Akademski prekarijat

U času dok ovo pišem Vlada Republike Hrvatske nalazi se pred izazovom rebalansa proračuna, novi Zakon o radu samo što nije donesen, a ekonomska situacija u zemlji otprilike je na onoj razini u kojoj građanin ne smije sebi dopustiti pomisao kako gore od ovoga ne može. Jer, kao što nam stvarnost svakodnevno ukazuje, mogućnosti još dubljeg pada su neslućene. Ukratko, u zemlji vladaju ekonomska i psihička depresija te sveopća bezidejnost među krugom ljudi koji o nečemu realno odlučuju, što bi u svakom iole razvijenom društvu dovelo do ozbiljnih intelektualnih rasprava, porasta kulturne produkcije i uočljive atmosfere pobune.

 

No ne i u našem društvu. Intelektualna i javna scena, barem kada je riječ o vodećim medijima i institucijama, uglavnom se drži po strani od postavljanja suvišnih pitanja, motivirana, naravno, jasnom ekonomskom računicom po kojoj je bolje išta nego ništa. Što nas dovodi do dva ključna problema o kojima je sjajno pisao Lewis Gordon u rujanskom broju Le Monde diplomatiquea, a riječ je o ulogama javnih i akademskih intelektualaca u društvenom razvoju.

 

Iako je, kako Gordon tvrdi, javni intelektualac imao biti nositelj savjesti društva i odlučan kritičar njegovih patologija, taj zahtjev za angažmanom uvijek je stajao u manje ili više otvorenoj napetosti s procedurama akademskog polja kao centralnog mjesta proizvodnje i reprodukcije znanja. U doba napredujuće tržišne kolonizacije samih sveučilišta uvjeti za angažirani intelektualni rad, međutim, postaju još kudikamo nepovoljniji.

Ukratko, u zemlji vladaju ekonomska i psihička depresija te sveopća bezidejnost među krugom ljudi koji o nečemu realno odlučuju, što bi u svakom iole razvijenom društvu dovelo do ozbiljnih intelektualnih rasprava, porasta kulturne produkcije i uočljive atmosfere pobune. No ne i u našem društvu. Intelektualna i javna scena, barem kada je riječ o vodećim medijima i institucijama, uglavnom se drži po strani od postavljanja suvišnih pitanja, motivirana naravno jasnom ekonomskom računicom po kojoj je bolje išta nego ništa

 

Do ovog procesa eutanazije javnih intelektualaca i otupljivanja oštrice akademskoj zajednici došlo je uslijed uspona reakcionarnih politika osamdesetih godina, kada su desničarski think tankovi, napuhani korporacijskom financijskom potporom, pokrenuli  rat protiv socijalnih politika i institucija koje su pružale sigurnosne mreže za disidentske lijeve, pa čak i centrističke intelektualce. Kako su javni intelektualci sve više ovisili o zaposlenju u akademskim institucijama, desnica ih je napala tamo gdje će to najviše boljeti.

 

Ti procesi, koji kao što vidimo u Hrvatskoj ne predstavljaju nikakav izuzetak, ali su zbog tradicionalnog nedostatka građanske hrabrosti naglašeno vidljivi, doveli su u konačnici do toga da je osiguravanje egzistencije u formi djelovanja s pozicija kritičkog intelektualnog promišljanja društva i njegovih problema postalo praktično nemoguće, dok je s druge strane akademska kritika onemogućena kontinuiranim financijskim rezanjima namijenjenim humanistici i društvenim znanostima.

 

Kad se na te procese nakalemio i proces proizvodnje akademskog prekarijata, pod sad već zloglasnim institutom znanstvenih novaka, u javnosti je došlo do onoga što je Asim Mujkić, u inače sjajnom intervjuu u sarajevskim Danima, definirao kao izostanak akademske slobode. Mujkić je tako zaključio da je, barem kada je riječ o društveno-humanističkim znanostima, Sveučilište mjesto koje okuplja ljude koji na ovaj ili onaj način legitimiraju ili serviraju dominantne političke svjetonazore.

 

Te stvari treba imati na umu kada se, što je ovih dana aktualno, bavimo ulogama, produktivnošću i kvalitetom javnih instituta i sveučilišta. Jer u sveopćoj, na trenutke i bjesomučnoj potrazi za rezanjima i uštedama u javnom sektoru, često gubimo iz vida to koju bi ulogu, barem kada je riječ o društveno-humanističkim znanostima, ljudi iz javnog sektora trebali imati. Pri čemu se u čitavoj kampanji koja propagira izvrsnost i kompetitivnost kontinuirano previđa jedan od ključnih paradoksa cijele priče.

Dok ne dobijemo odgovor na to pitanje, preostaje nam lajati na mjesec i živjeti od prekarnog rada, od danas do sutra, sretni što konačno imamo hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu. To što nam ona sve češće služi isključivo za držanje dokumenata manje je bitna činjenica od te da imamo Hrvatsku

 

Riječ je o tome da je cjelokupna zakonska regulativa, retorika poticanja izvrsnosti i modernizacije znanosti i sveučilišta usmjerena na obračun sa najranjivijim skupinama u sveučilišnom sustavu (znanstvenim novacima i redovitim profesorima starijim od 65 godina), dok za sve ostale ostaje vrijediti puna zakonska zaštita, osigurano mjesto unutar sustava i ukinuta obaveza akademskog napredovanja.

 

Drugim riječima, potreba za uštedama proizvest će upravo ono što sustav deklarativno želi srušiti, a to su prosječnost, mediokritetstvo te izostanak nagrade za najbolje. Jer kako drukčije protumačiti zabranu bilo kakvih novih zapošljavanja i napredovanja na sveučilištima te uvedenu zakonsku regulativu po kojoj se unutar sustava ukida obaveza napredovanja.

 

Pogubnosti takve politike posebno dolaze do izražaja u svjetlu činjenice da je Ministarstvo znanosti tijekom dva velika vala zapošljavanja znanstvenih novaka 2004. i 2007. godine, te niza nešto manjih valova, u sustav primila nekoliko tisuća mladih ljudi plativši otprilike kroz deset godina školovanja i usavršavanja oko 1,5 milijuna kuna po novaku, da bi se sada te ljude tjeralo u inozemstvo ili na ulicu. Što nam ti podaci govore?

 

Manje-više to da je ljudima koji su najbolje godine života uložili u znanstveni razvoj doktoriravši do 30. godine uskraćena mogućnost rada na sveučilištima, dok istovremeno u sustavu ostaju ljudi koji su, primjerice doktorirali u četrdesetoj i nemaju nikakvu obavezu napredovanja dalje od docentskog mjesta. Kako se istovremeno iz sustava tjeraju i najkvalitetniji profesori samo zato što su stariji od 65 godina, jasno je da od kompetitivnosti, izvrsnosti i modernizacije nije ostalo niti mrtvo slovo na papiru. Ostaje nam se na kraju zapitati zašto odgovorni ne uočavaju ovaj paradoks, a ako ga pak uočavaju, što ih goni da ustrajavaju u retorici posve suprotnoj proizvedenim učincima?

 

Dok ne dobijemo odgovor na to pitanje, preostaje nam lajati na mjesec i živjeti od prekarnog rada, od danas do sutra, sretni što konačno imamo hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu. To što nam ona sve češće služi isključivo za držanje dokumenata manje je bitna činjenica od te da imamo Hrvatsku.

    •  Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
    •  Vlada ustvari legitimizira fašizam
    •  Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
    •  Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje
    •  Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
    •  Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
    •  Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
    •  Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
    •  Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
    •  Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma

> Svi tekstovi ovog autora