novinarstvo s potpisom
Dana 14. rujna 2020. godine, uz tri izdvojena mišljenja, Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku o neprihvaćanju prijedloga za ocjenu ustavnosti ZZPZB-a[i].
U ovom dijelu posvetili smo se analizi te odluke, izdvojenih mišljenja i prakse prilikom izricanja i provođenja mjere samoizolacije, posebice s prava na žalbu i pristup učinkovitom sudskom postupku.
Dvoje predlagatelja u postupku pred Ustavnim sudom, odvjetnici Pribanić i Ljevar, prigovorili su da protiv odluka i mjera Stožera nije osigurana sudska zaštita, za što je Ustavni sud utvrdio da ti prigovori nisu osnovani jer su pojedinačne odluke podložne nadzoru inspekcije po čl. 68. i 69. ZZPZB-a, te da je protiv pojedinačnih odluka osigurano pravo na žalbu te sudska zaštita podnošenjem tužbe u upravnom sporu, pa da su zato ti prigovori predlagatelja neosnovani, pozivajući se pri tome na toč. 44.3. obrazloženja odluke koja u toj odluci uopće nije navedena.
U odnosu na mjeru samoizolacije, u ustavnosudskom postupku očitovala se i Vlada Republike Hrvatske koja se također pozvala na iste mjerodavne odredbe ZZPZB-a tvrdeći da je time osigurano pravo na žalbu odnosno tužbu protiv tih mjera.
U svojem izdvojenom mišljenju, sudac Andrej Abramović kojem su se pridružili suci Lovorka Kušan i Goran Selanec, prigovara da se rješenje o samoizolaciji u praksi izdaje u usmenom obliku zbog čega se osobama stavljenim u samoizolaciju povređuje pravo na žalbu jer ne postoji nikakav pisani oblik rješenja o samoizolaciji, pa se time tim osobama povređuje i pravo iz čl. 18. Ustava.
Na taj dio upozorava i sudac Goran Selanec u svojem izdvojenom mišljenju (kojem se pridružuju suci Abramović i Kušan), upozoravajući da sudac izvjestitelj u postupku nije zatražio očitovanje o funkcioniranju mjere samoizolacije u praksi.
Ono što su ovi suci uspjeli sami saznati pokazuje da se odredba o samoizolaciji ”primjenjuje na način da epidemiolog/liječnik telefonskim pozivom obavijesti osobu za koju je putem primjene epidemiološke mjere anketiranja utvrđena sumnja da je bila u izravnom kontaktu sa zaraženom osobom da je dužna ostati u samoizolaciju u trajanju od 14 dana”. Pri tome se ne ostavlja nikakav pisani trag niti uputa o pravnom lijeku kako bi se osoba kojoj je izrečena ta mjera mogla žaliti i ostvariti zaštitu svojih prava pred sudskom vlašću.
Uzimajući u obzir sve navedeno, prvo smo pošli od mjerodavnih odredaba ZZPZB-a i utvrdili da mjeru samoizolacije može, telefonskim putem izreći doktor medicine specijalist epidemiologije na temelju čl. 21. st. 2. ZZPZB-a.
Tom su odredbom određene ustanove i osobe koje mogu odrediti mjeru samoizolacije, a to su: Hrvatski zavod za javno zdravstvo, zavod za javno zdravstvo županije, Zavod za javno zdravstvo Grada Zagreba, doktor medicine specijalist epidemiologije te drugi nadležni doktor medicine određene specijalnosti.
Međutim, niti Vlada Republike Hrvatske u svojem obrazloženju, niti Ustavni sud prihvaćajući takvo obrazloženje, ne obrazlažu odnosi li se pravo na žalbu iz čl. 70. ZZPZB-a na odluke o određivanju samoizolacije od strane ovih osoba, već iz obrazloženja Vlade i odluke Ustavnog suda proizlazi da se radi samo o samoizolaciji koja je određena od strane sanitarnog inspektora, a tim obrazloženjem Ustavni sud pobija navode predlagatelja kao u cijelosti neosnovane.
Stoga smo za potrebe ovog teksta od Državnog inspektorata Republike Hrvatske, pozivom na Zakon o pravu na pristup informacijama, zatražili informaciju rješava li drugostupanjsko tijelo Državnog inspektorata po žalbama građana u vezi mjera samoizolacije izrečenih od doktora medicine iz čl. 21. 2. ZZPZB-a i ako je tako, koliko je takvih žalbi zaprimilo i riješilo do trenutka podnošenja zahtjeva.
Odgovarajući u zakonskom roku, Državni inspektorat nas je obavijestio da drugostupanjsko tijelo Državnog inspektorata postupa samo po žalbama koje su izjavljene protiv rješenja donesenih od sanitarne inspekcije.
Stoga je moguće, ako ne postoji mogućnost žalbe u navedenim slučajevima, dakle kada je o istoj mjeri odlučilo tijelo državnog inspektorata, ali ne kad je mjera dana od strane doktora medicine specijalista epidemiologije – da se može govoriti i eventualno o povrjeđivanju ustavnog prava na učinkovitu pravnu zaštitu iz čl. 18. i čl. 19. Ustava.
Doduše, mora se priznati i činjenica da osoba nema pravo na ”žalbu” na medicinske postupke, ali ima pravo tražiti drugo mišljenje.
Pacijent ima uvijek pravo tražiti drugo stručno mišljenje o svome zdravstvenom stanju, sukladno odredbi članka 8. stavka 1. Zakona o zaštiti prava pacijenata[ii].
Drugo stručno mišljenje iz stavka 1. ovoga članka, pacijentu je, na usmeni ili pisani zahtjev, obvezan dati svaki zdravstveni radnik visoke stručne spreme i odgovarajuće specijalizacije, koji nije sudjelovao u izravnom pružanju određenog oblika zdravstvene usluge pacijentu iz članka 9. navedenog Zakona.
Iz prakse i načina kako se primjenjuju mjerodavni propisi proizlazi da su, u vezi mjere samoizolacije, kreirane tri skupine građana kojima se ograničava pravo na slobodu, a koje se razlikuju po tome koliko mogu uopće pristupiti pravnom sustavu radi zaštite svojih prava nakon što im je određena mjera samoizolacije.
Prvoj skupini pripadaju građani kojima je mjeru samoizolacije na temelju čl. 68. i 69. ZZPZB-a odredio sanitarni inspektor, što će u praksi biti s građanima koji ulaze u Republiku Hrvatsku iz ugroženih područja u inozemstvu. Ti građani na temelju čl. 70. ZZPZB-a mogu ostvariti pravo na žalbu pred drugostupanjskim tijelom Državnog inspektorata, odnosno protiv odluke Državnog inspektorata pokrenuti upravni spor onako kako to tvrde Vlada i Ustavni sud.
Drugoj skupini pripadaju građani kojima je mjeru samoizolacije na temelju čl. 21. st. 2. ZZPZB-a odredilo koje od javnopravnih tijela navedenih u toj odredbi, a u praksi će to biti u njihovo ime doktor medicine specijalist epidemiologije kao zaposlenik tih tijela.
S obzirom na to da na usmeno rješenje doktora medicine specijalista epidemiologije nema prava žalbe, građani iz ove skupine mogu, prema našem mišljenju, odmah pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe na temelju čl. 22. st. 1. Zakona o upravnim sporovima[iii].
Međutim, odredba iz čl. 21. st. 2. ZZPZB-a propisuje da samoizolaciju može odrediti i doktor medicine druge specijalnosti, a to prema uputama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo[iv] može biti i liječnik obiteljske medicine.
Iz navedenoga proizlazi da su druga i treća kategorija građana dovedena u nejednak položaj u pristupu sudskoj zaštiti u odnosu jedna spram druge, kao i obje kategorije u odnosu na pravo na žalbu s prvom kategorijom građana.
Doduše, kako kaže i ZZPZB u svom čl. 57, slučaju zlouporabe biološkog agensa ili elementarnih nesreća (poplava, potres, požar, prometna nesreća, nesreća u rudniku ili na drugom radilištu i dr.), koje mogu dovesti do epidemije ili do oboljenja od zarazne bolesti velikog broja osoba, ministar može po potrebi odrediti i ove mjere radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti: mobilizaciju zdravstvenih radnika i drugih osoba, rekviziciju opreme, lijekova, medicinskih proizvoda, prijevoznih sredstava, privremenu uporabu poslovnih i drugih prostorija za pružanje zdravstvene zaštite, izolaciju i liječenje te određivanje posebnih zadataka pravnim osobama koje obavljaju zdravstvenu djelatnost i privatnim zdravstvenim radnicima.
Kako se ovdje radi o liječnicima obiteljske medicine koji su u ugovornom odnosu s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje i obavljaju javne ovlasti, mišljenja smo da bi se za ovakve slučajeve mogao pokrenuti upravni spor.
Iznenađuje da Ustavni sud, iako je sam naveo da je uzeo u obzir i raspoloživu praksu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), ipak niti u jednom dijelu nije spomenuo odluku ESLJP-a u predmetu Enhorn protiv Švedske (br. 56529/00, 25. siječnja 2005.) koja se izravno tiče prava na slobodu osobe zaražene zaraznom bolešću.
Iako se ta odluka nije bavila izričito procesnim aspektom prava na slobodu, materijalni aspekti te odluke bili bi od izuzetne važnosti za razmatranje Ustavnog suda, zato što lišavanje slobode i u slučaju zaraznih bolesti za sobom povlači uvažavanje načela zakonitosti i nearbitrarnosti.
Ne samo da ograničenje slobode mora udovoljavati načelu zakonitosti, nego mora biti nužno u datim okolnostima.
No poštuju li nadležne ustanove i osobe koje izriču mjeru samoizolacije ta načela i jesu li njihove odluke nužne u datim okolnostima, u svakom pojedinačnom slučaju (jer tako, pak, zahtijeva načelo razmjernosti iz čl. 16. st. 2. Ustava), treba pažljivo vagati.
Naposljetku, ne preostaje ništa drugo nego voditi se pravilom da kada nema pravnog puta koji građani mogu iscrpiti, tada radi zaštite svojih prava mogu odmah Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnijeti tužbu, što je možda isti imao baš u vidu kada je u toč. 39.4. obrazloženja odluke naveo: ”Ocjena o tome jesu li u određenom pojedinačnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za izricanje mjere samoizolacije, što uključuje i prekomjernost tereta nametnutog pojedincu, može biti predmet samo pojedinačne ustavnosudske kontrole.”[v]
_________________________
[i] Br. U-I-1372/2020 i dr.
[ii] NN 169/2004, 37/2008.
[iii] NN 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17.
[iv] https://www.koronavirus.hr/upute-za-lijecnike-obiteljske-medicine/694.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.