novinarstvo s potpisom
Dovoljno je sjetiti se ignorancije kojom je Hrvatska prije pola godine, nakon naprasnog napuštanja arbitraže sa Slovenijom, dočekala objavu konačne odluke arbitražnog suda. Najviši hrvatski dužnosnici arogantno su poručivali da se nakon 29. lipnja, kada je arbitražni sud objavio svoju odluku, ništa neće dogoditi. Predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović tvrdila je, primjerice, da Hrvatska neće ni prihvatiti ni odbaciti odluku arbitražnog suda, uvjeravajući da arbitraža ne postoji.
Naravno da se radilo o samoobmanjivanju.
Arbitraža je itekako postojala.
Hrvatska prije dvije i pol godine jest napustila arbitražni postupak, ali nije poduzela ništa – ili nije poduzela dovoljno – da bi došlo do raspuštanja arbitražnog suda.
I to je karakterističan obrazac djelovanja hrvatske diplomacije, koji počiva na propuštenim prilikama.
Hrvatska je u ljeto 2015. godine, kada je otkriveno nezakonito lobiranje od strane Slovenije, dobila idealan povod za napuštanje neugodnog postupka. To je i učinila, ali je potom propustila poduzeti pravne i diplomatske korake da dođe do raspuštanja arbitražnog suda, dok je slovenska diplomacija neumorno lobirala za njezin nastavak, što joj se naposljetku isplatilo.
Na potpuno isti način, ignorantski i arogantno, Hrvatska dočekuje 29. prosinca, kada istječe rok za implementaciju arbitražne odluke.
Premijer Plenković priznaje da Hrvatska, s obzirom na to da je napustila arbitražu, na taj rok ne gleda na isti način kao Slovenija, koja ustrajava na arbitražnoj odluci. Iz Zagreba se ponovo širi iluzija da se nakon 29. prosinca ništa neće dogoditi i da će, bez obzira na ishod sastanka premijera Cerara i Plenkovića u Zagrebu, sve ostati po starom.
Hrvatska će nakon isteka tog roka i formalno postati kršiteljica međunarodnog prava i zemlja koja ne priznaje i ne provodi odluke međunarodnih sudova, jer arbitražni sud je međunarodni sud i njegova je odluka, bez obzira na napuštanje arbitraže, obvezujuća za Hrvatsku.
Ovdje nije riječ samo o slovenskom spinu.
Odbijanje arbitražne odluke nakon 29. prosinca dobit će novu i ozbiljniju dimenziju, što će imati konkretne međunarodno-pravne implikacije za Hrvatsku, kolikogod naši politički iluzionisti tvrdili drukčije, pretpostavljajući međunarodno pravo svom nacionalističkom pravu.
Nakon tog datuma možemo očekivati i aktivniji angažman Europske komisije, koja se svojim stavom prema arbitraži otvoreno svrstala na slovensku stranu, iako su nas naši politički iluzionisti uvjeravali da je arbitraža isključivo bilateralno pitanje, s kojim Bruxelles nema ništa.
Ni to, naravno, nije točno.
Arbitraža sa Slovenijom spominje se u hrvatskom pristupnom ugovoru, i to u kontekstu ribarstva, zbog čega je Europska komisija na jednom svom kolegiju u srpnju nakon objave arbitražne odluke raspravljajući o ovom pitanju zaključila da hrvatsko-slovenski granični spor nije samo bilateralno, nego i europsko pitanje, povezano s europskom pravnom stečevinom.
Takav stav onda objašnjava i angažman potpredsjednika Europske komisije Fransa Timmermansa u posredničkoj misiji između Zagreba i Ljubljane, jer je Komisija čuvar europskih ugovora i vladavine prava, temeljne vrijednosti na kojoj počiva ujedinjena Europa.
Zato je sastanak Cerara i Plenkovića bila zadnja prilika da se arbitražna kriza zaustavi i izbjegne nastavak neproduktivnog i štetnog zaoštravanja s Ljubljanom, ali i Europom.
(Prenosimo s portala Novoga lista).