autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Auf Wiedersehen, Angela!

AUTOR: Boris Ležaja / 01.11.2021.
Boris Ležaja

Boris Ležaja

Angela Merkel odlazi i tako obilježava kraj jedne ere. Bila je to era u kojoj je Njemačka ostala poprilično stabilna u svojim demokratskim načelima, dok su mnoge visokorazvijene industrijske zemlje imale svojevrsne izlete u ponore demokracije.

No jasno je da Angela Merkel nije izborila 16 godina uzastopne vlasti tako da se slijepo držala svojih uvriježenih uvjerenja. Kabinet Merkel je, naime, pomno pratio trendove i prilagodio se društvenoj klimi. Najbolji primjer za to su zelena i migracijska politika, na kojima se prikladno može ilustrirati politički stil kancelarke.

Pod dojmom nesreće u nuklearnoj elektrani Fukushima, ali i s pogledom na uspjeh stranke Zeleni (Bündnis 90/Die Grünen), koja je 2011. na izborima u Baden-Württembergu potvrdila obećavajuće rezultate anketa, Merkel je počela provoditi zeleniju politiku.

Tako je njezin kabinet tek nekoliko dana nakon ekološke katastrofe u Japanu donio odluku da će se Njemačka povući iz nuklearne energije. Na čuđenje svih jer je kabinet Merkel tek nedavno prije toga odlučio produžiti rad njemačkih nuklearnih elektrana.

No interes za ekološkom i klimatskom politikom naprosto je bio prevelik; toliko velik, da su Zeleni poslije izbora u Baden-Württembergu uspjeli dogovoriti i predvoditi koaliciju sa Socijaldemokratskom strankom (Sozialdemokratische Partei Deutschlands), čime je CDU (Christlich Demokratische Union Deutschlands) u regionalnom saboru bio prisiljen otići u opoziciju. Tako su se demokršćani povodom pojave ekosvijesti odlučili krenuti u progresivnije zelene vode.

Političko djelovanje tijekom izbjegličke krize može služiti kao školski primjer za politički stil Angele Merkel. Ako nije postojala potrebna suglasnost za provođenje neke političke odluke, Merkel je odgađala odluku do zadnjeg trena, sve dok politički pritisak u svim taborima nije postao toliko snažan da su njezine vještine pronalaženja kompromisa bile neizbježne

Četiri godine kasnije, tijekom izbjegličke krize, vladina politika otvorenih granica desnim je populistima i ekstremistima, ali i uvriježenim konzervativnim snagama stranaka centra djelovala kao ostvarenje mokrog ljevičarskog sna.

Kao i 2011., relevantno je bilo javno mnijenje, a kako su ankete govorile da je većina javnosti u tom trenutku mislila da bi granice trebale ostati otvorene, daljnje postupanje je bilo jasno po sebi.

Nitko nije bio spreman preuzeti političku odgovornost, pa odluke zapravo nije ni bilo. Tako se granice – strogo gledano – nisu otvorile, nego su ostale otvorene, kako je istaknuo renomirani njemački novinar Robin Alexander.

Političko djelovanje tijekom izbjegličke krize može služiti kao školski primjer za politički stil Angele Merkel. Ako nije postojala potrebna suglasnost za provođenje neke političke odluke, Merkel je odgađala odluku do zadnjeg trena, sve dok politički pritisak u svim taborima nije postao toliko snažan da su njezine vještine pronalaženja kompromisa bile neizbježne.

Tijekom najžustrijih društvenopolitičkih rasprava o izbjegličkoj krizi, narod se – kako su redovito potvrdila istraživanja javnog mnijenja – pokazao voljnim prihvatiti izazov integracije novopridošlih imigranata, pa je Merkel taj zadatak povjerila upravo njemu.

Izjavom ”Možemo mi to!” priznala je izazovnost zadatka, ali je među Njemicama i Nijemcima budila osjećaj kolektivnog samopoštovanja; osjećaj koji nije samorazumljiv za taj civilno angažiran, ali vlastitom poviješću opterećen narod.

Tako je Merkel provođenjem kategorički ljevičarske politike uspjela jačati osjećaj nacionalnog ponosa, i to prvenstveno među mladom, liberalnom i kozmopolitskom populacijom u kojoj je on uobičajeno najmanje izražen.

Merkel nikad nije nastojala pecati birače na desnom rubu jer je bila svjesna toga da bi cijena, pored gubitka obraza, bila i gubitak biračkog tijela u građanskom centru. Tko ne pokazuje interes za radikalne političke tabore, nema ni potrebe za radikalnim političkim potezima. Umjereno može ići uz korak s javnim mnijenjem. Tako sigurno nije donijela dugoročno najsmislenije odluke, ali je svoj politički stil čvrsto usidrila u građanskom centru.

Merkel se, kao i mnoge stranke građanskog centra, kritizira za odsustvo načela i svjetonazora. U naglašavanju zelene politike i društvene raznolikosti se, uistinu, baš i ne nazire konzervativizam.

No stranka koja polaže pravo na predikat tzv. građanske stranke treba biti sposobna predstavljati društvo kao cjelinu. Fiksiranost na javno mnijenje ipak je imala cijenu. Bilo je to prešutno žrtvovanje ideološke jezgre nekoć demokršćanski profilirane stranke.

Svjesna toga da uvriježena uvjerenja i nepobitne pozicije sprječavaju pronalaženje političkih kompromisa, a time i političko djelovanje, Merkel je prešutno marginalizirala stranačku tradiciju CDU-a. Ta praksa djeluje pomalo perfidno, no kompromisi su u političkoj konstelaciji u kojoj se kancelarka našla nerijetko bili jedino rješenje.

Naime, od četiri vlade koje je predvodila, tri su bile velike koalicije s tradicionalno drugom najjačom strankom u državi, Socijaldemokratskom partijom Njemačke (SPD). Koalicija s glavnim političkim suparnikom gotovo pa uvijek je bila plan B.

Uglavnom je uslijedila jačanjem stranaka na politički desnom ili lijevom rubu, s kojima je Merkel kategorički odbijala surađivati, što bi pak suzilo spektar koalicijskih opcija.

Ako se pored toga još i uzme u obzir da su vlade Angele Merkel bile suočene raznim krizama (od kojih su financijska, izbjeglička i pandemijska kriza bile najistaknutije), jasno je kako je Merkel bila pred permanentnim pritiskom brzog donošenja političkih odluka, često i u kontekstu dotad neviđenih situacija.

Pod dojmom nesreće u nuklearnoj elektrani Fukushima, ali i s pogledom na uspjeh stranke Zeleni (Bündnis 90/Die Grünen), koja je 2011. na izborima u Baden-Württembergu potvrdila obećavajuće rezultate anketa, Merkel je počela provoditi zeleniju politiku

Treba istaknuti kako je velika koalicija u neku ruku predstavljala i olakotnu okolnost u političkoj svakodnevici Angele Merkel.

Ako je već jednom prevladan klasični antagonizam između konzervativnog i socijaldemokratskog tabora, onda pred kraj mandata nitko zapravo nije raspoložen krenuti u predizbornu kampanju. Kako, naime, i voditi kampanju protiv koalicijskog partnera? Riječ je o doista neugodnom zadatku.

No neugodnija je prava izborna borba. Ona se odvija ne samo na saveznoj, nego i na komunalnoj i pokrajinskoj razini, a Njemačku čini 16 saveznih pokrajina s različitim izbornim razdobljima. Pod normalnim okolnostima, riječ je, dakle, o gotovo permanentnom stanju predizborne kampanje. Velika koalicija stoga može biti prava zona komfora jer žustri napadi iz protivničkog tabora uglavnom izostaju.

Dok su povlastice velike koalicije za Merkel bile bjelodane, za glasačice i glasače stvar je bila doista konfuzna. Kojoj stranci, naime, pripisati zasluge? Kako adresirati propuste?

Odgovor nije znala ni Udruga alumni Harvarda, koja je Merkel pri njezinom posjetu predstavila kao ženu koja je u Njemačkoj uvela minimalac, zatvorila nuklearne elektrane, legalizirala istospolne brakove i potaknula znatan napredak u borbi protiv klimatskih promjena. Bjelodano je kako ove točke uglavnom potječu iz programa Merkeličinih socijaldemokratskih koalicijskih partnera kao i zelene oporbe.

Prošli izbori ipak su pokazali da narod za provođenje socijaldemokratske i ekološke agende više ne vidi prijeku potrebu za demokršćanskom moderatoricom. Izgledna je socijaldemokratsko-zeleno-liberalna vlada.

Tek će vrijeme pokazati je li Angela Merkel svoju moderatorsku ulogu možda upravo zato toliko dobro ispunila jer gotovo nikada nisu bila uočljiva njezina vlastita uvjerenja.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Njemačka mora iscrpno propitati svoja vanjskopolitička načela
     Kako zadovoljiti ruski ''timos''?
     Njemačka godinama svodi geopolitiku na ekonomske odnose
     Moć (Putinova) verbalnog naoružanja
     Pubertetsko poimanje stvarnosti i zavjereničke politike
     Promašena krizna komunikacija između Vlade i građana
     Država zaražena klijentelizmom je država bez društva

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1