Alfi Kabiljo i najljepša hrvatska domoljubna pjesma

Za koji dan će osamnaest godina od smrti Ivice Račana, čovjeka za kojeg mi se iz nekih razloga čini da je jako davno živio, premda je svojom prisutnošću i djelovanjem obilježio važan dio mog života. Koji mi se i ne čini tako davnim. Ono što se danas čini najbližim i najživljim od Račana za mene je pjesma koja ga je na groblju ispraćala.

U njegovom je slučaju posljednji glazbeni izbor doista bio veliko pitanje. Političari kada odlaze obično bivaju ispraćeni soundtrackom svojih uvjerenja, a njih se Ivica Račan, strateški gledano, vrlo temeljito odrekao. Da je živio dvadesetak godina kraće, u grob bi ga spustili uz Internacionalu ili uz koju od pjesama hrvatskih i jugoslavenskih partizana. Da se ikad odvažio doista nastupati kao socijaldemokrat, idealna bi mu bila ona najljepša, proleterska i težačka, ali ne i komunistička, pjesma “Padaj silo i nepravdo”, koju  je napisao Splićanin Josip Smodlaka, osnivač Hrvatske demokratske stranke, te ju objavio pod naslovom “Slobodarka” u stranačkom glasilu Pučka sloboda, da bi je Josip Hatze uglazbio, nakon čega postaje stranačka himna. Sve se to zbiva prije 1914. i Velikoga rata.

Mogao je, naravno, Račan biti sahranjivan i uz neku od bezazlenih pjesama svoje mladosti, uz kakav zagrebački šlager ili uz rock song, budući da je i on, kao i gotovo svi pokajani komunisti njegove generacije, pod stare dane narodu otkrivao svoju rokersku mladost. 

Ali nije moglo ni to. Ivica Račan predavao se vječnosti i ljudskom sjećanju i zaboravu uz pjesmu “Tvoja zemlja”. Prvi put izvedena u ožujku 1971, na Zagrebačkom festivalu, i nije osvojila nikakvu nagradu, u vrijeme kada se Hrvatsko proljeće bližilo svome vrhuncu, a potom i slomu, pjesma je s vremenom postala najljepša, te svakako najurbanija hrvatska domoljubna pjesma.

Tekstopisac bio je Drago Britvić, jedan od nesumnjivo najznačajnijih songwritera u povijesti domaće popularne (pa i nepopularne) glazbe, marljiv stihoklepac i zanatlija vrlo ozbiljnoga pjesničkog dara, koji je umio briljantno raditi po narudžbi.

Tekst je krajnje sveden, gotovo oskudan, a u njemu se razlažu neke tradicionalne hrvatske teme: dom, zavičaj, zemlja i krš. Stih “tu je stari temelj, tu na kršu tom” u čovjekovoj imaginaciji razvija prizore nekoga dalmatinskog ili hercegovačkog kraja. Ta upečatljiva slika temelja usred kakvoga kraškog doca, negdje u nigdini, gdje je bila kuća, pa je sad nema, sasvim će označiti pjesmu, u kojoj je još riječ o zajedništvu, o nama svima koji tebi jednome činimo kontekst i koji smo neka stvarna tvoja zemlja, a spominje se i tuđin. Ustvari, spominju se “tuđin i oluje”, koji su “kidali nju”, tvoju zemlju i kuću na njoj, od koje ostao je samo stari temelj.

U osnovi, Britvićev je tekst bio dobro napisan, ali obilježen trenutkom kolektivne vrućice i opijenosti. Pjesmu će velikom učiniti tek glazba. Pjevna melodija, puna širine i zagrljaja, lišena svake gorčine, marševskog ritma i epsko-rapsodijskih tumačenja onoga što je bilo, sobom je ponijela u osnovi suprotan tekst.

“Tvoja zemlja” osvajat će naša srca i duše na Sepetarevcu (jer mi smo, naravno, imali i tu singlicu Vice Vukova!), upravo tim paradoksom koji u pjesmi postoji između Britvićeva teksta i Kabiljove melodije.

Nikada u povijesti hrvatske pjesme, a možda ni u povijesti hrvatske kulture, tjeskoba ovoga svijeta nije zadobila takvu širinu. Ali naravno da u Britvićevom tekstu postoje riječi koje će toj širini dati kontekst i koje će stisnuta njedra širiti u zagrljaj u koji stane cijeli svijet. Cijela jedna strofa je takva: “Bit ćeš bogat ko i mi,/ kralj što ne zna što je kruna. Al’ na svojoj grudi,/ ko i ovi ljudi,/ bit ćeš velik ko i mi.”

Premda se na čudan način izmjenjuju tu prvo i drugo lice množine, sve biva savršeno jasno. I veličanstveno! Obećanje bogatstva i veličine u ovoj je pjesmi lišeno svake pompoznosti ili najave junačkoga stradanja. Baš kabiljovski, veliko i široko!

Roditelji Ivice Račana upoznali su se u njemačkome koncentracijskom logoru. Otac je bio ratni zarobljenik, mati je u logor u Njemačku deportirana iz ličkog Križopolja, iz Nezavisne Države Hrvatske. Zahvaljujući jednoj Njemici, koja je trudnicu uzela iz logora da joj, tobože, bude kućna pomoćnica, dječak se živ rodio. Nekoliko mjeseci kasnije dječačić i njegova mati preživjet će i savezničko spaljivanje Dresdena zapaljivim bombama. To su, dakle, bile važne životne pretpostavke Ivice Račana. 

