Dan vjerske slobode: ”slobodna crkva u slobodnoj državi”

Međunarodna udruga za vjersku slobodu, osnovana 1893., koja ima hrvatski ogranak – Udrugu za vjersku slobodu u RH, obilježava Dan vjerske slobode posljednje subote u siječnju. Jučer navečer je održana svečana sjednica Udruge i to je povod za ovaj tekst, uvršten u ovogodišnjem izdanju glasila Udruge.

Pravo na vjersku slobodu je temelj svih drugih prava, neumorno i odvažno ističu Pape počevši, snažnije, od vremena kada je Ivan XXIII. shvatio da kada se govori o miru u zemlji (Pacem in terris, 11. travnja 1963.), treba istodobno govoriti o ljudskim pravima a među inima i o vjerskoj slobodi. Tako se i dogodilo da je Drugi vatikanski sabor donio Deklaraciju o vjerskoj slobodi nazvana, pazite važnost i poruku naslova: ”Dostojanstvo ljudske osobe” (Dignitatis humanae, je izglasana 7. prosinca 1965.).

Predmet deklaracije Dignitatis humanae o vjerskoj slobodi jest ”pravo osobe i zajednica na društvenu i građansku slobodu u vjerskoj stvari”. Znak vremena je, ističe Sabor, sve veća svijest o dostojanstvu ljudske osobe koja vodi do traženja slobode odlučivanja na svim područjima, posebice u ”slobodnom ispovijedanju religije u društvenoj zajednici”.

Još uvijek pred nama stoji teška zadaća demontiranja mitova naše povijesti, da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima. To je jedini način da obranimo slobodu i da zaštitimo dignitet čovjeka. Pozvani smo da se otvorimo nadi

Prošle godine, u travnju, Međunarodna teološka komisija objavila je na plenarnom zasjedanju u studenome 2018. godine izglasan dokument o slobodi vjerovanja. Tekst na gotovo 40 stranica, na kojem se radilo od godine 2014., odobrili su papa Franjo i Kongregacija za nauk vjere. Autori ističu da Crkva ne promiče vjersku slobodu samo zbog sebe. Vjerska sloboda, kaže se u dokumentu, trebala bi zbog općega dobra vrijediti za sve.

Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. To se pravo temelji na obrani ljudskog dostojanstva i opisano je u Članku 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima koje glasi ovako: ”Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima”.

Pravo se sastoji u tome da pojedinci, društvene skupine i građanska vlast ne smiju nikoga prisiljavati da radi protiv svoje savjesti, ni sprečavati da radi po svojoj savjesti, privatno i javno. Dakle to je pravo na slobodu biranja svjetonazora. Za slobodu biranja vjere ali i nevjere odnosno indiferentnost prema vjeri. I to je potvrđeno Ustavom RH. Pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti zagarantirani su člancima 38. i 40. Ustava RH. Jednakost vjernika i svjetonazora pak u članku 41.

Vjerska i etnička pripadnost, nažalost, usko su isprepletene u društvu. Utjecaj religije očituje se od svakodnevnih aktivnosti vjernika, koje, uz ostalo, rezultiraju oblikovanjem kulturnoga identiteta, ali i specifičnoga kulturnog krajolika. Dolazi i do kršenja vjerskih sloboda u ime vjere.

Recimo: kad mostarski biskup, dr. Ratko Perić, za Božić jednom rekao da ”Odbijemo li Boga ne nudi nam se ništa drugo doli isprazan život koji završava u šupljini besmislene smrti te da bilo čiji život, koliko god bio humanistički nastrojen, nema smisla bez vjere”, i to prave, i to katoličke, znači li to da je život akademika Ivana Supeka bio totalna katastrofa? Ne trebam odgovoriti na ovo retoričko pitanje.

A dolazi i do kršenje sekularnog karaktera države odnosno do pokatoličavanja državnih struktura (što se kosi s člankom 41. stavak 1 Ustava Republike Hrvatske koji jamči da su ”Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države”). Naime, vojni biskup, ministar unutarnjih poslova i ministar obrane nemaju pravo organizirati ”hodočašća Hrvatske vojske i policije” s obzirom da hodočastiti mogu samo katolici u redovima vojske i policije, a ne cijela vojska ili policija.

Isto tako, vojni ordinarij nema pravo ”blagoslivljati” prostorije Ministarstva obrane ili Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske, kao što niti je Predsjednica RH nije imala pravo dovesti franjevca da na početku njena mandata ”blagoslovi” Ured PRH na Pantovčaku.

