Bajić potvrđuje svoju nadarenost i svoj neosporan potencijal

Stjepan Bajić, ”Revolucionar”, Pjesme, MH Karlovac, 2019.

(Opaska uredništva: Donosimo izlaganje Nede Omrčen na predstavljanju nagrađene zbirke poezije ”Revolucionar” Stjepana Bajića u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića petak 21. veljače u Zagrebu, što je drugo pojavljivanje ove knjige u ovoj rubrici. Ne bez razloga)

Večerašnji susret još je jedna prigoda u znaku posvećenosti pisanju stihova najmlađeg naraštaja pjesnika, još jedna Književna nagrada ”Zdravko Pucak” je dodijeljena Stjepanu Bajiću za zbirku pjesma ”Revolucionar”.

 Ovoga puta to je nadasve smiono pisana poezija s gotovo posvemašnjim odstupanjem od pjesničke tradicije: i jezikom i načinom gradnje pjesama ovog zaista samosvojnog autora. Ipak, ili možda baš zato, predstavljanje njegove zbirke sve nas ovdje okuplja u dobroj nakani da podijelimo s njim zadovoljstvo osvajanjem laskave titule najnovijeg laureata Književne nagrade ”Zdravko Pucak”. A to nipošto nije malo!

Stjepan Bajić tom pobjedom konačno ostvaruje svoj san – i zvanično postaje pjesnikom. Zapravo, gotovo čitava njegova zbirka ispunjena je tom žudnjom; dugo priželjkivanom, opjevanom, prisutnoj u njegovim pjesmama. Stoga je večerašnja promocija njegove zbirke ”Revolucionar” za njega, malo čim usporediv događaj – no svakako doživljaj za pamćenje, uzbudljiv nadasve.

Njegov ulazak na pjesničku scenu, u javni prostor obraćanja stihovima, vezan je uz spomenuti najmlađi naraštaj pjesnika, ocijenjenih nadarenim i ambicioznim mladim ljudima, višestruko nagrađivanih – apostrofiranih već u izlaganju Draženke Polović.

Dojam što ga izaziva već prvi doticaj s njegovom zbirkom, njenim naslovom, je čuđenje i znatiželja koje pobuđuju pitanja: Kako će mladom autoru uspjeti opravdati smisao tog naslova? Kojim će idejama i pothvatima uspjeti odgovoriti na izazove današnjeg vremena?

Bajićevi su nas prethodnici posljednjih desetak godina doista iznenađivali vrijednošću svojih zbirki pjesama; potpuno dorađenih, inovativno pisanih, s doista zavidnom opskrbljenošću znanjem iz različitih poetika, posebice hvalevrijednom odnosu prema jeziku poezije, jeziku uopće, najavljujući tim vrijednostima ”uzbudljivu budućnost hrvatskog pjesništva.”

Njihov najveći doprinos novom pjesništvu leži u takvu zalogu kojim se jedino moguće suprotstaviti onim još donedavno zlogukim napisima o apsurdnosti pisanja stihova, i pretvoriti tu zlogukost u zaborav. Jer danas se poezija itekako čita, piše, kupuje, nalazi odjeka, dopire do čitatelja, čak i izvan naših granica.

Dokazuje to i reprezentativna i iznimno važna antologija mladog pjesništva; Rub stranice. Novo pjesništvo u Hrvatskoj. Generacija 2010+ izdana u engleskom prijevodu The Edge of a Page pred sam kraj prošle godine u koju je od sedam autora uvrštena i naša prethodna laureatkinja Marija Dejanović.

Ovaj produžen uvod nije slučajan, upućen je kao poticaj i Stjepanu Bajiću i onima koji dolaze.

Zbirku, pak, Stjepana Bajića ”Revolucionar” popratit ću tek s nekoliko osobnih utisaka koji su se opasno umnožavali dok sam zbirku još u rukopisu čitala, ali i s nekoliko utisaka osobitosti kojima Bajić potvrđuje svoju nadarenost i svoj neosporan potencijal.

Dojam što ga izaziva već prvi doticaj s njegovom zbirkom, njenim naslovom, je čuđenje i znatiželja koje pobuđuju pitanja: Kako će mladom autoru uspjeti opravdati smisao tog naslova? Kojim će idejama i pothvatima uspjeti odgovoriti na izazove današnjeg vremena?

No ta pitanja sâm autor već uvodnom pjesmom – dokida, nudeći nam kroz 20-ak idućih stihova uvodne pjesme sliku – svog protagonista – paradoksalnog revolucionara; nehajnog mladog čovjeka koga je teško privesti bilo kakvu ozbiljnu angažmanu ili zateći ga u nekom ozbiljnom pothvatu. Ostaje dosljedan jedino strasnoj želji da postane pjesnikom.

