Bog spektakla i Bog skrovitosti

U ovdašnjem religijskom miljeu pitanje vjere je usko povezano s, ponekad neskrivenom, željom za spektaklima kojima bi Bog potvrdio svoju naklonost onima koji se zaklinju u njega. Tu se ogleda potreba za društvenom posebnošću, izabranjem, donekle i mesijanizmom, koji bi bili pred svima ovjerovljeni nadnaravnom intervencijom, pred kojom bi sva suprotstavljena mišljenja bila neznatna. Spektakularni bog više bi bio prikladan svijetu show buissnesa, nego odgovornoj vjeri.

Ta je potreba također implicitno povezana s potrebom istog društvenog miljea za revanšizmom, nasuprot suprotstavljenim grupama, stvarnim i/ili imaginarnim, kako bi se, tako, ostvarila prednost u odnosu na rasprave o temama iz bliže ili daljnje prošlosti.

Religijski društveni milje ovih prostora teško je, ako ne i nemoguće, odijeliti od političkog, osobito kad je riječ o interpretaciji događaja iz prošlosti, kao i suvremenih aktualnosti. Religija spektakla ne računa s vječnošću i procesima kroz koja Bog djeluje. Ona treba spektakularnog boga odmah i sada, koji poput konobara udovoljava trenutnim potrebama.

Sve to odaje sliku vjerskog života koji teži za (samo)potvrđivanjem njegovih protagonista. To, također, otkriva sliku nezrele, infantilne vjere, nesigurne u samu sebe. Riječ je o vjeri koja, pod svaku cijenu, treba i traži nadnaravno ovjerovljenje.

Njezini protagonisti su ponekad pojedinci i/ili skupine burnih osobnih povijesti ili težnji za ostvarenjem u budućnosti na način koji nadmašuje njihove mogućnosti. Bilo da je riječ o nadnaravnim ukazanjima, kipu nekog sveca koji je netaknut preživio bujičnu poplavu i slično, ovdašnje religijski obojene društvene skupine stalno imaju potrebu za nadnaravnim koji nas, htjeli ili ne, zabavlja.

Stječe se dojam da su vjerske stvarnosti u takvim okolnostima svedene na razinu mjesne susjede s kojom svako poslijepodne pijemo kavu i raspredamo o aktualnim događajima. Otajstvenost nadnaravnog u takvim okolnostima se gotovo potpuno gubi. Svedena je na svakodnevnu temu koja, prije ili kasnije, postane izlizana i traži novi, zanimljiviji sadržaj. Dok nam i takav ne dosadi.

Jednako tako, religijski obojene skupine u našem društvu često su i politički obojene. Nije riječ o društvenom aktivizmu od općeg interesa (klimatske promjene, društvena pravda…), već o uskim ideološki potkovanim nastojanjima.

Nerijetko ovdje nailazimo na društveni aktivizam kojemu je jedini cilj biti društveno vidljiv i ostvariti pritisak na javno mnijenje i društvene institucije. Na takav način se profanira svetost naravi sadržaja u koje se vjeruje, svodeći ih na obično sredstvo. Je li tu cilj ono što se traži, ili oni koji nešto traže?!

S druge strane, evanđelja nas izvješćuju o Isusu Kristu koji radikalno uzmiče od dviju s vjerom povezanih pojava; nadnaravnog spektakla i korištenja vjere u političke svrhe. Prilikom svakog od čudesa, Isus traži od učenika i slušatelja da sami učine ono što je u njihovoj moći (”Dajte im vi jesti!”, ”Imate li štogod za jelo?”).

Jednako tako, nakon najvećeg broja čudesa Isus brani učenicima da o tome govore. Tu se očituje Božja svemoć koja uvijek računa i na ljudsku suradnju, ali u skrovitosti, u poniznosti.

Svemoćni Bog čovjeku pristupa izvan okvira u kojima bi ta svemoć mogla biti institucionalizirana i posvjetovljena. Bog se u Kristu očituje bliskim malom čovjeku bez potrebe za javnim spektaklom. Kristova su čudesa uvijek zaodjenuta u običnost. Vjerojatno ih velik broj sudionika i nije prepoznao kao čudesa. Krist upečatljivo uzmiče od slave koja bi ga pretvorila u zvijezdu čuda koja čini. Ta su čuda uvijek u svrhu čovjekovog dobra. One na kojima čini čuda potiče da se vrate svakodnevlju (uskrisivši Jairovu kćer traži da joj daju jesti). Cilj čuda nije ovjeroviti mišljenje pojedinca i grupe, nego pomoći čovjeku u potrebi i potaknuti ga na vjeru u Boga čovjekoljupca.

Isus Krist radikalno uzmiče od svake situacije koja bi ga dovela do politički obojenog angažmana. Njegovi su ga suvremenici ne jednom htjeli zakraljiti. To se na poseban način dogodilo na Cvjetnicu u Jeruzalemu.

I tada, i svaki put Krist se povukao u skrovitost. Njegovo djelovanje nije imalo za cilj društvene i političke promjene. To je zadatak demokratski odgojenog društva i pojedinca. Krist ne donosi neko zemaljsko kraljevstvo, već Kraljevstvo nebesko. Ono je stvarnost zajedništva čovjeka i Boga, a ne zemaljska tvorevina, pa bila ona i najidealnija. U tome se vidi nakana da Crkva, kao Kristovo otajstveno tijelo, odgaja za vrednote, ali ne oblikuje politički život.

U tom smislu, svako je politiziranje vjere i potreba za spektakularnim u vjeri poistovjećivanje s tetrarhom Herodom, koji je od uhićenog Isusa Krista tražio da ga zabavlja čineći čudesa. Nije ih doživio. Krist se nije ni čudesno spasio od bolne smrti na križu, kako su to od njega, podrugujući se, tražili veliki svećenici i farizeji.

Bog Isusa Krista uvijek ostaje Bog poniženih i malenih. Čuva se spektakularnih očitovanja i govori o Kraljevstvu na razini srca i odnosa, a ne društvene prednosti. Valjalo bi nešto iz toga naučiti.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Besmislene egzistencije brzo prelaze preko mrtvih tjelesa
    •  Što meni Crkva jest, i što ona nije
    •  Nitko nema pravo činiti zlo i to opravdavati narodom
    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma
    •  Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
    •  Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura

> Svi tekstovi ovog autora