autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (6)

AUTOR: Milan Koljanin / 11.11.2020.
Aloizije Stepinac

Aloizije Stepinac

Politika uništenja srpske elite nije bila u potpunoj saglasnosti sa načelnim stavom RKC, ali ona se njoj nije odlučnije ni suprotstavljala.

To se može zaključiti iz akta Radoslava Glavaša, pročelnika Odjela za bogoštovlje Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja upućenog biskupskim ordinarijatima NDH 14. jula 1941.

”Intencije su hrvatske vlade, da se u Katoličku crkvu ne primaju pravoslavni popovi, učitelji zatim uopće inteligencija i napokon bogati sloj trgovaca, obrtnika i seljaka, radi kasnijih eventualnih odredaba s obzirom na njih, da se ne bi izvrgavala neugodnostima vjera i ugled katolicizma”. Bilo je dopušteno primati niže i siromašnije pravoslavno stanovništvo ”uz predhodnu pouku u katoličkim istinam”.[i]

U skladu sa ovakvim stavom ustaška policija je upućivala telefonske naloge lokalnim organima vlasti da se postepeno, svakog dana, u koncentracioni logor Gospić upućuju iz pravoslavnih sela i zaselaka ”financijski i intelektualno jači” Srbi u grupama od 20-30 ljudi i da se pri tome postupa ”taktično i pristojno”.[ii]

U odgovoru na akt Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja od 14. jula, već dva dana kasnije generalni vikar zagrebačke nadbiskupije Josip Lah je, po odredbi Nadbiskupa, naglasio da bi bilo poželjno da se propisi o prelazu pravoslavnih na grko-katoličku veru izmene i ublaže. Što se tiče prelaska istaknutijih Srba na rimokatoličku veru, Lah je istakao da se ”Crkva ne bi mogla odreći svoga prava i božanske dužnosti da u svoje krilo primi onog šizmatika, za kojeg bi stekla sigurno uvjerenje, da je njegova namjera stupiti u crkvu katoličku ispravna”.[iii]

Nadbiskup Stepinac je 20. januara 1942. obavestio nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu da je od Svete Stolice imenovan za vojnog vikara sine titulo za hrvatsku vojsku. Zatim je naveo da je imenovao zamenika Stipu Vučetića i Vilima Cecelju (obojica su bili viši stožerni dušebrižnici kod Ministarstva hrvatskog domobranstva), da im je podelio svu jurisdikciju sa svim ovlašćenjima koje je dobio od Svete Stolice, kao i da je imenovao domobranske dušebrižnike i podelio im župničku jurisdikciju

U Okružnici od 30. jula 1941., koju su potpisali ministri pravosuđa i bogoštovlja Mirko Puk, unutrašnjih poslova Andrija Artuković, zatim Mladen Lorković ispred Glavnog ustaškog stana i Čurić u ime Državnog ravnateljstva za ponovu, data su uputstva o prelazu ”grkoistočnjaka” na katolicizam. To je obrazloženo činjenicom da se ”u novije vrijeme prijavljuje mnogo grkoistočnjaka za prijelaz na katolicizam”.

U okružnici je precizirano ono što je navedeno u pismu Radoslava Glavaša biskupskim ordinarijatima od 14. jula. Naglašeno je da se ”potvrde o osobnoj čestitosti”, neophodne za konverziju, ne izdaju učiteljima, popovima, trgovcima, bogatim obvrtnicima i seljacima i uopšte inteligenciji, sem izuzeno ”jer je načelno stanovište vlade da se ovim osobama ne izdaju potvrde. […]  Seljaci mogu dobiti potvrdu o čestitosti bez teškoća, osim ako se radi o izvanrednim slučajevima”.

O zgradama i zemljištu koje pripada pravoslavnoj crkvi trebalo je da odlučuje Ministarstvo seljačkog gospodarstva sa Ministarstvom pravosuđa i bogoštovlja.

Što se tiče prelaska Jevreja na katolicizam, to nije moglo menjati njihov položaj ustanovljen zakonom o rasnoj pripadnosti od 30. aprila 1941.[iv] Navedena okružnica je 8. avgusta iste godine objavljena u Katoličkom listu sa uputstvom nadbiskupa Stepinca o njenom sprovođenju.

Sledilo je izdavanje novih uputstava državnih organa o pojednostavljivanju i ubrzavanju konverzije, što je sa svoje strane podržavala i obnarodovala RKC.

Svojom okružnicom od 16. septembra 1941., Ministastvo unutrašnjih poslova je tražilo od svih organa vlasti da se, se poslovi oko verskih prelaza svršavaju ”hitno i bez otezanja.” To je obrazloženo činjenicom da je ”uslijed političkih prilika” u poslednje vreme znatno ”pojačao broj vjerozakonskih prielaza: pogotovo sa vjere istočno-pravoslavne i mojsijevačke”.

Ova okružnica je ubjavljena u Katoličkom listu od 1. oktobra 1941. sa uputstvom generalnog vikara Josipa Laha u kojem je navedeno sledeće: ”Ova se okružnica priopćuje vlč. dušebrižnom svećenstvu na znanje s time, da bi i sa svoje strane poradilo, da se zatraženi vjerski prielazi što hitnije i bez zapreke obave”.[v]

Još jedan od načina kojim je država primoravala Srbe da pređu na rimokatoličku veroispovest bilo je i prisilno iseljavanje. Josip Rožanković, ravnatelj Državnog ravnateljstva za ponovu uputio je 24. jula 1941.uputstvo svim organima vlasti povodom iseljavanja porodica mešanih brakova.

Uz ostalo je naveo da će u svim olakšavajućim okolnostima biti oslobođene iseljavanja samo one osobe ”ako nisu poznate kao neprijatelji Hrvata i Hrvatske Države, i ako svi bez razlike napuste pravoslavnu vjeru i pređu u Katoličku crkvu”.[vi]

O toku i načinu konverzije pravoslavnih vernika na rimokatoličku veroispovest na svoj način svedoči i Zakonska odredba o dopuni zakonske odredbe o prielazu s jedne vjere na drugu od 4. novembra 1941. U zakon je uneta sledeća odredba: ”Za prielaz maloljetnika do navršene osamnaeste godine života dovoljna je samo privola majke ako je otac odsutan ili mrtav, a nije potrebna dozvola nadtutorske vlasti”.[vii]

Time je konverzija pravoslavnih vernika na rimokatoličku veroispovest još više pojednostavljena. Treba imati u vidu da je do tada veliki deo muške srpske populacije ubijen u masovnim pokoljima, da je izbegao ili bio u ustaničkim redovima.

Svakako sa puno razloga, na predlog Ministra pravosuđa i bogoštovlja, na dan proglašenja NDH, 10. aprila 1944, prvi u nizu crkvenih velikodostojnika, odlikovan je nadbiskup Stepinac Redom za zasluge-Veleredom sa zviezdom

Iako su masovni pokolji sve češće obuhvatali celokupno srpsko stanovništvo pojedinih naselja, prvenstveno su na udaru bili stariji dečaci i muškarci svih godina starosti kako je to pokazao pokolj u Glini 12/13. maja 1941., na Baić jamama kraj Kostajnice i na brojnim drugim stratištima.[viii]

Nasilna konverzija pravoslavnih Srba na rimokatoličku veroispovest vršena je najčešće kolektivno u senci pokolja i uz asistenciju vojnih formacija NDH, pre svega ustaških o čemu postoji veliki broj izvora.[ix]

Saradnja i koordinacija RKC i državnih organa na konverziji srpskog pravoslavnog naroda je utvrđena i na zasedanju biskupskih konferencija u Zagrebu 17. i 18. novembra 1941. Tada je precizirano ko i kako može vršiti i odobravati konverziju pravoslavnih na rimokatoličku veroispovest pri čemu je istaknut primat hijerarhije RKC nad državnim organima.

Episkopat je izabrao iz svoje sredine odbor trojice, koji su činili predsednik Biskupskih konferencija nadbiskup Stepinac, biskup senjski Viktor Burić i administrator križevačke biskupije Janko Šimrak.

Utvrđeno je da odbor radi u dogovoru sa Ministrom bogoštovlja i pravosuđa u vezi odredbi o prelazima na rimokatoličku veroispovest.

Stvoren je i radni izvršni odbor za pitanja konverzije od pet članova, među kojima su bila tri profesora Bogoslovskog fakulteta. Taj odbor je trebalo da rešava ”sve poslove oko pitanja  konverzija grkoistočnjaka na katoličku vjeru pod nadzorom Odbora biskupa za konverzije”.[x]

U rezoluciji Biskupskih konferencija upućenoj Paveliću pomenute su i greške zbog kojih se konverzije ”grkoistočnjaka” nisu mogle obaviti sa željenim uspehom. Biskupi su, štaviše, naveli da ”rad oko konverzije nije uspio” i da je potrebno da se to radi uz promišljena nastojanja. Za te pogreške nisu okrivili vladu, nego neodgovorne činioce, pri čemu su istakli da je to bila reakcija na politiku jugoslovenske države i na ”zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hrvatskim narodom”[xi]

Zaključci zasedanja biskupskih konferencijau Zagrebu 17-18. novembra 1941. bili su veliko razočarenje za sve koji su od zasedanja očekivali distanciranje episkopata i nadbiskupa Stepinca od državne politike i nasilne konverzije pravoslavnih.

Berislav Anđelinović je o tome ovako pisao svom bratu Grgi krajem decembra 1941: ”Katolički episkopat na svojoj posljednjoj sjednici ne diže ni sada u dvanajesti čas glas protesta, već osniva odbor za prelaženje pravoslavnih na katolicizam. Ni Vatikan se ne izjašljava ništa o tome”.[xii]

I pored izvesnih prekora RKC na račun vlade povodom načina na koji se vrši konverzija pravoslavnih, praksa zastrašivanja i prisile je nastavljena, o čemu je moglo da se zaključi i na osnovu pisanja štampe.

I dalje su to bila kolektivna ”pokrštavanja” celih sela, među njima i sela u zagrebačkoj nadbiskupiji.

Jedno od njih je bilo selo Cepeliš u petrinjskom srezu (kotaru) gde je konverzija izvršena 19. februara 1942. U štampi je objavljeno da je ”prekrštavanje” obavljeno ”na vrlo svečan način, a obavio ga je petrinjski župnik prečasni Mihael Razum.” Svečanom činu su prisustvovali predstojnik petrinjskog kotara, opštinski nastojnik opštine Hrastovica i ”jedna ustaška satnija”.[xiii]

I pored masovne konverzije na rimokatokičku verospovest, celokupno stanovništvo sa ovog područja Banije je maja 1942. deportovano u logor Jasenovac. Politika nasilnog pokatoličavanja je modifikovana posle nemačkog pritiska na hrvatsku vladu da promeni politiku prema Srbima i osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve početkom aprila 1942.[xiv]

Nasilna konverzija pravoslavnih Srba na rimokatoličku veroispovest vršena je najčešće kolektivno u senci pokolja i uz asistenciju vojnih formacija NDH, pre svega ustaških o čemu postoji veliki broj izvora

Kada je reč o odnosu nadbiskupa Stepinca prema hrvatskoj ustaškoj državi, treba pomenuti njegovo postavljenje za vojnog vikara početkom 1942. od strane Svete Stolice. Do tada vojni vikar je bio počasni kanonik i župnik u Ledenicama, pripadnik ustaške organizacije od pre rata, Stipe Vučetić. Njegov zamenik je bio Vilim Cecelja, župnik u Kustošiji na zagrebačkoj periferiji, takođe ustaša od pre rata. Oni su postavljeni Pavelićevim dekretom i imali su oficirske činove. Tome je sledilo postavljanje vojnih dušebrižnika u oružanima formacijama, koji su takođe bili oficiri u uniformama.[xv]

Nadbiskup Stepinac je 20. januara 1942. obavestio nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu da je od Svete Stolice imenovan za vojnog vikara ”sine titulo” za hrvatsku vojsku. Zatim je naveo da je imenovao zamenika Stipu Vučetića i Vilima Cecelju (obojica su bili viši stožerni dušebrižnici kod Ministarstva hrvatskog domobranstva), da im je podelio svu jurisdikciju sa svim ovlašćenjima koje je dobio od Svete Stolice, kao i da je imenovao domobranske dušebrižnike i podelio im župničku jurisdikciju.[xvi]

Pri Ministarstvu Hrvatskog domobranstva je formirana kancelarija Vojnog vikarijata. Na ovaj način, nadbiskup je de facto vršio dužnost u vojsci NDH, čime je na još jedan način priznao njen legitimitet.

