novinarstvo s potpisom
Opraštamo se od Borda. Opraštajući se zapravo slavimo njegov život. Život kojeg je ispunio svojom olovkom često ne onako kako je on htio, već kako je povijest ovih prostora htjela. Kako je znao reći i napisati: ”Prošao sam pet država i pet društveno-političkih sistema, a da južnoslavenski prostor nisam napuštao”.
Bordo je bio prije svega karikaturist, ali i čovjek koji je bio svjestan svoje nacionalnosti i njene težine na ovim prostorima, pogotovo u ratnim vremenima.
Kao Srbin iz Hrvatske, nije s nacionalnom pripadnošću mahao kao zastavom, ali nije je ni krio, znajući da okolina u kojoj je živio i radio ionako to zna i bez da je ističe. Nosio je taj dio svog identiteta svjestan krhkosti međuljudskih i međunacionalnih odnosa i prije nego se prvi put potpisao kao Bordo u svojoj 13. godini.
Kad je počeo Drugi svjetski rat, vidio je svojim očima i osjetio na svojoj koži da ljudi stradavaju zbog nacionalne pripadnosti, pa i članovi njegove obitelji. To ga je na neki način obilježilo i pratilo cijeli život, ali od svog porijekla nikad nije bježao, dapače. Trudio se da uvijek da svoj doprinos u zajednici, najviše olovkom, jer tako je najbolje znao. I tu je bio dosljedan.
Pisao je i crtao za srpske manjinske medije. Pisao je scenarije i crtao za Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” u listu za djecu Bijela pčela. Teško je zamisliti zadnju stranicu Bijele pčele bez Čipka i Djeda Filipa. Pas Čipko i djed Filip su sinonimi za Bijelu pčelu i djeci neće biti lako objasniti niti nadomjestiti njihove junake.
U Novostima je od samih početaka imao svoju rubriku Bordoline, gdje bi iz tjedna u tjedan u jednom crtežu beskompromisno postavljao dijagnozu društva, često iz svoje manjinske perspektive.
Bio je gost Azbuke, radionice za djecu za upoznavanje s ćirilicom u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, gdje bi djecu podučavao crtanjem. To je naravno bilo uvijek više od škole crtanja. Ima jedna anegdota koja opisuje kako je Bordo tome posvećeno pristupao.
Jednom je na radionici jedan dječak nacrtao crtež potpuno van teme koju je Bordo zadao. I kad je on vidio crtež, nije izrekao kritiku da to što je nacrtano nije bio zadatak. Pogledao ga je blago i rekao: ”Mali, ti imaš svoje radove, svoje teme i svoj stil”. To je izgovorio vjerojatno prepoznavši sebe u tom trenutku, a prepoznavši i trenutak kad je potrebno dati ohrabrenje djetetu koje se želi izraziti.
Bordo je u tri mandata bio izabrani vijećnik u manjinskom vijeću Grada Zagreba. Aktivan na sjednicama, spreman izreći kritiku i prijedloge, svoju dužnost vijećnika je shvaćao ozbiljno i savjesno. Nastojao je svojim znanjem i životnim iskustvom pomoći da se zajednica u Zagrebu pozitivno istakne i promovira. I ovo ne govorim iz pristojnosti ili jer je takva prilika.
Kad smo se našli zadnji put u njegovoj omiljenoj Paprici pitao sam ga bi li nacrtao jednu karikaturu za manjinske lokalne izbore. Bilo mu je drago da sam ga to pitao, da sam mu se obratio, da može još jednom dati svoj doprinos i sudjelovati u cijelom procesu. Osjetio se živ i važan. A zapravo on je nama uvijek bio važan.
Bordo pripada galeriji velikih Srba iz Hrvatske, velikih po svojim djelima i po doprinosu zajednici kojoj je pripadao i hrvatskoj kulturi koju je obogatio. Njegov doprinos je nemjerljiv i neprocjenjiv.
Na kraju i sam danas mogu samo žaliti što nisam iskoristio činjenicu da smo praktički susjedi. Da dijelimo istu porodičnu krsnu slavu – svetog Nikolu i da pijemo kavu u istom kvartovskom kafiću u kojem je sa svima dogovarao susrete. Uvijek u pratnji svoje Vesne. Žao mi je što se nismo više družili.
Neka ti je vječnaja pamjat, dragi moj Bordo!
(Govor predstavnika Srpskog narodnog vijeća, Borisa Miloševića, na ispraćaju Borivoje Dovnikovića Borde, Krematorij, Zagreb, 16.2.2022.)
(KRAJ)