novinarstvo s potpisom
Najgora je pokora pisati za dan izborne šutnje, ”usuvo”, kažu Dalmatinci, jer medijima danas nije dopušteno spominjati ni stranke, ni kandidate, ali pravila su takva.
Ekspresno će te opaliti Državno izborno povjerenstvo, ne znam je li prizdravio onaj njihov član, gospodin Vresk – taj koji je austrijskim istražiteljima priznao da je uzeo 30.000 eura mita od Hypo banke – pa da još i od njega popijem bukvicu o zakonu i etičnosti.
E pa to stvarno nikome ne treba.
No čemu i kome služi ta nametnuta nijemost, barem o tome možemo na ovakav silom zakona ispražnjeni dan.
Prigovori na institut izborne šutnje su stalni, ali ta stvar redovito potone ispod radara čim vlasti zasjednu na svoje mandate da bismo je se iznova sjetili prije svakih novih izbora.
Dobro, ima presudnijih pitanja, ali teško je naći suvisao razlog da se krpom začepe usta svim tradicionalnim medijima 24 sata prije glasanja, koje je prvorazredan politički događaj u svakoj državi.
Zakonodavac to brani tanašno filozofirajući kako, prije izlaska na birališta, ljudima treba dati mira, da se stalože, usredotoče i finaliziraju svoje političke odluke.
Takav paternalistički stav, međutim, sasvim očigledno implicira da su birači neka psiholabilna vrsta koju je, prije zakazane ”operacije”, potrebno staviti pod stakleno zvono i nakljukati sedativima kako se u odlučujućem trenutku ne bi rastrojili i počinili nešto posve nemotivirano i bezumno.
Ima li to ikakvog smisla? Sigurno nema.
Pa mjesecima prije tog dana sakrosantne šutnje, s krešendom u kampanji, drila se biračima u mozak sa svim i svačim, ne da se živjeti od parola, plakata, ljubljenja djece i obilaska stočnih sajmova, od istina, patki i laži.
A onda se taj navodno suvereni narod, kao niži soj, odjednom terapijski izolira od svega da im se valjda živci smire i da se sutradan valjda probude pametniji nego što jesu.
I sve to još u ovom novom vremenu kad su se život i uzbuđenja nepovratno preselili na društvene mreže pa tamo, i na taj ”dan prije”, bukte nesmiljene rasprave, zagovori i tko će koga, tjah, nema izborne šutnje tamo gdje vrli izborni didaktičari nikome ionako ne mogu ništa.
A da ne govorimo o tome da u finišu kampanje svatko ionako već zna za koga će i hoće li uopće, ne treba mu taj dan komorne glazbe na radiju i vijesti o životu vodozemaca u Kopačkom ritu da probavi i zapečati svoj izbor.
Umjesto da vlasti promijene izborno zakonodavstvo, da prekroje ove idiotske okruge od Zagorja do Primorja, izrezane u doba Vlade Šeksa da bi vjerno služile ciljevima izbornog inžinjeringa, umjesto da jednom do kraja pročiste izborne spiskove i iskrižaju fantomske birače s lažnim prebivalištima, umjesto da osiguraju da svaki validni glas jednako i vrijedi i postaraju se za razne druge, uistinu nužne i bitne promjene, oni se nadmeno igraju psihološke policije zadužene za nervnu stabilnost hrvatskih glasača.
A pogotovo nema ni govora o tome da bi se barem propitala svrsishodnost D’Hondtove metode, pravila o koalicijama, regula o radu stranaka i tako dalje.
To su za njih još uvijek područja više matematike.
Kao supstitut korisnog reda, javnosti su natovarili na leđa kavez izborne šutnje. A oni uporno šute o svemu drugome što s izborima stvarno ne valja.
(Prenosimo s portala Novoga lista).