Bistri vitez Péter Nádas i profesija pisanja

Knjiga eseja ”Pisanje kao profesija” velikog srednjeeuropskog pisca Pétera Nádasa izniman je intelektualan i estetski doživljaj. Premda značaj djela ovog mađarskog pisca uvelike nadmašuje granice ne sasvim jasno ocrtanog okvira, kojega nazivamo ”srednje europskim”, postoje autori, umjetnici, čiji izraz i nadalje potvrđuje smisao postojanja ovoga naziva, premda ga istovremeno i nadmašuje. I kada, kao danas, mnogi smatraju da se smisao toga pojma gubi, svjedočimo kako upravo djela pisaca kao što su Péter Nádas, Bora Ćosić, László Végel, ili nedavno preminuli Ottó Tolnai iznova grade estetske, umjetničke i intelektualne bedeme ondje gdje se, prividno, sve doima razrušeno.

Istina je – a to nam i izrijekom sugerira ova mala ali iznimna knjiga od četiri eseja i jedne dulje pjesme – da bi se gradilo na ruševinama, ili okružen ruševinama, potrebni su snaga, ustrajnost, disciplina, temeljitost – sve obilježja naspram kakvih će duboku osobnu odbojnost mnogi suvremeni karakteri nastojati prikriti razbarušenom hvalisavosti, a javnost će ih u tom posvemašnjem odsustvu samokritičnosti i dobroga ukusa širokogrudno podržati…

Razumljivo, kada Péter Nádas kaže kako je za profesiju pisanja potrebna ”Atlasova snaga”, tada nemamo dvojbi, jer sam je tekst kojega držimo u rukama najbolja demonstracija takve opore prosudbe.

Eseji koje je ovaj pisac pisao povodom nekoliko javnih prigoda, tijekom 2021., odnosno 2022. godine, kada ih čitamo objedinjene u ovoj knjizi (u jako dobrom prepjevu Xenie Detoni) mogu djelovati poput jednog testamenta, ujedno i poput neizravno, zaobilaznim putevima, ispisanog egzistencijalističkog romana.

Tu se ovaj autor bavio predmetom svog cjeloživotnog rada, rada koji je europskim i svjetskim kulturama već darovao mnogo – od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je objavljen njegov izniman, nevjerojatnim jezikom i tehnikom pisan roman ”Kraj jednog obiteljskog romana”, pa do danas, kada već baštinimo i ostale velike Nádaseve romane, poput ”Knjige sjećanja” i ”Paralelnih pripovijesti”, knjige pripovijesti, drama, eseja, memoara… Mnoge značajne književne nagrade dale su i formalnu potvrdu ovim djelima, kao nečemu što pripada vrhu modernog stvaralaštva u svijetu europske literature.

S pozicije jednog takvog autora, čiji je stvaralački, književni manir dio jedne opće kulturološke činjenice, visoko apostrofirane, Péter Nádas obraća se čitateljima u nadi da će ga poneki od njih uistinu i čuti, razumjeti znakove glasova koji se protežu riječima, ali i nevidljivom pozadinom, koju tako promišljeno, pomno i virtuoznim jezičnim i stilskim gestama ispisuje u ovim esejima.

Želja mu je, u vremenu u kojem mnogostruke književne i kulturne stvarnosti više destruiraju negoli grade prave vrijednosti, na tragovima nasljeđa kojima već polako pripada i njegovo djelo, okružen bahatom besramnošću mnogih književnih industrija i njihovih poluproizvoda, barem za sebe, odnosno sebi, a možda i pokojem čitatelju, ocrtati okvire i povratiti ozbiljno poljuljan ugled profesije kojom se bavi, a čiji proizvodi sve više počinju nalikovati digitalnoj fotografiji, o kojoj također ovdje piše – lišeni dubine i višeslojnosti perspektive, snovitih pikturalnosti, znakovitih igri svjetla i sjene, bogatog i prostudiranog jezika kakvog je analogna fotografija učila od slikarstva, pa još i od onog renesansnog …

To čini tako da opisuje svoje načine pristupa profesiji pisanja. Glazba je za posao rada s riječima neobično bitna, pa kada piše o Haydnu, kao kompozitoru koji je, igrom slučaja bio i dvorski kompozitor poznate i stare mađarske velikaške obitelji Esterházy, a čiji je jedan od potomaka bio Péter Esterházy, pisac čiju vrijednu ostavštinu uživaju kulture modernoga svijeta, a za čijim društvom Péter Nádas u ovim esejima žali, kojega iznimno vješto i lucidno pisanjem nanovo ”oživljava”, tada pojašnjava muzikalne načine gradnje teksta koje je učio upravo od Haydna (a prije njega još i od Bartóka).

Tu je važno samo jedno za razumjeti – glazbeni, a ne gramatički pristup jeziku, daleko je osobniji, pa je stoga majstorstvo kojega autor i u ovim umjetnički vrijednim esejima demonstrira, rezultat rada temeljena na upravo ovome principu – gdje tekst rađa vlastite unutarnje zakonitosti, pa iz složenosti i prividna kaosa izrasta nova vrst jasnoće i harmonije, izbijanja na svjetlost, a sve vođeno ritmičkim, glazbenim jezičnim principom.

Pišući o Haydnu, Nádas piše o jednostavnosti, za koju kaže da se u umjetnosti nalazi na vrhu hijerarhije, odnosno da ”ništa nije kompliciranije od nje”. Međutim – a i to je jedan od mnogih postulata pisanja kao profesije koje Péter Nádas iznosi u ovim tekstovima, prepletenim brojnim pronicljivim razmišljanjima koja se ne tiču samo umjetnosti, već iskustva čovjekova bivanja općenito – ”svatko se mora sam uzdići do svoje jednostavnosti, pa u prostoru s prorijeđenim zrakom raditi i živjeti povučeno, za što doista treba imati kuraže”.

A kuraže treba imati, tako barem kaže Péter Nádas, u monarhiji, u diktaturi, i u ovoj prokleto jebenoj demokraciji.

Što se pak jednostavnosti tiče, pisac kaže da se nju ne dobiva besplatno. ”Od nje kradom otkinuti komadić, i to onda uredno odnijeti kući, nije moguće”.

Ono što naročito fascinira u majstorstvu pisanja Nádasa veoma su nagli prijelazi s teme na temu, koji su istovremeno izvedeni elegantno i prirodno, što se doima teško izvedivim. Te izmjene tema bez klasičnog postepenog prijelaza stvaraju poseban ugođaj, ali i pod tekstualnu dramatiku – jasno je da se ono najvažnije ne izriče, dok se pripovijedanjem prebacuje s prečke na prečku, pa se tako skoči, od rečenice koja filozofski lamentira nad pojmom jednostavnosti – ničim izazvan – na rečenicu koja govori o tome kakav je čovjek bio Haydn:

”Kažu da je bio pažljiv čovjek, topla srca”.

Opisujući Haydna, istovremeno, stiče se dojam kako zapravo opisuje Pétera Esterházya (naročito kada kaže da je Haydn bio šeprtlja i neupitno istinski blento), jednako kao što, kada piše o svojoj ljubavi naspram fotografije, uviđamo kako je riječ o paravanu, iza kojega stoje aluzije na neukusno proklamiranu samodopadnost moderne književnosti i općenito, njeno aktualno stanje stvari.

Jasno, sve to treba iskusiti na licu mjesta, u samoj knjizi ”Pisanje kao profesija”. No neke stvari uistinu treba izdvojiti kao naročito značajne, pa još kada su ispisane iz pera jednog takvog autoriteta, kao što je Péter Nádas…

Doduše, sve vrvi takvim naročito značajnim stvarima u ovim esejima, no primjerice, za kraj, uzmimo rečenicu izgovorenu nasuprot sve prezentnijem suvremenom pisanju, koje se svodi na prepričavanje ovih i onih, onih i ovih događaja – Nádas to naziva ”pješčanom pustinjom manirizma, u kojoj osobe nemaju drugoga posla nego da ponavljaju već znano”, odnosno usredotočuju se na opisivanje ovih i onih radnji, zakučastih manje ili više, i tako dalje, i tako dalje, u čije su se nijanse veoma blagoglagoljivo uživjelo sve više suvremenih pisaca, i izdavača, i medija, i književne kritike, naglašava Nádas, i do obnevidjelosti opčinjena publika, te se od premreženosti takvih i sličnih radnji više ne vidi ništa, niti u samim djelima, a bogme niti na horizontu – a vrlo je moguće da ni ovdje ni ondje ničega zapravo i nema (pita se pisac ”jesmo li mi to na silaznoj putanji kulturne epohe, na opasnoj nizbrdici, opet na rubu nekog ponora, ili usred kataklizme”)?

Još malo, poslušajmo majstora: ”malo je njih ostalo koji bi ustrajali u istodobno objektivnoj i magičnoj plastičnosti svjetla, u gradacijama i dubinama, u pretpostavci da predmet ne ocrtava predmet, već to čini plastičnost svjetla i sjene… Zvuči smiješno, no svejedno bih rekao da je u svakom iole vrijednom pisanom djelu nijema poetska struktura daleko važnija ne samo od fabule već i od samoga teksta…”.

I tako dalje, i tako dalje… No kako to, i sve ostalo, objasniti današnjim ”velemajstorima” i inim ”stručnjacima”, koji ne uviđaju kako je dio profesionalne poniznosti obavezan u jednakoj mjeri i prema znanju, i prema neznanju? To je, vjerojatno, ona smiješna i vječna muka, ono slavno vojevanje, koje je još bistri vitez od Manche, u svoje zlatno doba, vodio zastupajuć viteške, nasuprot ljubavnih romana – vodio pa na koncu časno izgubio…

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naše nove maškarane povorke, ubijene u pojam 
    •  Vladimir Majakovski, ''Kako se prave stihovi?''
    •  Gradovi bez građana
    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri

> Svi tekstovi ovog autora