U javnim medijima se često naglašava utjecaj religije na međunarodne odnose, osobito u kontaktnim prostorima gdje se dodiruju različite religije. Stoga, opće dobro društva u koje se ubrajaju i vjerske slobode i ljudska prava sastoji se u očuvanju prava i dužnosti osobe, a prema tome i prava na vjersku slobodu. Bitna je su svemu tolerancija. Bez nje život je kao vreli kotao.

Predmet deklaracije Dignitatis humanae o vjerskoj slobodi jest ”pravo osobe i zajednica na društvenu i građansku slobodu u vjerskoj stvari”. Znak vremena je, ističe Sabor, sve veća svijest o dostojanstvu ljudske osobe koja vodi do traženja slobode odlučivanja na svim područjima, posebice u ”slobodnom ispovijedanju religije u društvenoj zajednici”

Hrvatska je dobar primjer takvog prostora u kojemu se od kraja 14. st. isprepleću utjecaji dviju monoteističkih religija – kršćanstva i islama. Prilike su dodatno složene činjenicom kako kršćanstvo nije jedinstveno, a Hrvatska se nalazi uz granično područje rimokatoličkoga i pravoslavnog dijela kršćanskog svijeta.

Od kraja srednjeg vijeka religijski zemljovid Hrvatske upotpunjen je malom, ali gospodarski i kulturno značajnom židovskom vjerskom zajednicom koja je desetkovana tijekom ustaškog sudjelovanja u holokaustu. Od 16. st. u zapadnim krajevima Hrvatske nicale su manje protestantske zajednice. Konflikti i stanja negiranja tuđeg identiteta su, ponavljam, nažalost, sastavni dio naše povijesti. Posebice novije.

Glavne vjerske zajednice u Hrvatskoj su oduvijek činile veliko kulturno i duhovno bogatstvo. Najvažnija je vjerska zajednica Katolička Crkva, koja svoje korijenje u današnjem hrvatskom nacionalnom prostoru ima još od samih početaka kršćanstva. Nakon Drugoga svjetskog rata, sve do demokratskih promjena i osamostaljenja početkom 90-ih, vjerske su slobode sustavno ograničavane, a ponekad su se vjerske razlike koristile kao instrumenti vladajuće politike. Ali onda su vjera i nacija postala bojišta.

Etnonacionalizam je razorio velike sektore društva, valja se iz toga izvući. I zato nije ovdje promašeno citirati riječi kancelara Konrada Adenauera jednom prijatelju, župniku u Bonnu. Pismo je napisano u veljači 1946. Grijesi u ”nacionalnoj stvarnosti” su činjenice, piše Adenauer i nastavlja: ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuziastički”. Paralelizam se između Njemačke i Hrvatske sam po sebi nameće.

Zato, dame i gospodo, zaista je došlo vrijeme da okaljamo grijehe naše i naših otaca, te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva. Samo iz te perspektive, vjerske i svake druge slobode imaju budućnosti.

Svaki puta kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je stajala sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge, u pokušaju da oživim duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla.

Zašto? Jer još uvijek pred nama stoji teška zadaća demontiranja mitova naše povijesti, da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima. To je jedini način da obranimo slobodu i da zaštitimo dignitet čovjeka. Pozvani smo da se otvorimo nadi.

Religija se ne može reducirati samo na privatnu stvar pojedinca, ona je i društvena pojava. Drugo, kao društvo, religijska zajednica ima u široj društvenoj zajednici ulogu onoga tko svjedoči o Bogu. Religijske zajednice ističu Boga kao jedini apsolut, sve ostale stvari deapsolutizira. To znači da ujedno deidolizira svjetovne stvari, kojima se ne treba klanjati.

Pravo se sastoji u tome da pojedinci, društvene skupine i građanska vlast ne smiju nikoga prisiljavati da radi protiv svoje savjesti, ni sprečavati da radi po svojoj savjesti, privatno i javno. Dakle to je pravo na slobodu biranja svjetonazora. Za slobodu biranja vjere ali i nevjere odnosno indiferentnost prema vjeri. I to je potvrđeno Ustavom RH. Pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti zagarantirani su člancima 38. i 40. Ustava RH. Jednakost vjernika i svjetonazora pak u članku 41

Ovo je važno zato što u suvremenim društvima često država ili nacija, sustav ili ideologija postaju idolima, da bi im se ljudi žrtvovali. To je opasno za čovjeka i za društvo u cjelini.

Poštovanje prava na vjersku slobodu temelj je poštovanja svakoga drugoga prava; kada je u opasnosti vjerska sloboda, sva se prava tresu – rekao je bivši nadbiskup Dominique Mamberti, vatikanski tajnik za odnose s državama, govoreći na skupu održanom 10. siječnja 2008. na Papinskome sveučilištu Svetoga Križa na temu ”Zaštita prava na vjersku slobodu u aktualnom djelovanju Svete Stolice”.

Glavni je cilj braniti uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda – istaknuo je nadbiskup -, pojašnjavajući kako je vjerska sloboda neupitno pravo s privatnom, javnom i institucionalnom dimenzijom, dodavši da za Svetu Stolicu vjerska sloboda nije samo jedno od temeljnih ljudskih prava, nego je osnovno pravo jer je – kako je govorio Ivan Pavao II. – njegova zaštita pokazatelj koliko se poštuju druga prava.

U okviru međunarodnih organizacija, poglavito Ujedinjenih naroda i Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi, za njih je temeljna zaštita slobode i vjerske snošljivosti prije svega u borbi protiv bilo kakve diskriminacije i progona. Ali da to ne bude čista teorija – istaknuo je nadbiskup Mamberti – treba se boriti protiv kristofobije, islamofobije i anti-semitizama. To su veliki problemi na ljudskoj, socijalnoj i političkoj razini, s njim se valja jednakomjerno sučeliti.

Kao novinar i teolog, unutar modernog pluralističkog društva kakvo moramo izgraditi, zauzimam se za potpunu slobodu savjesti i vjeroispovijesti i za dosljednu odvojenost crkve od države prema poznatom načelu ”slobodna crkva u slobodnoj državi”.

To podrazumijeva, u skladu s temeljnim određenjima hrvatskog Ustava i iskustvima zrelih zapadnih demokracija, potpunu ravnopravnost svih vjerskih zajednica i njihovu slobodnu interakciju s ostalim društvenim skupinama. U tom kontekstu smatram da bi Udruga za vjersku slobodu trebala ići ustavnom tužbom da se korigira Zakon koji regulira položaj vjerskih zajednica. U Zakonu stoji kvota o najmanje 500 vjernika/ca da se neka zajednica prizna. Krše se prava onih vjerskih grupa koji ne mogu ispuniti tu kvotu.

Naše se društvo više ne smije izgrađivati na totalitaran način, niti se smije koncipirati ideološki i (ili) svjetonazorski – pa ni vjerski monolitno – po prevladanoj nacionalno-religijskoj paradigmi. Niti jedna vjerska zajednica ne može se privilegirati na račun drugih jer bi to bilo protivno ustavnom načelu ravnopravnosti, a svima treba omogućiti slobodno i autonomno djelovanje.

Pri tome treba voditi računa da pravo i sloboda vjerovanja (i nevjerovanja) spadaju među temeljna ljudska prava i slobode. Njih nitko nikome ne poklanja niti ih smije prikraćivati jer ona proizlaze iz same naravi i dostojanstva svakog čovjeka kao individue.

Naše se društvo više ne smije izgrađivati na totalitaran način, niti se smije koncipirati ideološki i (ili) svjetonazorski – pa ni vjerski monolitno – po prevladanoj nacionalno-religijskoj paradigmi. Niti jedna vjerska zajednica ne može se privilegirati na račun drugih jer bi to bilo protivno ustavnom načelu ravnopravnosti, a svima treba omogućiti slobodno i autonomno djelovanje

Zauzimajući se za modernu laičku i svjetonazorski neutralnu državu ja se zalažem i za potpunu vjersku slobodu koja proizlazi iz dostojanstva ljudske osobe i oslanja se na ljudsku savjest koja je prije svake ljudske vlasti.

U skladu s tim, duboko sam uvjeren, prihvaćamo i temeljne odrednice već spomenute Deklaracije o vjerskoj slobodi II. Vatikanskog koncila: ”Takva se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritisaka bilo pojedinaca ili društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan protiv svoje savjesti niti sprječavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima … pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe”.

Na kraju, želio bih istaknuti i da smo u Hrvatskoj, zahvaljujući inicijativi veleposlanika Države Izrael Ilana Mora, dostojanstveno obilježili 25. godišnjicu uspostave diplomatskih odnosa između Izraela i Svete Stolice, i to na temelju koncilske Deklaracije Nostra Aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama donešene 28. listopada 1965. kojom je Katolička Crkva, konačno, ukinula antisemitske/antižidovske stavove.

Veseli me i da godišnja nagrada Udruge ide u prave ruke: dobili su je Dinka Marinović Jerolimov, Mevludi ef. Arslani i bračni par Ana i Otto Raffai. Potonji su teolozi i mirovnim aktivisti, kolumnisti našega portala, koji su cijeli svoj angažman posvetili izgradnji mira, toleranciji i dijalogu. To su ljudi koji imaju veliko povjerenje u Boga. Ono, kako tumači naša kolegica jadranka Brnčić, ne proishodi iz uvjerenja, nego iz čuvstva za neizrecivo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora