Aldous Huxley vlastitim riječima (4)

(Sažetak Luke Draganića, priređivača i prevoditelja feljtona: U intervjuu s Johnom Lehmannom iz 1958. godine Aldous Huxley približava nam svoj odnos spram pisanja koje opisuje kao “najbolji način za razbistriti vlastiti um”. U nastavku intervjua Huxley na općenitoj razini govori o romanu kao narativnoj formi. Kao posebno zanimljiv detalj vrijedi istaknuti da on izvanrednom pronicljivošću predviđa uzlet zvučne knjige (“usmene književnosti”) kao dominantnog narativnog oblika u budućnosti).

2.4. Intervju s Johnom Lehmannom[i]

Gospodine Huxley, danas Vas svi smatramo svestranim piscem. Uvijek sam, međutim, bio mišljenja da bi Vas se ponajprije trebalo promatrati kao romanopisca. Biste li se složili?

Huxley: Na neki način bio bih vrlo polaskan zato što bih zasigurno volio da sam barem jednom napisao jako dobar roman. Ne vjerujem da ikada jesam i moje pretenzije da budem romanopisac nekako smatram pomalo prevarantskim. Možda sam uistinu samo esejist koji koristi formu romana i koji u njoj jako uživa.

Sjećam se koliko smo svi bili oduševljeni Vašim ranim romanima u dvadesetim godinama. Djelovali ste nam kao najsofisticiraniji od svih domišljatih zabavljača, kao razotkrivač koji uz pratnju zvuka udara prizemljuje stvari – pogotovo vezano uz seks. Čak i tamo, međutim, osjećao sam da je Vaša potreba da podijelite neobične informacije i raspravljate o čudnim idejama bila vrlo očita. Čini li Vam se da ste tada željeli podučavati jednako kao i zabavljati?

Mislim da sam uvijek imao osjećaj da želim učiti i da je to možda bio najučinkovitiji način za učenje. Smatram, naime, da je čin zapisivanja stvari vrlo često najbolji način za razbistriti vlastiti um. Možda jesam pomalo pedantan, ali moja želja uvijek je bila da učim i istražujem.

Kada se kasnije, recimo to tako, činilo da je učiteljska strana prevladala nad zabavnom stranom u Vašim romanima, jeste li za samog sebe u tim knjigama razrađivali nove ideje misticizma i božanskog?

Da. Naravno, problem za mene uvijek je bio pronaći, ako je moguće, neku vrstu ravnoteže između te dvije strane. Nisam mišljenja da sam uvijek uspijevao. Mislim da sam jednom ili dvaput imao priličan uspjeh, doduše, ne na svoje potpuno i čitavo zadovoljstvo.

U jednom od svojih eseja pišete kako se Balzac gotovo upropastio kao romanopisac kada je u svoje romane pokušao natrpati sve što je poznavao i sve o čemu je razmišljao: bankarstvo, znanost, politiku, industriju, misticizam. Jeste li i sami bili svjesni toga izazova – te opasnosti?

To je izazov kojem sam zasigurno bio izložen. Izreći sve odjednom, ali ne na dosadan način jest nešto što sam, takoreći, uvijek pokušavao u svojim esejima. Mislim kako je sposobnost da se ogroman broj elemenata spoji u skladnu cjelinu, a da se pri tome zadrži jedinstvo najveći izazov.

Činjenica da nakon rata većina Vašeg rada nije bila fikcija ne znači, dakle, da ste izgubili vjeru u roman?

Nikako! Prilično nedavno napisao sam kratki roman i sada pokušavam napisati podužu fantaziju.

Ne smatrate da je roman kao umjetnički oblik na zalasku?

Mnogi vole to reći, ali ja ne vidim nikakav razlog zašto bi to bilo istinito. Mislim da će se zauvijek nastaviti s korištenjem narativnog oblika zato što je on najizuzetniji; s njime možete raditi štogod poželite. Ne postoje pravila osim da budete dobri u tome. Smatram da će ljudi neprestano prilagođavati narativni oblik problemima s kojima se suočavaju u određenom trenutku u povijesti.

Sjećam se da ste u Vašem nedavnom eseju napisali kako smatrate da se ozbiljno pisanje romana suočava s vrlo teškom budućnošću…

Istina.

… i da će ono zapravo možda morati prijeći na gramofonske ploče.

To je ekonomski problem. Očito je da postoje jako, jako ozbiljni ekonomski problemi. Postoji nešto što bi se moglo nazvati “ekonomskom cenzurom“ kao što postoji i “politička cenzura”. Kod nas djeluje ekonomska cenzura i ona je vrlo ozbiljna. Mislim da bi usmena književnost možda mogla biti neka vrsta izlaza iz toga.

Ukoliko bi postali usmeni, to bi zasigurno promijenilo romane, zar ne?

Duboko. Ne mislim da biste mogli imati vrlo duge romane, ali smatram da bi manji komadi mogli proći. Ne znam, to je samo prijedlog koji sam iznio.

Ne mislite li da za romanopisce pored onih ekonomskih danas možda postoje druge, ozbiljnije poteškoće?

Mislim da postoje one koje bi se mogle nazvati “društvenim poteškoćama”. Baš neki dan, dok sam putovao Sicilijom čitajući Trollopov Framley Parsonage, razmišljao sam koliko je za romanopisce u tim sretnim danima bilo krasno što su djelovali u potpuno rigidnim okvirima. Svatko je točno znao na čemu je i vlastite komentare bilo je moguće iznijeti na temelju prihvaćenih osnova.

Toga danas više nema?

Čini se da je sasvim nestalo.

Mislite li da je taj osjećaj gori ovdje (u Engleskoj) negoli u Americi?

Mislim da je prilično loše posvuda. Možda je gore u Americi, djelomično zato što je ta zemlja toliko velika i jer su uvjeti toliko različiti u njezinim različitim dijelovima. Postoji, takoreći, velika zbunjenost u vezi toga tko smo i što smo to mi. Ta zbunjenost zahtijeva prilično drugačiji način postupanja od onoga što smo činili u prošlosti.

Osjećate li da je Kalifornija dobro mjesto za pisca, djeluje li ona stimulirajuće?

Doživljavam je tako zato što postoji mnogo toga u vezi okoline i klime što mi jako prija. Na primjer, jako volim pustinju koja je nešto što vam priraste srcu jednom kada je dobro upoznate.

Čuo sam da ljudi govore kako pustinja i kalifornijski zrak izazivaju izvanredan osjećaj povećane percepcije.

Da. Pustinja, naravno, posjeduje tu izuzetnu odliku tišine koja nije ništa nalik ičemu što poznajem i, dakako, ta silna bistrina i prostranstvo neba jest nešto uistinu posebno.

U Vašoj nedavnoj knjizi o meskalinu pisali ste o dragocjenom stanju povećane percepcije koje biva potaknuto odgovarajućim drogama. Smatrate li da bi maštoviti pisci imali koristi od njih?

Smatram da su profesori oni koji bi imali najveću korist. Mislim da bi bilo iznimno korisno za skoro svakoga s ukorijenjenim idejama i velikom sigurnošću o tome kako stvari stoje da uzme ta sredstva i otkrije kako svijet koji je konstruirao nipošto nije jedini svijet, već da postoje i druge izuzetne vrste svemira koje bismo mogli nastaniti i u vezi čijeg nastanjivanja bismo trebali biti jako zahvalni.

Možda svi najveći pjesnici i romanopisci nose nešto u sebi što je nalik toj drogi?

Prilično sam siguran da nose. Svatko tko je pročitao Wordsworthovu “Odu o nagovještajima besmrtnosti” i tko je isprobao lizerginsku kiselinu jako dobro zna da je Wordsworth spontano to imao u sebi. Također, rekao bih da je prilično očito da to vrijedi za Blakea i mnoge druge.

Naravno, Vi u svojem romanu “Vrli novi svijet” do neke mjere predviđate svijet sredstava za smirenje, droga koje podižu budnost i droga istine.

Da. Naravno, tamo sam te stvari projicirao pet ili šest stotina godina u budućnosti i prilično je uznemirujuće otkriti da se samo dvadeset sedam godina kasnije priličan broj tih predviđanja već ostvario i to naveliko.

Hoćete li napisati post scriptum “Vrlom novom svijetu”?

Napisao sam nekoliko poglavlja o stvarima koje su se već ostvarile i, općenito, o prijetnjama pojedinačnoj slobodi za koje mi se činilo da danas postoje u svijetu. Mislim da postoje jako ozbiljne prijetnje koje možda – pogotovo u demokratskim zemljama, nisu izražene, ali koje su potencijalno uistinu vrlo teške.

I koje niste predvidjeli u “Vrlom novom svijetu”?

Neke od njih bile su predviđene, a za neke od njih vjerujem da nisam imao dovoljno mašte da bih ih predvidio, ali smatram da trenutno postoji cijela oružarnica koja stoji na raspolaganju potencijalnim diktatorima što je vrlo alarmantno.

Koja se sastoji od droga i kirurgije?

Od droga, kirurgije i raznih drugih vrsta mentalne manipulacije. Postoji mnogo toga što se može postići i što bi se, bojim se, moglo postići ukoliko ne budemo krajnje oprezni.

Mislite li da se to može reflektirati u umjetnosti? Negdje ste napisali da smatrate kako se umjetnost i roman ne mogu uistinu nositi s nekim od problema s kojima se svijet danas suočava.

Smatram da postoje vrlo velike poteškoće u izražavanju određenih problema u umjetničkoj formi. Hoću reći, uzmite na primjer to da je pjesništvo vrlo rijetko imalo nešto značajno za reći o novcu koji, naposljetku, značajno zaokuplja većinu nas, ali u velikom pjesništvu taj se problem vrlo malo obrađuje. U našem vremenu, na primjer, čini se sve teže u umjetničkim pojmovima izraziti jedan od najvećih problema našeg doba, a to je problem populacijskog pritiska na resurse.

Hoćete li pisati još koji roman?

Pokušavam napisati, baš sam započeo s jednim.

Možemo li upitati o čemu se radi?

To je fantazija. Na neki način to je obrat “Vrlog novog svijeta”. Radi se o društvu u kojem se čine značajni napori kako bi se potencijali pojedinaca u potpunosti razvili. Iznimno je teško pisati o tome jer je puno jednostavnije pisati o negativnim stvarima negoli o onim pozitivnim.

Je li to idealan prikaz?

To jest ideal, ali nadam se ne onaj stratosferski. To je nešto što bi se prije moglo nazvati topijskom umjesto utopijskom fantazijom; fantazijom koja se bavi stvarnim mjestom u vremenu umjesto fantazije koja obrađuje nepostojeće mjesto izvan vremena.

Zvuči silno zanimljivo. Veselim joj se jako. Hvala Vam puno Aldous Huxley!

Hvala Vama John Lehmann, bilo je vrlo ugodno razgovarati s Vama!

_____________________________

[i] Lehmann, J., ALDOUS HUXLEY Interview | Monitor | Writers and Wordsmiths, BBC Archive, 1958., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=pXS5yWatuE8, posljednji posjet stranici: 22. rujna 2024., prijevod s engleskog na hrvatski jezik: Luka Draganić, e-mail: [email protected]

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora