novinarstvo s potpisom
Trebaju li novinari, izvan ratnih zona iz kojih izvještavaju, biti heroji? Je li normalno da u zemlji u kojoj ustav garantira slobodu mišljenja i izražavanja novinari koji to pravo konzumiraju budu bukvalno gladni, prerano umirovljeni, nezaposleni, neplaćeni – riječju, heroji!
Ne vjerujete mi? Mislite da senzacionalistički pretjerujem? Uvjereni ste da novinari nisu egzistencijalno ucijenjeni, da ih se ne proganja i ne pritišće na dnevnoj bazi ako se drznu zastupati stavove bitno različite od onih ove smiješne tehničke vlasti, koja putem poslušnika (iz uvjerenja) u ovim svojim posljednjim mjesecima i danima vladavine pokušava zatrti sad već samo iskrice slobodnoga novinarstva.
Znate, kad se četvrt stoljeća sistematski guše, u manjem ili većem obimu, medijske slobode, rezultat je sveopća društvena stagnacija kojoj, željeli to priznati ili ne, svjedočimo u svom njezinome intenzitetu proteklih pola godine, šest mjeseci bez presedana u novijoj povijesti Hrvatske.
Navest ću samo jedan primjer: državu vodi čovjek koji još uvijek ne pozna dovoljno jezik zemlje u koju se vratio, njegova supruga protestira protiv prava na abortus netom nakon što je stigla u Hrvatsku čiju povijest, kulturu, vrijednosne sustave vjerojatno dobro ne poznaje, ali zato pretendira znati što treba hitno ukinuti – a mi mirno, kao da smo odista maloumni, to promatramo i puštamo.
Umjesto kritike takvih i mnoštva sličnih primjera na javnom servisu – HRT-u, ali i u svim drugim medijima, događa se potpuno obrnut proces. Zbiva se sistematsko čišćenje. Ostatak neovisne medijske scene fragmentizira se do nebitnosti. Marginaliziraju se oni koji su dosljedno posljednjih dvadesetak godina pružali otpor.
I to se ne čini nimalo zakulisno – čini se to javno, s jednim jedinim ciljem: učiniti sve da novinari, a posredno preko njih i građani kojima se obraćaju, ne misle svojom glavom. Svjesni su oni koji to čine da bez slobodnog i odgovornog novinarstva nema ni slobodnog i odgovornog biranja. Zato ga i guše.
Mozgom ispranim frazetinama o domoljublju, teorijama zavjera, etiketiranjem svega drugačijeg teško se donose odgovorne i kvalitetne odluke o političkome vodstvu. I zato naša tehnička vlast ne odstupa ni za jotu. Udara nezapamćenom žestinom, ne po političkim protivnicima, već po kulturnjacima i novinarima, potpuno svjesna kako od dijela njih koji se ni jednom disciplinskom mjerom nisu dali preodgojiti prijeti najveća opasnost za svaku jednoumnu vlast.
Da, ti novinari s “poremećajima u ponašanju” odista su pravi pravcati heroji.
Ne vlastitim izborom, već zbog prisile nesposobne vlasti. A nesposobni se, kako to obično biva, u strahu od gubitka moći i vlasti okružuju poslušnima i po mogućnosti još nesposobnijima od sebe kako bi njihova bezidejnost, nekreativnost, ma glupost ostala što duže neotkrivena.
Kad su novinari u pitanju, njih 2500 učlanjenih u Hrvatsko novinarsko društvo i njih još otprilike 500 koji se novinarstvom bave na ovaj ili onaj način dobrim su dijelom prestrašeni; pogotovo oni u manjim sredinama u kojima je gotovo nemoguće naći drugi posao u struci.
Bez bilo kakvog umovanja i kukanja nad vlastitom i sudbinom kolega pozvala bih sve koji misle da opet pretjerujem da bace letimičan pogled na web stranice našeg profesionalnog udruženja i mnogo toga o herojstvu pod prisilom bit će im jasnije.
U siječnju prosvjednici predvođeni braniteljima iz Savske upadaju u ured Mirjane Rakić i poklanjaju joj šajkaču, u travnju divljački napadaju Antu Tomića.
Početkom travnja predsjednik HND-a Saša Leković upozorava na verbalne napade i prijetnje ubojstvom koje pojedini članovi dobivaju gotovo svakodnevno, uglavnom oni koji se protive aktualnom političkom smjeru.
Kako na to reagiraju političke stranke na vlasti i u oporbi? Mlako. Nezainteresirano. Osim nekolicine saborskih zastupnika – ništa. Šutnja! Vlast likuje i ide dalje još žešće.
U svibnju slijedi bahato oživotvorenje najave Tomislava Karamarka da je samo po doma dozvoljeno misliti i govoriti slobodno, javno ne. Ridikulozna ideja bivšeg saborskog zastupnika Duje Marasovića o tome kako će, kad dođu na vlast, na HRT-u raditi metla provodi se u djelo.
HRT, javni servis dobrim dijelom financiran našim novcem, čisti bolje i sistematičnije od svake gradske čistoće. U pitanju je čak sedamdesetak smjena, a deratizacija neposlušnih i slobodnomislećih nastavlja se do današnjih dana. Zadnje žrtve dolaze s Trećeg radijskog programa i izazivaju prosvjede. Duhovna obnova, vele inicijatori ove posvemašnje destrukcije slobodnoga novinarstva. Bojim se da je ipak riječ o bezdušnosti.
Ne radi metla samo na HRT-u; i privatni vlasnici medija ponekad požele biti papskiji od pape, pa se tako novinarki Novog lista Tatjani Gromači, nagrađivanoj književnici, uručuje otkaz s bizarnim obrazloženjem da redakciji više ne treba dopisnica iz Pule, kao da je ikad i bila dopisnica. Ladislava Tomičića i Maju Hrgović ta ista redakcija pokušava zadužiti za slabo čitani portal, iako je taj zadatak daleko ispod njihovih autorskih i ljudskih kvaliteta. Istovremeno Odbor za informiranje Hrvatskog sabora izbjegava raspravljati o prodaji Novog lista i netransparentnom vlasništvu.
U svoj toj gužvi “duhovne obnove” smanjuju se plaće novinarima EPH, medijske grupacije koja se sad zove Hanza medija, a kolektivni ugovori u redakcijama koje ih uopće imaju jednostrano se krše.
Dakle, uništava se program, mobingiraju se i pritišću novinari koji odbijaju svirati pod samo jednom dirigentskom palicom. Gledanost i slušanost se smanjuje, čitanost pada na granice rentabilnosti (Novi list je u lipnju prodao svega 15.300 primjeraka), ali ništa se ne mijenja. Uzalud apel Sanje Mikleušević Pavić, objavljen također na stranicama HND-a, da se već jednom prestane s devastacijom programa i pretvaranjem HRT-a u taoca grupe ljude u v. d. mandatu. Da, ni manje ni više: na Prisavlju imamo talačku krizu.
Ja bih rekla u taoca HDZ-a i njihovih marginalnih koalicijskih partnera s čijim izjavama počinje gotovo svaki centralni dnevnika kao da smo u Sjevernoj Koreji.
Nevjerojatno je kako stranke uporno ne žele stati u obranu novinara i slobodu medija ugraditi u svoje programe i djelovanje. Možda će shvatiti razorni utjecaj izostanka podrške i osude gušenja slobode izražavanja kad 11. rujna dobiju neželjen rezultat na izborima – onaj koji proizvedu “duhovnom obnovom” isprani mozgovi.
Za početak bi se bilo dovoljno zapitati trebaju li novinari izvan ratnih zona biti heroji ili je to što im se zbiva ozbiljna prijetnja demokraciji?