novinarstvo s potpisom
Spaljivanje heretika. Uništenje Indijanaca. Fanatizam križarskih vojni. Krvavi pir vjerskih ratova.
Kršćanstvo sustiže smrt u trenu kad sputani strahom prestadosmo nove note skladat na tragu Pavlovog notnog zapisa izvornog
Koliko češće i vjerodostojnije golgotska drama zaječi u umjetnicima, njihovom bolno divnom gubitništvu,
Razdiranje hramske zavjese – Galilejčevim krikom – ljubavni je čin. I zato je svaki ljubavnik, dok razdire haljinu s ljubljene kako bi usnama cjelivao svaki pedalj njezinog tijela, nalik božanskom duhu, koji se kroz razdrtu hramsku zavjesu strasno otisnuo u svijet kako bi svaki njegov pedalj ljubavnom oplodio rosom.
Drugi vatikanski koncil, nadasve ”Gaudium et spes” (Radodst i nada), prožet ponizno solidarnim otvaranjem svijetu, objava je rata ”duhu palanke” u Crkvi.
Danas je do kraja ogoljen iskonski izbor u njedrima kršćanskog! Crkvena disciplina il anarhija milosti? Apartičak sakralne moći il trubadur nekontrolirane božanske strasti? Prijeteći prst il ispružena ruka? Tehnologija diktata il solidarna avantura? Bezdušna mudrost Velikog inkvizitora il djetinja naivnost Isusovog poljupca? Sapetost dogmatičnim strahom il bezbrižnost lastavičjeg jedrenje na nesputanim strujama božanskog duha? Neurotična […]
Doista! Isus jest kamen spoticanja! No, ne toliko ili u prvom redu Isusovim oponentima ili političko-svjetonazorskim protivnicima onih koji se na njega pozivaju.
Na obzorju kršćanskog – ako uopće – klečanje bi moralo biti zamislivo samo u dva slučaja: ili da drugog oslobodimo patnje ili da mu pričinimo užitak. A teško je odmjeriti koja je od te dvije forme klečanja kroz kršćansku povijest bila ozloglašenija. Patnja se sakralizirala. Užitak demonizirao. A sve se to do danas kompenzira podaničkim […]
Pred muklom jekom kostiju iz masovnih grobnica. Pred samospaljivanjem očeva koji ne mogu prehraniti vlastitu djecu. Pred zlostavljanjem žena za mrvice iz utrška trgovačkih centara.
Tijela zaljubljenih u ljubavnoj strasti, pri kojoj duša pretječe tijelo, a tijelo dušu – od tog nema većeg bogoslužja pod kapom nebeskom i prizora u kojem snažnije odzvanja nagost Božje ljubavi spram svijeta – od časa stvaranja do časa golgotskog križa!
Nemoć – ili ako hoćete tragikomičnost s vrlo zlokobnim efektima – kršćanstva izvire iz toga što kršćani u pravilu u svim sferama života fanatično brane normative društva kao kršćansko, a lakonogo izdaju nikad dokučenu bit kršćanstva.
Ako nas uznemire slike ili izričaji, pa čak i ako nam se učine blasfemičnim, jer remete naša vjernička osjećanja ili po nama oskvrnjuju Božju čast, trebalo bi se zapitati duboko pošteno i bespoštedno samokritičnu o čemu je zapravo u tom slučaju riječ.
Tragičnije od svega je to što smo od kršćanstva napravili apaurin za smrtonosno ”smirenje” svega odvažnog, svega avanturističkog, svega strastvenog, svega erotičnog. Naprosto, svega ljudskog! Svega onog što izmiče kontroli i predvidljivosti!
Ambivalentnost religijskog očitovala se i tijekom rata u BiH od 1992. do 1995. godine. Premda joj je moguće pristupiti na različite načine, ambivalentnost religijskog očitovala se i u tome za što smo koristili svoj sveti prostor i kako smo se odnosili prema svetom prostoru drugih.
Eksponenti regionalnog religijskog establišmenta još uvijek se u pravilu sustežu od posjeta stratištima ”drugih” premda nas od sukoba 1990-ih dijele gotovo dva desetljeća.
Nerijetko se prisjetim opaske Dietricha Bonhoeffera da bismo Bibliju trebali čitati protiv sebe. A koliko je Bibliju teško čitati protiv sebe, protiv vlastite ustrašene uskoće, neurotičnih strahova i opsesivne umišljenosti ”svojih”, to ne pokazuje samo osobna povijest gotovo svakog kršćanina nego i povijest same Crkve.