Alfi Kabiljo devet je godina bio od Račana stariji. Taman dovoljno da kao sefardski Židov prije navršene desete godine života preživi tri zatvora i da kao šestogodišnjak gleda kako mu ustaše pljačkaju dom.

Rodio se u Zagrebu, a u Zagrebu će, osamnaest godina nakon Račana, i umrijeti. Za razliku od goleme većine generacijskih ispisnika sa sličnim formativnim iskustvima, Alfi Kabiljo nije otišao. Dijelom ga je, možda, neka slučajnost zadržala, jer nitko od nas u potpunosti ne odlučuje o mjestu na kojem će provesti život. Ili veći dio života. Ali onim drugim dijelom, morala je to biti stvar svjesne odluke.

Bez obzira na to što su mu poubijali najveći dio porodice, bez obzira na to što su mu pustošili kuću – što je, možda, i najefikasniji način da vas uvjere kako vam se kuća zatekla na krivome mjestu! – bez obzira na to što je onjušio njihove zatvore i što se u njihovim očima pretvorio u životinju, Alfi Kabiljo ostao je zauvijek u Zagrebu. Da bi mu jednoga dana, kao tridesetpetogodišnjaku, na ruke došao tekst pjesme koja mu je govorila: “Tu ćeš uvijek naći dom,/ srce koje kuca za te,/ ruku da te prati,/ majku da te shvati,/ znat ćeš sve što treba znati.”

Doista, nitko valjda nije tako dobro razumio što znači “to je tvoja zemlja”, kao Alfi Kabiljo!

I to je jedino moguće objašnjenje kako je mogao napisati onakvu melodiju, koja svojom pjevnošću obuhvaća sve i svakoga, koju je nemoguće otpjevati uz gnjevan i ljutit facijalni grč – onako kako se obično pjevaju pjesme nedostojnih a brojnih! – i koja zemlju koju opjevava, a koja se imenom i ne spominje, čini tako čudesno velikom i prostranom. Zemljom u kojoj je svatko kralj bez krune. Zemljom u kojoj je svatko bogat i velik, kao svi mi zajedno.

Otpočetka mi se učinilo jako dirljivim to što je dječarac iz njemačkoga koncentracijskog logora, slučajno preživjeli ljudski insekt, iz jednoga u logorima pomorenog čovječanstva, na kraju svoga života ispraćen takvom pjesmom i iz takve zemlje. Istina je da Hrvatska iz pjesme Drage Britvića i Alfija Kabilja nikada nije postojala, ali u tome i jeste stvar.

Sve domoljubne i rodoljubne pjesme pjevaju o nečemu što nikada nigdje nije postojalo. Tako je s pjesmama ovdašnjega svijeta, ali i svih drugih naroda i svjetova. Razlika je samo u tome što “Tvoja zemlja” nije uska i tijesna pjesmica, koja carini duše i provjerava valjanost imena u osobnim dokumentima, nego je pjesma obećane širine, bogatstva i veličine. Ali one male veličine, kakva izvire iz malenoga mnoštva otvorenih zagrljaja.

Krajem te iste 1971, dana 28. prosinca, u Kazalištu Komedija odigrana je premijera mjuzikla “Jalta, Jalta”. Mjesec dana ranije, u Karađorđevu skršeno je Hrvatsko proljeće, i započinjala su neka sumorna vremena. Mjuzikl je za predložak također imao vrlo sumornu, ako ne i najsumorniju povijesnu temu: u Jalti se 4. veljače 1945. susreću Churchill, Staljin i Roosevelt, da poslijeratnu Europu podijele na interesne sfere.

Libreto pripovijeda priču trojice njihovih sobara, te priču o jednoj zelenoj livadi na Anktartiku, o kojoj Churchill, Staljin i Roosevelt srećom ne znaju ništa.

Pripovijest Milana Grgića jednostavna je, kakva bi i trebala biti libreta, ali takva da nas u jednom trenutku odvede i mimo onog što je bila libretistova nakana, i mimo onog što je povijesnim predloškom zadano. Uvijek negdje, usred leda i opće pustoši, postoji neka zelena livada za koju ne znaju ni oni koji ti 1941. pljačkaju dom, ni oni koji 1945. dijele svijet, ni oni koji 1971. nakon Proljeća uvode Zimu. Finalna pjesma mjuzikla “Neka cijeli ovaj svijet”, na koju publika obično ustaje, ima u sebi nešto silno ganutljivo. Ljudi se smiju i plaču, a da ustvari ne znaju zašto.

Kako je skladana kad i “Jalta, Jalta”, pjesma “Tvoja zemlja” pomalo zvuči kao da je iz tog mjuzikla. Ali još nešto je čini takvom: nada! Ono što je pjevala Kabiljova glazba, ono o čemu su pjevali Kabiljovi pjevači, ustvari bila je nada. O nadi govore posljednji stihovi “Jalte, Jalte”: “Plam topli negdje tinja,/ sjaj dobre zvijezde seže do nas,/ i pravih ljudi ima,/ što vjeruju u spas.”

A ona, nada, “još uvijek tu je, sve dok mi smo tu”.

(Nije dopušteno preuzimanje ovoga teksta bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Goran Senjanović i to od čega je načinjeno sve oko nas
    •  Postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?
    •  Antonio Scurati, Posljednji dani Europe
    •  Lech Wałęsa: strah i gađenje
    •  Zelenski u iskušenjima nevoljnika praškog Emila Háche
    •  Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici
    •  Kuzma Kovačić je u pravu u vezi monumenta na splitskoj pjaci
    •  Antonio Scurati i posljednji dani Europe
    •  Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi zamijenili Udbu
    •  Teofilova imaginarna domovina

> Svi tekstovi ovog autora