Svakako sa puno razloga, na predlog Ministra pravosuđa i bogoštovlja, na dan proglašenja NDH, 10. aprila 1944, prvi u nizu crkvenih velikodostojnika, odlikovan je nadbiskup Stepinac Redom za zasluge-Veleredom sa zviezdom.[xvii]

Vojni sveštenici su, inače, imali važnu ulogu u motivaciji pripadnika hrvatskih oružanih snaga, pa i u podsticanju na vršenje masovnih zločina nad Srbima. Za svoje zasluge, kao i brojni drugi sveštenici, oni su odlikovani visokim državnim odlikovanjima.[xviii]

______________________________

[i] Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, Biskupskim ordinarijatima NDH, Zagreb, 14. srpanj 1941., citat prema: Сима СИМИЋ, Прекрштавања Срба, 62.

[ii] A.MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac, knj. I, 56.

[iii] Citat prema: Сима СИМИЋ, Прекрштавања Срба, 63-64

[iv] Zločini NDH, 412-413.

[v] Citat prema: Сима СИМИЋ, Прекрштавања Срба, 68-69.

[vi] Zločini NDH, 374-376.

[vii] Isto, 858; Narodne novine, br.170, 5.XI.1941.

[viii] Muzej žrtava genocida, Beograd, zaostavština Petra Drakulića, ”Zašto je došlo do zločina u Baić jamama” (rukopis); Branko VUJASINOVIĆ, Čedomir VIŠNJIĆ, Glina 13. maja 1941. U povodu 70. godišnjice ustaškog zločina, Zagreb 2011., 31.

[ix] Dokumenti o protunarodnom radu, 54-123.

[x] AJ, 372-19

[xi] Isto.

[xii] Ljubo BOBAN, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941-1943. Izvještaji informatora o prilikama u Hrvatskoj, Zagreb, 1985, 340-344. B. Anđelinović se tada nalazio u Trstu. Naveo je da se govori o 80.000 prisilno pokatoličenih, ali da ih je sigurno više; isto, str. 244.

[xiii] ”Hrvatski graničari vraćaju se vjeri otaca”, Hrvatski narod, 25.II.1942.

[xiv] Veljko Đ. ĐURIĆ, Golgota Srpske pravoslavne crkve 1941-1945, Beograd, 1997, 325-345.

[xv] Katolički list, br. 45, 1941.

[xvi] ”Jurisdikcija domobranskih dušebrižnika, Pretsjedništvo Biskupskih konferencija, Prečasnom Nadbiskupskom Ordinarijatu u Sarajevu, Broj 22/BK-1942”, Vrbosna, br. 2, 1942; AJ, 372-19. U nadbiskupovoj okružnici je navedeno da je Sveta Stolica na njega protegnula dekret o jurisdikciji vojnog ordinarijata za italijansku vojsku od 13. aprila 1940. u kojem je tačno naveden delokrug vojnih dušebrižnika.

[xvii] Narodne novine, br. 81, 10.IV.1944. U obrazloženju za dodelu odlikovanja nadbiskupu Stepincu je navedeno: ”što se kao metropolit zagrebački odlučno uzprotivio odnarođivanju međumurskog hrvatskog pučanstva, sredstvom stranih svećenika i što je prosvjedovao zbog neprijateljskog bombardiranja nezaštićenog zagrebačkog građanstva. Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”.

[xviii] Vjestnik, Ministarstvo oružanih snaga-osobni poslovi, naredbe, br. 30, 11. IX. 1942, 577; isto, br. 53, 30.XI.1942, 2505; isto, br. 47, 3.XI. 1943, 708.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (8)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (7)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (5)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (4)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (3)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (2)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (1)

> Svi tekstovi ovog autora
Objavljeno u: FELJTON
Oznake: Alojzije Stepinac, Milan Koljanin, NDH
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija