Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!

Taybeh, biblijski Efrajim, nalazi se nedaleko od Ramallaha na Zapadnoj obali i posljednje je isključivo kršćansko selo u regiji. 1300 stanovnika živi pod sve većom prijetnjom: posljednjih tjedana došlo je do ponovljenih napada radikalnih izraelskih doseljenika. Polja su paljena, groblja oskvrnjena, crkve napadnute. Tri seoska svećenika – katolički, grčki pravoslavni i melkitski – jednoglasno govore o ”sustavnom izumiranju”. Bez međunarodne zaštite, apeliraju, mjesto će se suočiti s istom sudbinom kao i mnoge kršćanske zajednice u regiji – nestankom.

Ovi napadi nisu slučajni, čitamo u izvještaju Katoličke tiskovne agencije iz Sarajeva. Crkveni vođe poput jeruzalemskog patrijarha Teofila III. i jeruzalemskog kardinala Pierbattiste Pizzaballe jasno pokazuju: nasilje slijedi obrazac. Izraelske vlasti često ne interveniraju, hitni pozivi ostaju bez odgovora, a napadači se rijetko privode pravdi.

Politička linija sadašnje izraelske Vlade – pod premijerom Benjaminom Netanyahuom i ultranacionalističkim ministrima Itamarom Ben-Gvirom i Bezalelom Smotrichem – pod kritikom je. Njihov plan jača pokret doseljenika koji kršćansku prisutnost vidi kao strano tijelo. U Jeruzalemu su sve češći napadi na svećenike i crkvene ustanove – izraz je to rastućega vjerskog fanatizma s obje strane.

Posebno je dramatična situacija u Pojasu Gaze. Ondje živi manje od 800 kršćana među više od 2,4 milijuna muslimana – usred područja koje kontrolira Hamas. Dvije crkve – katolička Župa Svete obitelji i grčka pravoslavna crkva sv. Porfirija – služe kao posljednje utočište vjernicima i civilima. Tijekom najnovijih vojnih operacija u Pojasu Gaze, 2023. i ponovno 2024./2025. godine, obje su crkve bile ugrožene u bombaškim napadima.

U listopadu 2023. godine u izraelskome zračnom napadu teško je oštećeno imanje pravoslavne crkve sv. Porfirija. Ubijeno je najmanje 18 civila koji su ondje potražili zaštitu. Rimokatolička župa donedavno je ostala netaknuta jer ondje u najtežim uvjetima boravi više od 600 ljudi, među kojima su i mnogi stari, bolesni i ozlijeđeni vjernici.

No, sada ni ta skloništa više nisu sigurna: 17. srpnja granatirano je imanje katoličke Župe. Troje ljudi je poginulo, a nekoliko ih je ozlijeđeno – uključujući svećenika Gabriela Romanellija. Crkva je oštećena; očevici govore o tenkovskome projektilu.

Papa Lav XIV. s ”dubokom tugom” reagirao je na izraelski napad na jedinu katoličku Župu u Pojasu Gaze. U brzojavu je pozvao na ”trenutni prekid vatre”. Državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin skeptičan je prema tumačenjima i isprike premijera Natanyahua. Kardinal Pizzaballa rekao je za Radio Vatikan da je šokiran: ”Takva stvar se više nikada ne smije dogoditi. Nećemo ih napustiti.”

U Gazi je život kršćana dodatno otežan ciljanom islamizacijom. Kršćanske djevojke moraju nositi marame u državnim školama, kršćanski blagdani se ignoriraju, a alkohol je zabranjen. Hamas koristi preostalu kršćansku manjinu kao simboličan smokvin list protiv Zapada – ali ne nudi nikakvu stvarnu zaštitu. Ipak, mnogi ostaju: svećenici, časne sestre i volonteri pružaju humanitarnu pomoć u crkvama – u uvjetima opasnima po život. Crkve su postale mjesta preživljavanja, i za kršćane i za muslimane.

Život kršćana postaje sve teži i izvan Gaze. Kršćanske zajednice na Zapadnoj obali brzo se smanjuju. Nasilje doseljenika, administrativno uznemiravanje, restriktivni sustav dozvola – sve to oblikuje svakodnevni život. Preko 100 različitih dozvola regulira čak i banalne stvari poput posjeta liječniku ili odlaska u crkvu na državne praznike. Demokratska prava? De facto ne postoje.

Od kraja prošle godine situacija kršćana u Siriji također se ubrzano pogoršala. Islamistička Vlada se sve više oslanja na vjersku kontrolu: obvezno nošenje marama, ekonomska diskriminacija, izolacija od vanjskoga svijeta. Ondje živi cca 500 000 kršćana – bez perspektive, bez zaštite.

Crkvene organizacije poput ”Kršćani pomažu kršćanima u Svetoj zemlji” pokušavaju pomoći molitvom, donacijama i konkretnim projektima. Prodaja maslinova drva iz Betlehema ekonomski podupire obitelji, ali hodočasnički turizam je u kolapsu, a dotok donacija je u zastoju. Neke banke blokiraju transfere iz političkih razloga – bez službenih sankcija.

Tisuće svaki dan postavljaju pitanje odlaska: ipak, mnogi kršćani u Palestini i Izraelu emigraciju vide kao posljednju opciju. No, samo u Betlehemu više od 100 obitelji napustilo je svoje domove u posljednje dvije godine. Egzodus napreduje – potaknut strahom, siromaštvom i besperspektivnošću. Pa ipak: nemali broj ostaje vezan dubokom vjerom, obiteljskim vezama, blizinom doma. ”Mi nismo gosti”, kaže svećenik u Gazi, ”mi smo ljudi ove zemlje.” Ali koliko dugo još?

Napad na katoličku Župu u Gazi prije nekoliko dana nije izolirani incident, već simptom pogoršanja ukupne slike. Teško ozlijeđeni ljudi, ranjeni svećenik, oštećena crkva, sve to u navodno sigurnome prostoru crkve. Reakcije – od pape Lava XIV., kardinala Pizzaballe, preko europskih biskupskih konferencija do talijanske premijerke Giorgie Meloni – su jasne: ciljano ubijanje civila ne može se opravdati. Izrael je ponudio obećanja – ali bez političkih promjena, zaštita vjerskih manjina ostaje prazno obećanje.

Kršćani u Svetoj zemlji bore se ne samo za svoju vjersku baštinu, već i za svoj opstanak. Usred sve neprijateljskijega okruženja, oni utjelovljuju glas pomirenja, umjerenosti, vjere. Ako se ovaj glas utiša, Sveta zemlja neće samo izgubiti dio svoje povijesti – već i svoju budućnost.

Svijet više ne može šutjeti. Svatko tko želi očuvati baštinu svetih mjesta mora djelovati sada – jasnim riječima, političkim pritiskom i aktivnom solidarnošću. Jer bez svojih kršćana Sveta zemlja više nije Sveta zemlja.

Govoreći u nedjelju nakon molitve Angelusa u svojoj ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu, Papa je poimence naveo troje žrtava – Saad Issa Kostandi Salameh, Foumia Issa Latif Ayyad i Najwa Ibrahim Latif Abu Daoud – te istaknuo da je ”blizu njima i njihovim obiteljima”.

Papa je zatim naglasio da je taj napad ”samo jedan od neprekidnih vojnih udara protiv civilnog stanovništva i bogomolja u Gazi”.

Uputio je apel za ”trenutačan prestanak barbarstva rata” i za ”mirno rješenje sukoba”. Pozvao je međunarodnu zajednicu da poštuje humanitarno pravo i obvezu zaštite civila, ”kao i zabranu kolektivnog kažnjavanja, neselektivne uporabe sile i prisilnog raseljavanja stanovništva”.

Papa se, dakle, spomenuo i kršćana Bliskog istoka koji svakodnevno žive s osjećajem nemoći. Povjerio ih je Djevici Mariji kako bi ih uvijek štitila te pratila svijet prema osvitu mira. Svoj apel zaključio porukom ”našim ljubljenim” kršćanskim zajednicama na Bliskom istoku, rekavši da razumije kako se osjećaju kao da mogu učiniti vrlo malo pred ovom tragičnom situacijom.

”Vi ste u srcu Pape i cijele Crkve. Hvala vam na vašem svjedočanstvu vjere”, rekao je Papa.

***

Znate li što sam vidio (što viđamo) na tim snimkama iz Gaze? Jeste, vidio sam (viđamo) strah, katastrofalnu patnju i kaos.

Ali viđamo ogromnu masu ljudi koja je trčala ne dalje od mjesta eksplozija već, naprotiv, prema mjestima tragedije, da što prije i što bolje pomognu unesrećenima iako nije bilo jasno hoće li biti još detonacija, to jest, znajući da postoji velika opasnost i mogućnost da i sami budu zahvaćeni novim napadima.

Prepoznatljiva je bila odvažnost i hrabrost tih ljudi, osobito kada se puca po punktovima gdje se djeli hrana: i oni koji su uskočili odmah, zaustavljali krvarenja, nosili ranjene na rukama, osiguravali prostor, pa i onih koji su se uključili kasnije, donirajući krv, otvarajući domove i dućane nepoznatim ljudima da se okrijepe, smire, oporave, jave obiteljima i slično.

Hoću kazati, vidio sam veliku ljubav na djelu, vidio sam sebedarje, vidio sam altruizam i poželio sam da smo i mi takva nacija jer se bojim da mi to još nismo unatoč silnih iskušenja tijekom povijesti, osobito u Domovinskome ratu, i unatoč razvikanoj hrvatskoj povijesti i uljudbi.

U svijetu u kojem se uz Božje ime poneki put povezuje osveta ili čak dužnost da se mrzi i čini nasilje, te su poruke (papine i drugih vjerskih poglavara) izuzetno aktualne i imaju vrlo konkretno značenje.

Ispod površine vanjskog izgleda uočavamo kod drugih duboku želju za znakom ljubavi i pažnje. To im možemo ponuditi ne samo preko organizacija koje imaju tu specifičnu zadaću, prihvaćajući ih možda zbog političke nužnosti. Mi ljude možemo (i trebali bismo) promatrati Kristovim očima i dati im mnogo više od njihovih izvanjskih potreba: možemo im darovati pogled ljubavi koji trebaju.

Samo naša raspoloživost izaći ususret svomu bližnjemu, pokazati im ljubav, čini nas također osjetljivima za Boga. Samo služenje bližnjemu otvara nam oči da možemo vidjeti ono što Bog čini za nas i kako nas ljubi (usp. Deus, caritas est, 18).

Sredstva društvenog priopćavanja učinila su naš planet malenim, naglo približivši različite narode i kulture. Premda to ”zajedništvo” katkad izaziva nerazumijevanja i napetosti, ipak činjenica da možemo na neposredniji način doznati za potrebe drugih predstavlja za nas izazov dijeliti s njima prilike u kojima su se našli i njihove teškoće.

Usprkos velikim naprecima u znanosti i tehnologiji, svakoga dana vidimo koliko se trpi u svijetu zbog različitih vrsta siromaštva, i materijalnog i duhovnog. Ovo naše vrijeme potiče na novu spremnost i raspoloživost pomoći bližnjemu u potrebi. I to nam je rečeno iz župe u Gazi. Briga za naše bližnje nadilazi tako granice nacionalnih zajednica i sve više širi svoje obzore prema čitavom svijetu. Na taj način solidarnost koju pokazuje civilno društvo znatno nadilazi onu koju  pokazuju pojedinci.

To široko rasprostranjeno djelovanje predstavlja, posebno za mlade, životnu školu koja odgaja za solidarnost i spremnost da damo ne samo materijalnu pomoć već same sebe. Protukulturi smrti suprotstavlja se tako nesebična ljubav koja se, upravo u spremnosti da se ”izgubi život” za drugoga (usp. Lk 17, 33), dokazuje kao kultura života.

Tragedija Gaze pokazuje, između ostalog, da karitativno i humanitarno djelovanje mora biti neovisno o strankama i ideologijama. Ono nije sredstvo za postizanje ideoloških promjena u svijetu i nije u službi svjetskih strategija, već je uprisutnjenje ovdje i sada ljubavi koju čovjek uvijek treba. Ne može se svijet učiniti čovječnijim tako da se odbija humano djelovati ovdje i sada. Pridonosimo izgradnji boljega svijeta samo kada činimo dobro sada i osobno, s punom zauzetošću i ljubavlju ondje gdje za tim postoji potreba, neovisno o strategijama i programima političkih stranaka.

Kršćaninov program – program milosrdnog Samarijanca, Isusov program, program za koji se zalažem u ovim kolumnama – jest ”srce koje vidi”. To srce, naše srce, vidi gdje je potrebna ljubav i djeluje u skladu s time. Kada karitativno i humanitatrno djelovanje ostvarujemo kao zajedničku inicijativu, jasno je da dragovoljnost pojedinaca mora biti povezana s planiranjem, predviđanjem i suradnjom s drugim sličnim ustanovama. Mislim da u tome moramo još jakuđo puno poraditi!

Za kraj, želim vas potaknuti na jedno malo dublje razmišljanje i navodim Isusov govor na gori, onaj o blaženstvima (Mt 5,1-12):

”Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:

“Blago siromasima duhom:

njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago ožalošćenima:

oni će se utješiti!

Blago krotkima:

oni će baštiniti zemlju!

Blago gladnima i žednima pravednosti:

oni će se nasititi!

Blago milosrdnima:

oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem:

oni će Boga gledati!

Blago mirotvorcima:

oni će se sinovima Božjim zvati!

Blago progonjenima zbog pravednosti:

njihovo je kraljevstvo nebesko!”

Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!

Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!”

Ali iz Gaze se čuje i poziv na praštanje pa prenosim i dio Isusova govora na gori gdje zbori o ”Ljubavi prema neprijateljima” (Mt 5, 43):

“Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!”

Ovom kolumnom želim odati priznanje herojima Gaze, odvažnim ljudima koji uskaću diljem svijeta gdje god je to potrebno, vatrogascima, policiji, raznim spasiteljima, zdravstvenom osoblju, volonterima, članovima mirovnih misija, itd.

Ali ponajprije vas želim pozvati da obnovimo svijest u vezi našega temeljnoga poslanja: da volimo druge kao sebe samih, da im služimo i da gradimo što humaniji i bolji svijet.

”Ljubi sve”, ”ljubi prvi”, ”ljubi drugoga kao samoga sebe”…, originalan je niz uporišta izvorno evanđeoskoga porijekla. Ljubav je univerzalna vrijednost, prisutna u najvećim religijama svijeta u tzv. Zlatnome pravilu: “Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima”.

No ovaj stav možemo vidjeti življen i u osobama koje se ne izjašnjavaju kao vjernici, ali djeluju za opće bratstvo i dobro. Ne zaboravimo, dakle, najuzvišeniji poziv čovjeka – poziv na ljubav, u sigurnosti da je – kako kaže sveti Pavao – “sav Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!”

Građani Gaze, Palestinci i drugi, pokazuju koliko je to istinito, koliko je realno, koliko je potrebno i koliko je moguće.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Slovo o etici: In memoriam Al Jazeera Balkans
    •  Herceg-Bosna se pregrupira, oglasila se i slavi ustaštvo
    •  Zagrebačka crkva protiv Plenkovića, Jandrokovića i partizana
    •  U Hrvatskoj opasno raste antižidovstvo
    •  Što ću ja s nacističkim odlikovanjem bake Roze?
    •  Zločini u Gazi da, genocid ne
    •  Podsjetnik Milanoviću, Plenkoviću i generalu Gotovini
    •  Vrijeme je za političko djelovanje hrvatskih biskupa
    •  Vatikan, Franjo, Lav i sramota državnih i crkvenih vlasti
    •  Partija ubila strica i uzela mami kuću, ipak slavim partizane

> Svi tekstovi ovog autora