apel”, a postaje pritisak na samu arhitekturu sekularne države. Kad kaže da ”zakon iznutra postane nepravedan” pa ”ne obvezuje u savjesti”, te poziva da se takvu zakonu ne pokori, da se ne sudjeluje u njegovoj ”propagandi” i da se ”za njega ne glasa”, to više nije pastoralna poruka, to je politička mobilizacija protiv legitimnih institucija.

A kad još zatraži da ”razumu prosvijetljenom vjerom” damo mjesto u zakonodavstvu, poruka je nedvosmislena, vjerski kriterij želi se učiniti nad-kriterijem javne norme.

No najproblematičnije u cijeloj priči nije ni ideološki ”rat za zakon”, nego konkretna poruka koja se šalje o djetetu. Jer ako Kutlešina logika znači da to dijete ”ne smije” biti upisano u maticu rođenih zato što se njegovo podrijetlo proglašava ”neistinitim”, tada se, htio to netko izreći ili ne, otvara mračna konsekvenca i na crkvenom terenu, isto dijete postaje ”sporno” i za maticu krštenih.

To je hladna poruka zagrebačkim svećenicima, kad im sutra dođu i zatraže krštenje za to dijete, očekuje li se od njih da ga odbiju.

To nije ”svjedočenje evanđelja”, nego birokratska okrutnost u ime načela.

Dijete nije mjesto na kojem se smije dokazivati moralna strogoća. Ako Crkva dopusti da se sakrament uvjetuje ”čistoćom” okolnosti rođenja, sakrament se pretvara u nagradu za ”ispravan” život odraslih. A to je teološki perverzno i pastoralno pogubno.

Na kraju ostaje brutalno jednostavno pitanje, hoće li ovo dijete biti tretirano kao administrativna anomalija, ili kao osoba, tj. kao dijete Božje?

Najtamnija je, naposljetku, implicitna posljedica takve logike, ako ”neistina” o podrijetlu diskvalificira pravno priznanje, što ćemo s djecom rođenom iz silovanja? Silovanje je težak zločin i težak grijeh, ali dijete je nedužno. Hoćemo li i za tu djecu reći da su ”sporna”, da im identitet treba dovoditi u pitanje, da ih treba obilježiti? Naravno da ne.

Pa zašto bismo drugačije gledali dijete rođeno preko surogatstva? U oba slučaja moralna rana odraslih ne smije postati ni pravna, ni društvena, ni crkvena rana djeteta.

Zato je ovaj slučaj lakmus-papir. Hoće li Crkva, u obrani morala, povrijediti najslabijega ili će, kao Evanđelje, prvo zaštititi nedužno dijete?

I hoće li javni prostor prihvatiti da se sekularna država mjeri po tome štiti li djecu, čak i kad odrasli pogriješe, ili ćemo dopustiti da se ”ispravnost” dokazuje uskraćivanjem identiteta onima koji su ga najmanje mogli birati?

Kriterij civilizacije nije koliko glasno branimo načelo, nego koliko tiho i uporno čuvamo nedužnoga.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nadbiskupica na čelu Anglikanske crkve, epohalni ''lom''
    •  Klečavcima je trg važniji od crkve
    •  Kad se vjera pretvara u ideologiju straha
    •  Kad fratar glumi liječnika, a novinar glumi novinara
    •  Božić i evanđelje po Bulju
    •  Zaštitimo Božić od manipulatora
    •  Tabu tema: duhovno zlostavljanje u Crkvi
    •  Božje ime kao oružje: od Niceje do Malešnice
    •  Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije
    •  Je li to ta ''Stepinčeva Crkva''?

> Svi tekstovi ovog autora