Sve ostalo uglavnom propušta da prođe mirno mimo njega.

Istina, iznenadit će vas ”hrabrošću” kad neke stvari, geste, izraze, sumnjiva podrijetla nameće kao vrijednosti.

Velika tema njegove zbirke je svakodnevica: susjedstvo, ulica, grad: goleme pozornice ljudskih događaja, stanja, zbivanja koje tek bilježi rugajući se ili ironizirajući njene prizore.

No pomnijim čitanjem lako ćete uočiti da su ti prizori tek okvir, a da su u središtu njegova interesa: izazovi krajnosti, iskušavanje zabrana, razigravanje usputnih dosjetki ili uočenih paradoksa, potraga za varljivim ”vrijednostima” modernog svijeta – pa vam se nametnu pitanja: nisu li obrade takvih tema podilaženja čitatelju ili su zbilja samo stvarna iskušavanja života ovog autora iskazana gotovo redovno rugalački, ironično, ali i samoironično?

No valja odmah dodati kako su svi ti izazovi krajnosti, sve te potrage za varljivim vrijednostima – rezultat nagomilanih pobuna – protiv svijeta u kojem se zatekao, protiv vremena i prostora u kojem je osuđen prebivati, da su rezultat pobuna protiv tolikih zabrana, protiv prisila, neprestanih sputavanja, a pisanje pjesama je oduvijek bio pronađeni prostor slobode, u kojem se osjeća sretnim i slobodnim i u kome može ići do kraja, bez imalo zadrške.

Nezaobilazan utisak ostavlja još jedna karakteristika njegova pisanja –upadanje u proturječja. Proturječjem je ispunjena gotovo čitava zbirka ono je doista zamka njegova pisanja. Njegov je protagonist: kritičan i samokritičan najčešće, a istodobno nezainteresiran, bezvoljan, polemičan no istodobno i flegmatičan, političan a od politike distanciran.

Ruga se bez imalo kompleksa književnim velikanima, aludira na Prousta, Camusa, Matoša, Ujevića, Kamova, a sam strasno želi biti pjesnik.

Piše krajnje kolokvijalnim jezikom, čak bez kompleksa negira karakter jezične svetosti, a sam se divi mrkonjićevskim načinom pisanja.

Nezaobilazan utisak ostavlja još jedna karakteristika njegova pisanja – upadanje u proturječja. Proturječjem je ispunjena gotovo čitava zbirka, ono je doista zamka njegova pisanja. Njegov je protagonist: kritičan i samokritičan najčešće, a istodobno nezainteresiran, bezvoljan, polemičan no istodobno i flegmatičan, političan a od politike distanciran

Lako ga je asocirati pri činu stvaranja stihova; čim sjedne za računalo da napiše pjesmu motiviran nečim viđenim ili proživljenim, proturječnost isti čas stane uz njega kao njegova pratilja.

Može li je se riješiti? Ili se s njom bori već odavna?

No da ne ostane samo na takvim utiscima, moguće je navesti brojne primjere koji svjedoče vrijednosne osobitosti ovog autora.

Jedna od takvih osobitosti je Bajićeva elokventnost dokaziva mnoštvom primjera iz njegovih pjesama koja potvrđuje bliskost mladog pjesnika s knjigama. U tu čovjekovu vještinu, valja ulagati bez zastoja.

Poseban utisak na čitatelja ostavlja, primjerice, Bajićeva uvjerljivost vidljiva u savjetima prijateljima, mladim pjesnicima. Ali, kad već pomislimo da je svjestan činjenice da je uvjerljivost riječi možda najveća mjera za snagu stihova, on je već u idućim pjesmama dokida.

Bajić je sjajan promatrač; ništa mu ne promiče, zapaža do u sitnice, a to nije samo vrijednosna osobitost, nego dar dodijeljen rijetkima. Dar bez koga nema pisanja stihova, ni umjetničkog stvaranja uopće.

I zato, dopustite mi na kraju, izreći jednu izrazito osobnu, pomalo staromodnu poruku našem pjesniku novoga kova; da na svom pjesničkom putu ne odustane od učenja, od nužnosti podizanja svijesti o važnosti jezika poezije, od osluškivanja misli i poetskih spoznaja utkanih u nemjerljive vrijednosti hrvatskog pjesništva.

Neka njegova revolucija izraste iz jezičnog bogatstva i tradicije najvećih majstora ovog uzvišenog zanata.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora