autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Božić bez Madine

AUTOR: Branko Mijić / 28.12.2017.

Branko Mijić

Današnje izbjeglice bježe iz svojih domova isto kao Josip i Marija prije Kristovog rođenja. U mnogim je slučajevima odlazak ispunjen nadom, nadom u budućnost, no za mnoge druge taj odlazak može imati samo jedno ime: preživljavanje, propovijedao je na Badnju večer u bazilici svetog Petra papa Franjo pred deset tisuća ljudi.

”Toliko je koraka skriveno u koracima Josipa i Marije. Vidimo tragove cijelih obitelji primoranih otići na današnji dan”, rekao je Papa u homiliji.

Koliko je koraka napravila šestogodišnja djevojčica Madine Hussiny da bi iz dalekog Afganistana stigla na prag svojih životnih želja, nitko nije brojio.

Malo koga to ovdje na Božić, u predziđu kršćanstva i zanima, osim tog posljednjeg, fatalnog koraka male Madine na kolosijeku željezničke pruge Šid – Tovarnik kada je 21. studenoga Anno Domini 2017. smrtno stradala u naletu vlaka ne vidjevši nikada svjetla svog Betlehema ma kako god on u njezinim snovima izgledao.

Ako mislite da Madine Hussiny nije dijete poput vašeg, pogledajte njezine fotografije na internetu. Zašto onda nije bila zaštićena poput naših šestogodišnjaka, zašto su od njezina života bitniji readmisija, naša i njihova granica, bezveznih 250 metara pruge?

Unatoč željama dobrog Pape Madine nije preživjela.

Njezina nada u ljepšu budućnost ugasila se naprasno i potpuno nepotrebno na jednoj bezveznoj pruzi koja ne bi imala nikakve važnosti da ne dijeli, neki kažu povezuje, dvije isto tako bezvezne države kojima je od sudbine jedne djevojčice neusporedivo bitnije je li Madine svoj posljednji korak napravila u Hrvatskoj ili Srbiji!

Pa onda dva bezvezna MUP-a dviju bezveznih država ratuju priopćenjima i saopćenjima u kojima jedni na druge svaljuju odgovornost za smrt nevine curice.

Najprije je hrvatska policija odlučno ustvrdila kako nije ”ni na koji način utjecala na uzrok nesreće i stradanje djevojčice” jer ju je vlak pregazio 250 metara u dubini teritorija Srbije.

Na to je iz Beograda stigao odgovor da ”hrvatska policija nije poštovala sporazum o readmisiji u slučaju prisilnog vraćanja obitelji djeteta”, to jest da su ih hrvatski policajci na silu pokušali vratiti natrag u Srbiju.

Da bi iz Zagreba još jednom oprali ruke: ”Nastavno, smatramo da se nikako ne može smatrati povredom readmisijskog sporazuma postupanje u slučajevima ‘više sile’, kao u ovom događaju u kojem policija nije spriječila majku da se sama vrati u Srbiju”.

Unatoč željama dobrog Pape Madine nije preživjela. Njezina nada u ljepšu budućnost ugasila se naprasno i potpuno nepotrebno na jednoj bezveznoj pruzi koja ne bi imala nikakve važnosti da ne dijeli, neki kažu povezuje, dvije isto tako bezvezne države kojima je od sudbine jedne djevojčice neusporedivo bitnije je li Madine svoj posljednji korak napravila u Hrvatskoj ili Srbiji

Gdje je u toj readmisiji, ma što ona značila, u tom ”smatranju smatranja” birokratske bešćutnosti šestogodišnja Madine Hussiny, gdje je tu njezina obitelj, njezina sestra Nilab koja je u suzama ispričala, prenosi ”The Guardian”: ”Bila je uvijek nasmijana, uvijek ona koju su svi voljeli. Ponijeli su se prema njoj kao prema životinji, prema psu. Tako maleno tijelo nisu tretirali kao ljudsko”?

Gdje su tu Josip i Marija uoči Kristovog rođenja? Gdje su tu koraci, gdje nada, gdje svjetlost Betlehema, gdje sretna obitelj, gdje je topla štalica?

Ako mislite da Madine Hussiny nije dijete poput vašeg, pogledajte njezine fotografije na internetu. Zašto onda nije bila zaštićena poput naših šestogodišnjaka, zašto su od njezina života bitniji readmisija, naša i njihova granica, bezveznih 250 metara pruge?

Zašto se onda ne pitamo zašto smo bez veze ubili malu Afganistanku?

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora: