Novi diskurs, stara praksa?

S temom “Siromašna Crkva – Crkva za siromašne u novoj evangelizaciji” u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati u utorak 28. siječnja započeo je 54. teološko-pastoralni tjedan (ma da TPT traje nepuna tri dana, ali, eto, Crkva voli pretjerivati) kojeg standardno organizira Katolički bogoslovni fakultet (KBF) Sveučilišta u Zagrebu. Čuli smo, i zbog toga je TPT tema ove kolumne, jedan novi crkveni diskurs i o tome će ovdje biti riječ, ali da se zapitamo: kada će stići i nova crkvena praksa?!

 

Pozdravljajući sudionike, ”veliki kancelar” KBF-a, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, naglasio je kako je tema usko povezana uz riječi, znakove i program pape Franje. On nije izabrao svoje ime samo iz pobožnosti prema popularnom svecu kršćanske baštine. Njegovo je ime i program. Papa Franjo želi Crkvu siromašnu za siromašne.

 

U modi je hvaliti Papu, u trendu je oponašati ga pa će hrvatski biskupi preko noći skinuti zlatne odnosno pozlaćene križeve i staviti na sebe neke nalik onomu koji nosi Papa, ali, to je naša tema, daleko je još, godinama daleko, Katolička crkva u RH od činjenice da siromaštvo ima svoju objektivnu i subjektivnu dimenziju.

U modi je hvaliti Papu, u trendu je oponašati ga pa će hrvatski biskupi preko noći skinuti zlatne odnosno pozlaćene križeve i staviti na sebe neke nalik onomu koji nosi Papa, ali, to je naša tema, daleko je još, godinama daleko, Katolička crkva u RH od činjenice da siromaštvo ima svoju objektivnu i subjektivnu dimenziju

 

Papa Franjo, naime, ne govori o siromaštvu općenito, kako bi to on rekao, o apstraktnom siromaštvu koje i ne postoji. Siromaštvo je tijelo siromašnoga Isusa, a prepoznajemo ga u gladnom djetetu, u onomu koji je bolestan, u nepravednim društvenim strukturama. Kršćanin se treba spustiti do tijela Isusova. Ali kršćanin ne smije dopustiti da mu blagostanje oduzme nadu, da ga duh blagostanja na kraju dovede do toga da izgubi smisao života.

 

Tako nadahnuto zbori nadbiskup koji se utaborio iza visoke željezne ograde sa sigurnjacima i televizijskim kamerama, koji siromahe, možda, gleda u televizijskim vijestima jer ne pamti kada je zadnji puta u životu koristio javni prijevoz a znao je čak i tih 200 metara od svoje rezidencije do prethodnoga sjedišta HBK na Kaptolu prijeći u svojoj skupocjenoj limuzini sa šoferom.

 

Za poglavara Katoličke crkve su nada i siromaštvo usko povezani. Jer siromaštvo je lijek za lijenost, a lijenost je nedostatak nade. Ono što, prema Papi, nedostaje zapadnome svijetu je nada i zato se nalazi u stanju kolektivne lijenosti. Lijenost je umor duha, tromost i bezvoljnost za ono što se tiče Božjih stvari, rekao je kardinal Bozanić, te pozvao sudionike TPT-a da promišljanja  budu poticaj na širenje obzorja i poziv na otkrivanje znakova vremena, “kako bismo se otvorili djelovanju Duha Svetoga, svjesni da je Crkva u svim svojim članovima pozvana na trajnu obnovu i obraćenje.”

 

Otvarajući TPT, dekan KBF-a dr. Tonči Matulić istaknuo je da je KBF svjestan svoje odgovornosti u Crkvi i za Crkvu, ali i više od toga, predložio je ovogodišnju temu. Reći će se, a već su se mogli čuti takvi komentari, da je temu izdiktirao papa Franjo koji je od svoga izbora na Petrovu stolicu u ožujku 2013. godine, svojim gestama i svojim riječima skrenuo pozornost Crkve i svijeta na problem i izazove siromaštva, podjednako u Crkvi i u svijetu. Protiv činjenice nema argumenta.

Nadahnuto zbori zagrebački nadbiskup koji se utaborio iza visoke željezne ograde sa sigurnjacima i televizijskim kamerama, koji siromahe, možda, gleda u televizijskim vijestima jer ne pamti kada je zadnji puta u životu koristio javni prijevoz, a znao je čak i tih 200 metara od svoje rezidencije do prethodnoga sjedišta HBK na Kaptolu prijeći u svojoj skupocjenoj limuzini sa šoferom

 

Ali dekan Matulić, koji voli frizirati i razvodnjavati, pa i dekontekstualizirati kaže da tema siromaštva dolazi danas iz jednog drugog pravca, ”ne onog materijalnog siromaštva, nego siromaštva što ga proizvodi društvo obilja i blagostanja. Bogatstvo razvijenih društava uzrokuje siromaštvo duha, ali to siromaštvo, tako nazvano, nije plod Duha Svetoga kao u blaženstvima, nego je pokazatelj nutarnje praznine koja katkada graniči s ispraznošću života i egzistencijalnim besmislom. Suvremena misao o siromaštvu treba povesti računa i o siromasima koji žive usred blagostanja, koji se kupaju u obilju, ali koji uza svo bogatstvo osjećaju duboku prazninu, samoću, besmisao pa čak i ništavilo.”

 

U pravu je dr. Matulić kada podsjeća kako je govor Crkve o siromaštvu dug. Tako je i Drugi vatikanski koncil u središte pozornosti Crkve stavio one posljednje u povijesti čovječanstva – dakle siromašne. Jer, duboka je i proživljena bila svijest koncilskih otaca o siromašnoj Crkvi i Crkvi siromašnih, koja je, napuštajući trijumfalni oblik, snagom evanđeoske vjere zaronila još dublje u tajnu vlastitoga bitka.

 

Iako Koncil nije donio zasebni dokument ni o siromašnoj Crkvi, ni o siromaštvu u Crkvi, niti o Crkvi za siromašne, tema siromaštva je, ipak, kao evanđeoski nalog i kao zahtjev pastoralne prakse, čudesno provučena kroz cijeli koncilski nauk. Odatle je sazrijevala misao o siromaštvu i u poslijekoncilskom razvoju socijalnoga nauka Crkve. Stoga, nije pretjerano reći da je koncilsko učiteljstvo Crkve ujedno i koncilsko učiteljstvo siromaštva.

 

Točno je to, ali trebat će proći gotovo pola stoljeća da se, konačno, iz samoga vrha rimokatolištva progovori sustavno i programatski (jer je to tema pontifikata pape Franje) o siromašnoj Crkvi – Crkve za siromašne.

 

Od desetak predavanja koja su održana izdvajam ono tijekom drugoga dana TPT-a, 29. siječnja, naime predavanje “Siromaštvo i bogatstvo pred izazovima ideologiziranja” koji je izrekao dr. Nenad Polgar a koji je započeo pitanjem “Smije li i može li bogata Crkva govoriti o siromaštvu?”, jer, naravno, odgovor glasi: ne smije! Odnosno, ona to čini i zato je cijela ova situacija vrhunsko licemjerje jer se čuje novi diskurs ali ostaje stara praksa prema kojoj hijerarhija tješi siromahe iz svojih dvora od oniksa.

Od desetak predavanja koja su održana izdvajam ono tijekom drugoga dana TPT-a, 29. siječnja, naime predavanje “Siromaštvo i bogatstvo pred izazovima ideologiziranja” koji je izrekao dr. Nenad Polgar a koji je započeo pitanjem: “Smije li i može li bogata Crkva govoriti o siromaštvu?”, jer, naravno, odgovor glasi: ne smije! Odnosno, ona to čini i zato je cijela ova situacija vrhunsko licemjerje jer se čuje novi diskurs ali ostaje stara praksa prema kojoj hijerarhija tješi siromahe iz svojih dvora od oniksa

 

Siromaštvo shvaćeno kao trezveno i skromno korištenje dobrima, kao dijeljenje vlastitih dobara sa siromasima ili stavljanje vlastitih dobara na zajedničko korištenje bilo je u Crkvi prihvaćeno i prakticirano kao evanđeoska krepost, poglavito u redovničkom načinu života. Ali nije danas. Ne u cijelosti crkvenog života, ne u prioritetima crkvenog organiziranja.

 

Kako je rekla s. Jelena Lončar, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, današnja društvena situacija i opća kriza potiče i obvezuje Crkvu na dublje promišljanje karitativnog djelovanja i skrbi za siromašne. ”Suočavamo se sa sve češćim prozivanjima i prokazivanjima Crkve, te postaje očitim da zapravo ne postoji sustavno istraživanje doprinosa Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj na području skrbi za siromašne”, rekla je Lončar te istaknula potrebu da se istraživanje intenzivira sustavnim činjeničnim pokazateljima, kako u stručnoj tako i u široj javnosti.

 

No, čak i da se temeljito istraži sve što razni Caritasi rade za potrebite ostaje dojam da Papa ide šumom a hrvatski biskupi drumom. Ovih dana smo mogli pročitati u Slobodnoj Dalmaciji da se dubrovački biskup Mate Uzinić ispričao  svim vjernicima Dubrovačke biskupije zbog ”poljuljanog povjerenja u Crkvu” nakon skandala koji su posljednjih dana objavljeni u medijima, a tiču se poslovanja poduzeća povezanih s Dubrovačkom biskupijom u razdoblju od 2002. pa sve do njegova preuzimanja Biskupije 2011. godine. Gospodin Želimir Puljić, sadašnji predsjednik HBK i zadarski nadbiskup, koji je u sporno vrijeme bio dubrovačkim biskupom, razumje se, šuti kao da se to sve njega ne tiče.

