Američki izbori: demokracija kao dolarokracija?

Već četiri i pol desetljeća s velikim zanimanjem pratim dinamiku američke političke scene jer me iz više razloga fasciniraju (ne)uspjesi najvećeg demokratskog eksperimenta u povijesti čovječanstva. U toj školi demokracije, od elementarne trodiobe vlasti do složene uloge medija, najintrigantnija su ipak pitanja vezana uz utjecaj kapitala. Američka je demokracija, uz sve ostalo, veliki i složeni biznis.

U Hrvatskoj se često poigravamo zamjenom riječi demokracija i demonokracija. Ne bez razloga, jer se u nas zli dusi problematične prošlosti često probude, a znaju povremeno i zavladati jače od (ne)razumnog naroda.

U Americi tog problema nemaju jer nemaju istu povijest, a imaju nešto više političkog razuma, iskustva i pragme. Njihova je međutim demokracija ugrožena od demona Mamona, pa povremeno umjesto naroda zavlada dolarokracija.

Stoga je u društvenom životu i politici potrebno uvijek iznova upozoravati kako ne kvari samo moć, kvari i novac. Pa tko god želi spasiti demokraciju, mora se ozbiljno pozabaviti pitanjem kako politiku očistiti od utjecaja prljavog novca.

O tome su ovoga tjedna vrlo žestoko polemizirala jedina dva preostala kandidata za demokratsku nominaciju – samozvani socijalist senator iz Vermonta Bernie Sanders i bivša državna tajnica Hillary Clinton.

Neovisni Sanders se već desetljećima bori protiv utjecaja premoćnog Wall Streeta na svijet politike, dok Hillary ne uspijeva sakriti da je od bogatog financijskog establishmenta dobila veliku materijalnu podršku. No ona tvrdi da donacije bogatih nisu nikada utjecale na njezine političke odluke. Trunka sumnje ipak ostaje.

Već četiri i pol desetljeća s velikim zanimanjem pratim dinamiku američke političke scene jer me iz više razloga fasciniraju (ne)uspjesi najvećeg demokratskog eksperimenta u povijesti čovječanstva. U toj školi demokracije, od elementarne trodiobe vlasti do složene uloge medija, najintrigantnija su ipak pitanja vezana uz utjecaj kapitala. Američka je demokracija, uz sve ostalo, veliki i složeni biznis

U Americi su izbori veoma skup posao. Zato se kandidati i njihovi izborni stožeri na različite načine natječu za podršku što većeg broja imućnih podupiratelja. U ovogodišnjoj utrci (ona je zapravo otpočela već početkom prošle godine) za predsjednika SAD-a će se ukupno potrošiti rekordnih pet milijardi dolara.

Tekući izbori su zanimljivi jer na republikanskoj strani, na iznenađenje mnogih, vodi politički autsajder, razvikani multimilijarder Donald Trump koji kampanju financira vlastitim novcem. Uz njega u izbornoj kasi najviše novaca ima Jeb Bush, bivši guverner Floride, mlađi brat predsjednika George W. Busha. Njegova financijska prednost mu ipak neće pomoći da se domogne republikanske kandidature, jer mu relevantna istraživanja javnog mnijenja ne daju gotovo nikakve šanse.

Posljednjih dana ulazak u igru najavljuje još jedan multimilijarder, bivši gradonačelnik New Yorka (2002. – 2013.) Michael Bloomberg. Prema analizama New York Timesa on je za svoju posljednju gradonačelničku izbornu kampanju potrošio 102 milijuna dolara, odnosno oko 183 dolara za svaki pojedini glas.

U prilog mu ide što je na glasu kao ”najbolji gradonačelnik New Yorka”. Bloomberg će odluku o svojoj neovisnoj kandidaturi donijeti do početka ožujka, a u kampanju je spreman uložiti jednu milijardu vlastitog novca.

Na etička propitivanja o visokoj cijeni izbora i da li se toliki novac nije mogao pametnije i u korisnije svrhe potrošiti Amerikanci odgovaraju na dva načina. Prvo, demokracija je uvijek skupa, drugo, oni toliko novca godišnje potroše samo na, recimo, Starbucks kavu.

Najveći dio tih fantastičnih svota potroši se na emitiranje plaćenih televizijskih programa u vidu reklama i antireklama. Kupljenim se vremenom uglavnom financira promocija vlastite vizije i programa, a u završnim fazama izbora sve više i optužbe na račun oponenta.

Bombardiranjem negativnim reklamama, beskrajnim ponavljanjem optužbi i računanjem na utjecaj vješto ukomponiranih subliminarnih poruka sije se sumnja u karakter i liderske sposobnosti oponenta.

Na etička propitivanja o visokoj cijeni izbora i da li se toliki novac nije mogao pametnije i u korisnije svrhe potrošiti Amerikanci odgovaraju na dva načina. Prvo, demokracija je uvijek skupa, drugo, oni toliko novca godišnje potroše samo na, recimo, Starbucks kavu

Manipuliranjem necjelovitim citatima i izvadcima iz sporednih izjava i selektiranih statistika iskrivljuju se činjenice te siju sumnja, strah i nepovjerenje. U tim etički suspektnim (anti)reklamama ima doista neukusnog pretjerivanja, pa i izravnih laži. Uglavnom; u televizijskim reklamama se vlastitog kandidata prikazuje kao idealnog lidera, a oponenta kao slabića i prevaranta.

Problematičnu ulogu novca u američkim izbornim kampanjama je najbolje aktualizirao poznati istraživački novinar Greg Palast sadržajem i ciničnim naslovom svoje kontroverzne knjige (sada i filma) ”Najbolja demokracija koju novac može kupiti”.

Šteta je što je tako i što istina sama po sebi nije dovoljno uvjerljiva da ljude i društvenu zajednicu dovede do pametnih odluka i optimalnih rješenja za opće dobro, kako na izborima tako i na svim područjima odgovorne demokracije.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora