Blatom po domovini

U ovoj zemlji svi se zaklinju u domoljublje. Ne postoji valjda ni jedna jedina osoba koja će vam skrušeno priznati kako je njezin patriotizam onako, ajmo reć, osrednji. Gdje god se osvrneš, sve sami gorljivi Hrvati.

Zanimljivo je, međutim, da u javnosti ne postoji ni najmanje suglasje oko toga koje je značenje te opojne riječi domoljublje.

Dok jedni vjeruju kako se njome opisuje lojalnost državi i privrženost interesima njezinih građana, drugima je to malo i ništa. Na njihovoj skali nacional-erotizma govnu si brat ako dovoljno često i glasno ne ponavljaš pozdrav marionetske satrapije, kvislinške paradržave koja je za sobom ostavila smrt i nesreću.

No, barem bi političari mogli postići konsenzus oko toga što je mjera patriotizma. Ili, ako je to preteško, dogovoriti se koje geste i poteze valja držati izrazito nedomoljubnima. Za početak, trebali bi razumjeti kako neke riječi i pojmovi nemaju isto značenje kad se izgovore kod nas i objave izvan naših granica.

Kaže li, recimo, neki oporbeni političar da je vladajuća garnitura stvorila atmosferu poslovne i pravne nesigurnosti, to će se u drugim zemljama pročitati ovako: Hrvatska je zemlja u koju nitko pametan ne bi smio ulagati.

Neki kažu da predsjednica ima previše savjetnika, a evo ispada kako ih je premalo. Tek treba zaposliti čovjeka koji će joj objasniti kako uistinu biti domoljubom

Naravno, bilo bi savršeno glupo očekivati da oporbenjak hvali svoju političku konkurenciju ili šuti o potezima koje ovi povlače samo zato da se svijetom ne bi raširio glas o tome kako nam je zemlja kilava.

Ali što je dopušteno opoziciji ne bi se smjelo tolerirati osobi koja obnaša dužnost predsjednika Republike.

Kad je onomad Kolinda Grabar-Kitarović izašla iz HDZ-a, bio sam slobodan postaviti pitanje: a hoće li HDZ izaći iz nje?

Dvojba je, naravno, bila retorička. Nitko pametan nije se nadao da će se ona – kao, uostalom, ni bilo tko drugi na njezinu mjestu – zaista zdušno i bez zadrške uživjeti u ulogu predsjednice svih građana. Međutim, ono čemu već mjesecima svjedočimo uvelike nadmašuje i najcrnja očekivanja.

Znamo da je funkcija državnog poglavara u nas manje-više ceremonijalna te da su stvarne ovlasti osobe koja obnaša tu časnu, ali suvišnu dužnost simbolične.

Pred svakim novim stanarom dvora na Pantovčaku postavlja se ista dvojba: zaigrati rolu fikusa, popularne lončanice koja simbolički sažima realne domašaje toga prestižnoga mandata ili stvoriti makar privid zauzetosti i marljiva rada na dobro domovine.

U ovoj zemlji svi se zaklinju u domoljublje. Ne postoji valjda ni jedna jedina osoba koja će vam skrušeno priznati kako je njezin patriotizam onako, ajmo reć, osrednji. Gdje god se osvrneš, sve sami gorljivi Hrvati

Nitko se do sada nije odlučio za prvu opciju: izabrao sudjelovanje u javnom životu sukladno protokolarnom minimumu, štedeći pritom ozbiljan javni novac.

Svi dosadašnji predsjednici htjeli su posredovati poruku o vlastitoj važnosti, i to manje-više svakoga dana, držeći se takozvane vegeta-politike miješanja u sve. Kolinda Grabar-Kitarović izabrala je, međutim, vrlo osebujan način da uzdigne svoj značaj i tako ubije vrijeme.

Kad podvučemo crtu ispod njezina dosadašnjeg učinka, teško je oteti se zaključku kako kroz sve ovo vrijeme ona nije radila ništa drugo osim blaćenja domovine.

De iure, ona je, dakako, ciljala na Zorana Milanovića i njegove suradnike. De facto, širila je – i to globalno, jer svi svjetski mediji rado citiraju visokopozicionirane političke dužnosnike – sumornu objavu kako je Hrvatska kukavna država na svim razinama.

Netko bi mi sada mogao prigovoriti kako ni njoj Milanović nije ostajao dužan. Izvan svake sumnje, ali na toliku količinu vrlo ozbiljnih napada on nije ni smio ostati nijem. I ma kolikim kalibrima pucao po njoj, njegove se ocjene nikada nisu mogle pročitati kao deprimirajuće dijagnoze stanja u državi, jer je svakome jasan vrlo ograničeni utjecaj što ga kod nas predsjednik Republike ima.

S druge strane, Grabar-Kitarović svakom je gorkom i zajedljivom opaskom na račun Vlade sve dublje gurala u blato vlastitu zemlju, pronosila o njoj glas kao o disfunkcionalnoj državi koja nije kadra uhvatiti se ukoštac ni s jednim problemom.

Nitko pametan nije se nadao da će se ona – kao, uostalom, ni bilo tko drugi na njezinu mjestu – zaista zdušno i bez zadrške uživjeti u ulogu predsjednice svih građana. Međutim, ono čemu već mjesecima svjedočimo uvelike nadmašuje i najcrnja očekivanja

I ne samo to, svojim upornim inzistiranjem na bistrenju sigurnosnih pitanja, osnivanjem paratijela kao što su ona na čelu s Hebrangom, odnosno Granićem, te zazivanjem vojske stvorila je privid da se cijela zemlja nalazi na rubu izvanrednog stanja.

Ukratko, učinila je ono na čemu bi joj pozavidjeli i najveći neprijatelji ove države: naime, temeljito je obrukala, a, kako se čini, na tome ne misli stati. E sad, kako taj marljivi rad na sramoćenju vlastite domovine ugurati u gabarite proklamiranog domoljublja? Ako to jesu patriotske geste, kakve su tek onda protunarodne?

Neki kažu da predsjednica ima previše savjetnika, a evo ispada kako ih je premalo. Tek treba zaposliti čovjeka koji će joj objasniti kako uistinu biti domoljubom.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Netko milosrdan trebao bi isključiti SDP s aparata
    •  Alem Ćurin, junak od papira i novinske boje
    •  HDZ je razbucao ustašofil koji seks plaća kokainom
    •  Hrvatska bi trebala autsorsati predsjednika
    •  Razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici
    •  Onima koji su izabrali živjeti izvan RH nije mjesto u Saboru
    •  Oni koji govore kako žele služiti narodu, vrlo su opasni
    •  Zadnja stvar koja zanima KGK jest dosljednost
    •  Bozanićevo oftalmološko evanđelje: žmiriti na zlo
    •  Ako je bivša Juga oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija

> Svi tekstovi ovog autora