 

Još jedno je predavanje zaslužilo biti ovdje spomenuto a to je govor koji je 29. siječnja o temi “Teologija oslobođenja i opredjeljenje za siromašne” održao prof. dr. Josip Grbac s Teologije u Rijeci. U uvodnom dijelu predavač je istaknuo kako unatoč činjenici da je teologija oslobođenja nastala i razvila se 60-tih i 70-tih godina u Južnoj Americi, u okruženju koje obiluje određenim političkim, gospodarskim, kulturnim i crkvenim specifičnostima, nedvojbeno je da se problematika te teologije nije zaustavila na južnoameričkom zemljopisnom i misaonom podneblju, nego je postala izazov upućen Crkvi u cjelini i društvu kao takvom.

Čak i da se temeljito istraži sve što razni Caritasi rade za potrebite ostaje dojam da Papa ide šumom a hrvatski biskupi drumom. Ovih dana smo mogli pročitati u Slobodnoj Dalmaciji da se dubrovački biskup Mate Uzinić ispričao svim vjernicima Dubrovačke biskupije zbog ”poljuljanog povjerenja u Crkvu” nakon skandala koji su posljednjih dana objavljeni u medijima, a tiču se poslovanja poduzeća povezanih s Dubrovačkom biskupijom

 

Prof. Grbac je rehabilitirao Teologiju oslobođenja o kojoj se u Hrvatskoj i među hrvatski katolicima samo loše govorilo jer je rekao da se govor o Teologiji oslobođenja i opredjeljenju za siromašne ne ograničava na analizu postignutoga južnoameričke teologije oslobođenja, na uvažavanje pozitivnoga i kritiku negativnoga, ”nego nam se postavlja legitimno pitanje u čemu nam teologija oslobođenja može biti izazov ili putokaz kako opredjeljenje za siromašne ostvariti u našoj Crkvi i u našem društvu.”

 

U Hrvatskoj, barem naizgled, većina podupire i godinama je podupirala vlast koja se pokazala neosjetljivom na pitanja smanjenja siromaštva. Sve su se dosadašnje politike u Hrvatskoj pokazale neosjetljivima za problem siromaštva. Problem je, dakle, u nedovoljnoj svijesti kod ljudi, u javnom mnijenju iz kojega dolaze politički lideri. Dokle je tako, bez obzira tko došao na vlast, neće prepoznati važnost opredjeljenja za siromašne na političkom planu, rekao je dr. Grbac, te u tom kontekstu istaknuo kako je stoga Crkva pozvana mijenjati društvenu svijest koja će postati osjetljivija za problem siromaštva.

 

Treba predstaviti opredjeljenje za siromašne kao kriterij evanđeoskog stila življenja, ali i kao kriterij političkog opredjeljenja kršćana. To je rad na pretvaranju opredjeljenja za siromašne u politički, gospodarski i kulturni prioritet u Hrvatskoj. Ali, u bazi, u školama, obiteljima, Crkvi, u akademskim institucijama. Nedovoljno je da to opredjeljenje ostane krepost koja će krasiti samo elitu najboljih vjernika. Grbac je to potkrijepio činjenicom “raznih trivijalnih pitanja kojima se u posljednje vrijeme bavimo, a siromaštvo se povećava.”

 

Kršćani u Hrvatskoj nisu nikada došli na ideju da pokušaju svoj kršćanski identitet ostvariti i učiniti učinkovitim putem političke borbe. Nužno je problem siromaštva i dužnost njegova smanjivanja smjestiti u tzv. negativne dužnosti. “Ne zatvaraj oči, srce pred patnjom siromaha!” Zar to za kršćanina ne može biti isto tako apsolutna zapovijed kao ona “Ne ubij!”?

 

Trebalo je biti tako. Ali, avaj, hrvatskim kršćanima (teolozima i biskupima u prvom redu) ni taj ”ne ubij” nije bila osobito zanimljiva platforma. Dapače, nešto se i ubijalo, nešto se ubojice bodrilo, nešto se ubojice odlikovalo, a žrtve sustavno zaboravljalo. Pa se ne smijemo obeshrabriti ukoliko praksa ostane po starom. Ukoliko, parafrazirajući kardinala Bozanića, glede papina apela i želje za ”Siromašnom Crkvom – Crkva za siromašne”, ne svjedočimo, iznova, da su članovi kršćanske elite lijenčine bez nade i bez ljubavi.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora