novinarstvo s potpisom
Borba protiv korupcije nije zastala, ona je propala. A gotovo donedavno nije izgledalo tako. Lideri su se nadmetali u dirljivom zgražanju protiv korupcije. Ljudi su se smiješili privođenjima ministara, gradonačelnika, čak i premijera. Sabor je jednoglasno donosio strategije i rezolucije. Sveta vodica protiv đavla.
Tri osnovne poluge na koje se oslanjala – javno mnijenje koje osuđuje korupciju, izgradnja preventivnih mehanizama i kažnjavanje počinitelja – potpuno je zakazalo. Prošlo je vrijeme deklaracije namjera, ocjene stanja, usporedbi i istraživanja. Namjere treba ostvariti, priznati da su pomaci jedva mjerljivi, biti bolji od drugih.
Javno mnijenje je uspavano. Ljudi su, naravno, protiv korupcije, ali šute, a mnogi imaju lošu savjest. Vlast uporno kupuje socijalni mir trgujući povlasticama. Svatko je nečim korumpiran, bar tako uvjeravaju moćni i zaista korumpirani, kao da je isto otuđiti vreću cementa i cementaru.
Građani šute, a opravdanje im je da nemaju kome reći, da se bave svojim poslom i da je jednostavno bolje šutjeti. Ribica u jatu duže živi.
Javni život je predstava, prenemaganje i spektakl. Mi smo zajednica navijača, gledatelja reality showa i kladioničara. Nismo angažirani i ponosni građani.
Uspavan je osjećaj poštenja, ideala i solidarnosti i sve se prikazuje u ritualnim oblicima akcija solidarnosti, forsiranih uzora objektivno marginalnih pojedinaca.
Vrijednost znanja se prezire, a intelektualci su plagijatori, loše plaćeni probisvijeti i zavidni namćori koji ne znaju ništa praktično važno. Za ideale ginu budale, a poštenje je relativno. Štoviše onaj tko ukrade malo je zločinac i možda glupan, a onaj tko uzme puno nije glupan i izvuče se od osude. Prepisivanje do 30% teksta nije plagijat (stav sa studentskog foruma koji se ponavlja kao istina!).
Nije dosta zaključiti da su se vrijednosti iskrivile. Pobijedilo je licemjerje. Vrijednosti se propovijedaju, ali nisu dio svakodnevnice, relativne su, a ne univerzalne, sve se može opravdati i ništa promijeniti.
Evo detalja. Ja sam mislio da je prepoznavanje neprijatelja jednostavan politički trik i pitanje identiteta. Prepoznavanje i proizvodnja neprijatelja ima i drugu funkciju – stvara privid da su ”naši dobri jer su naši, a drugi su loši i ne mogu biti dobri jer nisu naši”.
Ako su naši potkupljeni i potkupljivi, ako svoj javni položaj koriste radi osobnog probitka, valjda su imali razloga jer rade za nas i plemeniti cilj.
Stvaranje neprijatelja plodno je tlo za relativizaciju vrijednosti i normi.
Oslonac antikorupcije bila je izgradnja institucija i pravila. Usvojeni su zakoni, stvorene institucije da ih provedu. Zakoni se s prezirom krše. Institucije stalno tvrde da im nedostaje ovlasti, ljudi i sredstava. USKOK, Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa, povjerenica za dostupnost informacija, ključne poluge prevencije, stalno su na udaru financijskih restrikcija i rade pod političkim i javnim pritiskom.
Sistem nadzora financiranja stranaka, taman kad počinje davati rezultate, stranke javno ignoriraju, a kazne izbjegavaju i ne smatraju svoj grijeh ničim politički štetnim. Pokrenuti kazneni postupci protiv političkih stranaka se odugovlače.
Načelo koje vlada je redundantnost institucija; stvaraju se nove i dodatne jer postojeće ne rade svoj posao. Politička volja podrške, koja se mjeri i sredstvima i dodjelom ljudi, evidentno se pretvara u politički i medijski pritisak koji ih blokira u radu.
Neke su uništene uzastopnim biranjem politički savitljivih voditelja, neke efektivnim odgađanjem izbora voditelja (sukob interesa), neke organizacijskom subordinacijom (financije), a neke nepravednim ignoriranjem ozbiljnog posla (revizija).
Mrska fraza ”Neka institucije rade svoj posao” sarkastično je ismijavanje od strane onih koji bi svojim primjerom i javnom podrškom pomogli i ohrabrili te institucije, a koji u potaji čine sve da institucije stanu, preplaše se i smire.
Takva fraza ne znači da ih se prepusti samima, već i da za nerad ne odgovaraju nikome, da ne trpe kritiku, pa i ne odgovaraju na pitanja.
Nepovjerenje u institucije je sastavni dio demokratske političke kulture: ne vjeruje se u riječ i obećanje, već u rezultat.
Donald Trump bi mogao učiti kako se bez velikih potresa blokiraju demokratske institucije, ali je vjerojatno obratno – da će naši epigoni, potaknuti primjerom, žešćom retorikom i zakonskim potezima eliminirati institucije koje smetaju neodgovornoj vlasti.
Svojevremeno su se tražile oštre kazne za korupciju. Nulta tolerancija. Kažnjavanje i onih koji daju i onih koji primaju.
Korupcija je lopovluk, ali svaki lopovluk nije korupcija.
I kad su kazne pooštrene, istrage olakšane, postupci pokrenuti, pravni lešinari su preuzeli stvar u svoje ruke. Postupci su razvučeni i razvodnjeni, obrana nije samo nuđenje dokaza nego i stvaranje javnog mnijenja, čak sažaljenja nad progonjenim, bolesnim i jadnim osumnjičenima.
Uhvaćeni nisu i procesuirani, procesuirani nisu kažnjeni. Kakva je to generalna prevencija (zastrašivanje svakog da će nastradati ako ne poštuje zakon) kada se iz istražnog zatvora izlazi trijumfalno, uz pratnju glazbe i izjave ”Tko radi, taj i griješi”.
Kako na psihologiju običnog, ne sasvim upućenog djeluje vijest da glavni osumnjičeni za korupciju slavi rođendan supruge na krstarenju oko Sardinije? Kako se doživljava rad guljenja krumpira za opće dobro, kao kazna? I još i kad se lešinari počinju smatrati orlovima. Da mi u grbu imamo pticu, to ne bi bio orao, već bjeloglavi sup ili možda vrabac.
Zar je idila kratko trajala, samo dok nas ne prime u Europsku uniju?
Pitanje patriotizma je negirati da problem postoji, reći da napredujemo, tvrditi da smo bolji od nekih susjeda, da je korupcija uvezena. Jadno.
Sram me je jer sam nekad misleći da će nas to približiti Europi. Čim je nadzor oslabio, sve ide po starom.
Tu se najviše poziva na zakone i institucije, tvrdi se da je korupcija samo dojam, a ne stvarnost. Zakone imamo, institucije rade svoj posao.
Situacija je slikovito ovakva: hvalimo se da imamo sjajan brod, on blješti na suncu, ali je vezan, nema posade ni skipera, nemamo goriva i plašimo se vjetra, smrdljive stvari trpamo pod pajole. Na trupu polagano raste trava, pričamo o oceanima, a sjedimo u kafiću. Nemamo hrabrosti i srca za plovidbu. Onima koji nešto i pokušaju brzo nađemo zamjerku i zamjenu.
Hibernacijski procesi zaleđivanja savjesti su daleko odmakli, društvo spektakla i politika pokretanja lažnih tema (spin) postaje svakodnevnica.
Od ”borbe protiv korupcije” nije ostalo ništa. Inače glup izraz ”ljudi su ubijeni u pojam” sasvim adekvatno opisuje situaciju. Da bi nas se smatralo krdom, nije nam dovoljno reći da smo stoka sitnog zuba; još bi samo trebalo da nam tetoviraju broj ili udare usijani žig. Krdo se ne buni, ono je tek nemirno kad nema hrane, vode ili čuje zavijanje vukova u blizini. Krdo ne diže ustanak.
Imam prigovor na svoj vlastiti tekst. Čitatelj može pomisliti da su izrazi pretjerani, da sam grub ili loše volje, da sam umoran i razočaran.
A zašto ne bih bio?
Zar da sve završim lijepom frazom da mi sve možemo kad hoćemo, da trebamo zahvaliti Bogu što nam je dao svijet i lijepu domovinu.
Hrvatska može bolje. Što to znači? Da možemo podnijeti i više korupcije, manje poštenja, gubiti vrijeme i energiju na licemjernu vlast?
Da, ljut sam i bijesan na stvarnost. Ali to ne mijenja činjenice.