Cijena pretencioznosti: nisam napao partizane, već…

Jedna od mnogobrojnih mana koje imam je želja da budem zanimljiv i duhovit. Jedan od trikova koje volim je privući pozornost nekom tvrdnjom, a onda u dramatičnom obratu nasmijati publiku time što pokažem da se to sve odnosi na nešto drugo. Ne uspije uvijek.

Konačno, ne tako davno u ovoj kolumni sam predložio da Hrvatska lutrija organizira izbore; da se pred povjerenstvom i bilježnikom izvlače imena zastupnika iz bubnja, a da većih razlika u kvaliteti izabranih ne bi bilo. Molim da se moja ideja smatra gorkom šalom na račun postojećeg  prijedloga ”reformi”.

Htio sam da se hiperbola smatra pokazivanjem apsurda sadašnjeg modela. Nitko se nije osjetio uvrijeđen. Nisu stizala protestna pisma.

Sjećam se jednog katastrofalnog neuspjeha. Bilo je to krajem devedesetih kada sam često držao predavanja o korupciji. Tada je korupcija bila tabu, postojala je izvjesna nelagoda kod slušača i ja sam je pokušao prevladati, mislio sam, duhovitim uvodom. Trebao sam biti prvi govornik na skupu Hrvatske udruge poslodavaca (HUP). Lijep sunčan dan, podne, dvorana hotela Esplanade.

Počeo sam direktno i otvoreno, govorio sam polako, naglašavajući svaku riječ: ”Predsjednik, slavni general, je primao mito, mito su primali i ljudi kojima s okružio. Njegov savjetnik sudjelovao je u prodaji banaka i obogatio se. Njegovi najbliži obogatili su se prodajom oružja u vrijeme rata.” U dvorani je nastao neugodan tajac i šok

Počeo sam direktno i otvoreno, govorio sam polako, naglašavajući svaku riječ: ”Predsjednik, slavni general, je primao mito, mito su primali i ljudi kojima s okružio. Njegov savjetnik sudjelovao je u prodaji banaka i obogatio se. Njegovi najbliži obogatili su se prodajom oružja u vrijeme rata.”

U dvorani je nastao neugodan tajac i šok. Čulo se je kako je zazvonila jedna čaša. Predsjednik Udruge koji je sjedio do mene ukočio se i prestao disati.

I onda taj dramatični obrat. Rekao sam: ”Vi ste, naravno, odmah shvatili da se radi o američkom predsjedniku Ulyssesu S. Grantu i aferi Crédit Mobilier”.

U tom trenutku u dvoranu se probilo sunce, pojavili su se osmijesi i žagor. Nakon toga mogao sam reći sve što hoću, jer je prvi šok bio ljekovit.

Bio sam zadovoljan i ponosan na taj uvod. Tako puno rečeno u tako malo riječi. Istina, kasnije nisu svi bili srdačni; uostalom, tada se javno tvrdilo da korupcije nema. Tako raspoložen došao sam kući, a telefoni nisu prestali zvoniti.

Platio sam cijenu svoje pretenciozne duhovitosti.

Novinarka Jutarnjeg lista požurila se i nije dočekala moj dramatski preokret, pa je na trećoj stranici izašao članak pod naslovom ”Kregar optužio predsjednika Tuđmana za primanje mita”.

No ja nisam pisao o njima, već o današnjim borcima koje obično nazivamo dragovoljcima. I ne općenito o njima, već o pojavi miješanja ratnih herojstava s mirnodopskim znanjima i kompetencijama

I s najviših mjesta dolazili su demantiji, upiti imam li dokaze i o kojoj se to banci radi (tada banke još nisu bile prodane i svi su mislili da se radi o tada aktualnoj aferi Dubrovačke banke).

Nazvao me je prijatelj sa studija koji je obnašao položaj na Pantovčaku i u početku mirno, no sve jačim glasom pitao ”odakle mi pravo da tako govorim” i tvrdio da ga svi sumnjičavo gledaju i imaju poslovne prijedloge.

Tako sam naučio da treba biti oprezan sa šalama i aluzijama.

To mi se sada opet dogodilo.

Prošli tjedan napisao sam članak o borcima. O tome kakvi su bili. Nabrojio sam mane, nekad se govorilo deformacije, pred očima imajući ono što su borci danas. Ne ti koji mi se sada javljaju i protestiraju, koji su sve doživjeli kao uvredu. Sjećaju se svoje mladosti i ushita s kojim su krenuli u rat za slobodu.

Kasnija politička lupetanja manjine svojih drugova, čuvara revolucije, smatraju danas nevažnima.

Vjerujem da će oni koji su mladost proveli u borbi, i to borbi u kojoj je neprijatelj bio jači, opasan i bezobziran, lako priznati da su se poslije rizika rata pojavili ljudi koji nisu imali ideale, koji su malo razmišljali i usvojili dogmatske fraze, revolucionarni i herojski patos, a koji su zapravo bili interesna materijalno zainteresirana skupina.

No ja nisam pisao o njima, već o današnjim borcima koje obično nazivamo dragovoljcima. I ne općenito o njima, već o pojavi miješanja ratnih herojstava s mirnodopskim znanjima i kompetencijama.

A koje su zapravo njihove kvalifikacije i pravo da budu kriterij patriotizma i znanja? Tko kritizira udžbenike povijesti, uskoro možda i zemljopisa, jer se tamo ne govori o našoj veličini? Tko govori o obračunu s izdajnicima, lustraciji i dijeljenju na naše i njihove?

Točno je da su i njihovi motivi bili plemeniti i patriotski, no nitko se ne usudi reći da je rat gotov i da gola hrabrost i predanost domovini nisu važni koliko jednostavni svakodnevni rad, nova znanja, nova iskustva modernog svijeta koje ne mogu zamijeniti privrženost samostalnosti i obrani suvereniteta.

Opis njihove česte javne političke akcije podsjeća na olovna vremena. Neki će reći da je to šačica ekstremista i fanatika, jer takvi su doista i bili potrebni za borbu, da su to nevažni incidenti i da treba razumjeti frustracije tih ljudi.

Ne želim povrijediti iskrene motive ljudi koji su bili spremni poginuti za ideju, koji su bez oklijevanja postali žrtve. U jednom ili drugom ratu. Lakše je shvatiti da sada rade krivo ako se to pokaže alegorijom. Isto vrijedi i za njihove prethodnike, koji im prije mogu biti uzori no neprijatelji.

Zato sam ismijavao pojave, a ne ljude misleći da je bjelodano tko se prvi u kritici može prepoznati.

Pogriješio sam. Napisao sam, misleći da je dovoljno: ”Mislio sam da je sve to gotovo, da su borci nestali kao kategorija, kao što su nestali solunski borci, veterani davnih ratova, da se više ne dijeli zemlja i penzije. Prevario sam se. Borci još žive među nama. Nose druge uniforme, znakove i ordene, nameću prošlost kao temu. Bune se kod izbora ministara, protiv birokracije u dobivanju statusa, prstom pokazuju na narodne neprijatelje i izdajnike. Novi ljudi – stare navike.”

Nisam mislio da je moguće da netko ne pročita taj završetak teksta, da zaključi prebrzo, da se ne nasmije očiglednoj aluziji na sličnost solunskih boraca, SUBNOR-a i dragovoljaca. Pa tko danas sije sumnju u demokraciju, poriče pravo svakoj manjini, govori o dekadenciji Zapada i uvozu nama strane ideologije liberalizma?

Kome to rat nije gotov? Tko se zgraža nad društvom, ističe u nedogled svoje zasluge, plače nad svojom društvenom marginalnošću, traži posebne emisije s patetičnim oživljavanjem svake bitke? Tko se to žali na male penzije, premalo podijeljenih stanova, nepoštovanje i nepriznavanje?

To nije cendranje nekakvih starih partizana, već stil govora novih boraca-dragovoljaca. Nisu se moje riječi odnosile na vremešne borce koje se zastrašuje i kojima se prijeti, koji se boje novog veličanja fašizma i povijesnog revizionizma jer su sada stari i nisu moćni. Danas se traži preispitivanje ”koje to filmove financira” HAVC, traže se strani zavjerenici.

Novinarka Jutarnjeg lista požurila se i nije dočekala moj dramatski preokret, pa je na trećoj stranici izašao članak pod naslovom ”Kregar optužio predsjednika Tuđmana za primanje mita”

Tko to danas protestira protiv Rade Šerbeđije i Olivera Frljića s pozom znalca umjetnosti? Tko protestira protiv srpskih filmova i traži njihovo titlovanje? Zašto nisu protestirali protiv onoga što osvjedočeni domoljubi pjevaju u Beogradu?

Tko poriče osobi koja karakterom, obiteljskim porijeklom i osvjedočenom pameću i domoljubljem sada odjednom ne može biti ministrica kulture, već to treba biti čovjek njihovih kvalifikacija?

A koje su zapravo njihove kvalifikacije i pravo da budu kriterij patriotizma i znanja? Tko kritizira udžbenike povijesti, uskoro možda i zemljopisa, jer se tamo ne govori o našoj veličini? Tko govori o obračunu s izdajnicima, lustraciji i dijeljenju na naše i njihove?

Sve što sam napisao vrijedi za te nove borce. Ratovi su završili. Borci i dragovoljci moraju postati graditelji. Imali su zvjezdane trenutke i ušli u povijest. Ne spava se na pobjedničkih lovorikama. Novi su izazovi, saveznici i neprijatelji.

Prošli rat je gotov. Prošlost je završila. Pomirba je samo drugo ime za činjenicu da imamo zajedničku budućnost. Umjesto mijenjanja prošlosti gradimo budućnost.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora