Danijela Marković: Sebe vidim kao učenicu Škole osjetljivosti

Danijela Marković (19. mart, 1969.), završila je Pravoslavni bogoslovski fakultet i studije religiologije na Univerzitetu u Beogradu (masterirala je na Univerzitetu u Beogradu sa temom ”Nacionalni identitet i interkulturni dijalog”). Bavi se proučavanjem kršćanske kulture, promocijom interkulturalnog dijaloga i tolerancije među ljudima. Predsednica je Upravnog odbora Instituta za studije kulture i hrišćanstva u Beogradu. Radila je u nastavi i izvođenju katehetskog programa u osnovnim i srednjim školama, i jedan je od autora seminara o inkluzivnom obrazovanju i vjerskoj nastavi za djecu s posebnim potrebama.

Među brojnim aktivnostima koje opisuju njeno zanimanje je i radionica za katehete u Obrazovnom centru ”Ecclesia Viminaciensis”, u Požarevcu (”Verski motivisan aktivizam u regionalnim mirovnim procesima”), u suradnji s Centrom za istraživanje religije, politike i društva. Organizatorica je i učesnica brojnih domaćih i međunarodnih konferencija, autorica međunarodnih izložbi, tribina i naučnih skupova.

Priredila je publikaciju ”Kultura susreta” i kao koautor radila na priređivanju izdanja ”Savremena čitanja Velikog inkvizitora” i ”Savremena čitanja Apokalipse”. Posvećena je pripremanju mnogih važnih kulturnih događaja, a posebno uredničkoj suradnji u osmišljavanju publikacija koje objedinjuju značajne radove nekih od vodećih imena iz akademskog sveta. Suradnica je izdavačke kuće MediaSfera, kolumnistica magazina Refresh Your Life (Refresh your Faith) i autorica tekstova misonarskog portala arhiepiskopije beogradsko-karlovačke – Kinonija.

Pored akademskih aktivnosti, njegujete poetsko – esejističku formu izražavanja, kako bi vaši uvidi bolje komunicirali i sa širom publikom. Tako ste recentno bili u Zagrebu i promovirali knjigu ”Meni su rekli da vi postojite”. Kako biste opisali ono što ste poručili u knjizi?

U Zagrebu sam bila krajem februara i promocija je došla taman posle božićnih praznika, a opet i pred početak novog ciklusa pretprazništva Vaskrsa, pa je i radost oba praznika nekako bila slika tih susreta i razgovora o knjizi, veri i ispovedanju kroz Reč i rečima. Susret sa sagovornicama Monikom Herceg i Juditom Franković Brdar, a u organizaciji Jasne Kovačević (”Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića”) bio je događaj za bar još jednu knjigu, a privilegija da baš one govore o knjizi mi je dalo novi zamajac i osnažilo me da stvaram.

Kako čuh i poverovah na jednoj promociji – stvaranje sveta nije završeno i da čovek koji je pozvan u odnos sa Bogom jeste umetnik, a umetnost teologija. Eto, to bi i bila moja poruka koju se nadam da sam i na promociji u Zagrebu uspela da ostavim i predam. Knjigu gledam više kao jednostavnu poslanicu koju puštam u svet da dobijem odgovor, može i dogovor – da ostanemo ljudi od reči. Knjiga je nastajala kao nekakvo javno pokazivanje tugoradosti – dozvolite mi da tako nazovem period u kom sam se opraštala od voljenih ljudi, a ujedno sticala nove. I jedni i drugi su (p)ostali inspiracija koja, evo, dovodi i do razgovora sa Vama i Vašim čitaocima.

A, kako pišete?

Stil su opisali drugi, rečima da je istovremeno ozbiljan, usredsređen i jednostavan, a sadržaji o kojima govorim i pišem predstavljaju bogate mozaike ličnih utisaka, multimedijalne sinestezije i široke religiološke erudicije.

Pisanje je najpre rečnik poznatih pojmova, pa mojih utkanih ili izašlih iz iskustva, a onda i igra kako da ih predam na čitanje i učestvovanje. Vidim pisanje kao neprestani, na sreću ne samo sa sobom već uvek imam na umu, lik koji će čitati. Ispostavilo se da od Boga počinjem i pokušavam u Njemu da završim. Ne vidim sebe kao pisca, ali vidim kao učenika Škole osetljivosti – kako sam nazvala zbirno sve traganje ili svedočenje talenata, sticanje saosećanja, osećanja, putovanje do mudrosti i dalje dokle nam je dato da sastavljamo sliku sveta.

Na promociji, Judita Franković Brdar opisala je čitanje knjige kao osjećaj pripadnosti cijelom svijetu, ističući univerzalnost tema i emocija koje dotakla, a Monika Herceg nadahnuto je govorila o knjizi, naglašavajući važnost duhovnosti i osjetljivosti, koje su temeljna nit vašeg djela. Herceg je istaknula važnost ”Škole osjetljivosti” koju gradite u knjizi, ali i izvan nje, dajući svakome prostor da bude, biva, postane i ostane ono što jeste. Proširite, molim vas, ova zapažanja.

Draga Judita me je ostavila bez teksta u filmu ”Lazarev put”, sa suzama iz jednog oka. To je bilo u tom trenutku čitavo moje more koje toliko puta pominjem u knjizi, a precizno su i Judita i Monika, kao i ranije na promocijama Monja Jović, Sunčica Radulović, Sonja Milićević, Dragana Poljak, Ivana Marinković,Jelena Čorbić a i recezenti Una Popović i Marija Jeftimijević Mihajlović opisale i napravile okean utisaka od kojih i doslovno mogu da živim.

Škola osetljivosti jeste prostor slobode da svi budu ujedno i učenici i direktori i savetnici i profesori, i sva objedinjena zvanja i znanja, a u službi poštovanja svakog Drugog, istog, drugačijeg, svog, tvog, mog…

Moj ulazak u veru je obeležen mislima o bezobalju, o ljubavi iz koje niko ne izostaje, a nemoći da svi budu tu. Ne igranje, a ostajanje detetom je zadatak najstarijih među nama. Postajem starija i sve manje dete, a to želim da Škola osetljivosti podeli, ubroji, omogući prostor slobode svima, pa čak i onima kojima ne trebam ili ne trebamo. Istina je da je i nepotrebitima samo važno omogućiti put do potreba, do sebe, do ćutanja i razgovora, do ljubavi. Živimo u vremenu gde je reč ”ljubav” prokazana i mnogo puta pokazana na sumnjiv i čudan način. A koji je pravi? Čovek je sastavljen od krivina, pa kamo li neće njegov put. Mislim da je svako pozvan da doputuje do nekog i sačeka da i taj drugi, prvi… prepozna i overi kartu (svoje)voljno. Kako pitamo u Crkvi: Imaš li slobodnu volju… – dakle ne voliš li me…

Hajde da imamo slobodnu volju da idemo u nečiju ili svoju Školu osetljivosti.

Kako i zašto ste se opredijelili za teološki studij?

Teološki fakultet se opredelio za mene. Možda to najviše odgovara istini. ”Pronaći Boga znači ne prestati da ga tražiš” – rekao je neko od otaca Crkve. Opredelila me je želja za arhitektonskim studijama u traganju za perspektivom koja mi je bila i tema maturskog rada. Sestra je studirala Arhitekturu, a želja da dostignem veće i bolje od sebe me je terala i da saznam i da pobegnem od znanja. Čudne igre mladosti i mučenje oko perspektive i zašto se smanjuje ako idemo ka centru, nateralo me da mislim o Centru. Nekako su se u to vreme organizovale tribine (možda i prve tog tipa) na Mašinskom fakultetu, gde upoznajem ljude od vere i drugog, drugačijeg zakona. Za mene zaklona tada. To je neki, recimo, predmet Uvod u bogoslovlje za mene opet bio – kroz susret sa ljudima od reči, vladika Atanasije Jevtić, mitropolit Amfilohije, vladika Ignatije Midić i mnogi profesori Bogoslovskog fakulteta, ali i ljudi u Crkvi. Život Crkve, najkraće – pronalaženje prave perspektive, odnosno napokon pomirenje sa njom i Centrom. Više niko nije bio tačka. Pa ni sama tačka.

Kako glasi sažetak vaše specijalizacije (”Nacionalni identitet i interkulturni dijalog”)?

Globalizacija, modernizacija, migracija i međuetnički/verski kontakti povećavaju kulturnu raznolikost i međugrupne kontakte širom sveta. Zbog ovog proširenog kulturnog kontakta, mnogi pojedinci mogu imati pretke koji uključuju više od jednog kulturnog nasleđa. Domoroci, prva generacija, druga generacija i pojedinci mešovitog nasleđa ili vere, i ”deca treće kulture (TCK)” – deca odrasla van mesta rođenja svog staratelja, verovatno će imati višestruke kulturne identitete. Ovi pojedinci će naučiti da se kreću kroz kulturne vrednosti, poglede na svet i praksu svog kulturnog članstva u različitim kontekstima.

Okolnosti životnih iskustava ljudi mogu podsticati ili zahtevati više kulturnih identiteta. Dobrovoljno ili nevoljno migriranje u novi dom je jedno od ovih iskustava. Kada ljudi migriraju u potrazi za novim domom, nailaze na nepovezanost između svog kulturnog nasleđa i običaja, jezika i verskih uverenja i onih u novom domu. Ovo je posebno tačno u kontekstima u kojima imigranti doživljavaju neprijateljstvo, diskriminaciju i predrasude. Za mlade ljude koji formiraju svoj kulturni identitet, ovo razdvajanje može biti posebno problematično i proizvesti stres i napetost.

Između multikulturalizma i nacionalnog identiteta u većini slučajeva postoji određena napetost, zato što kulturna višestrukost podrazumeva odstupanje od jedinstvenog kriterijuma ovog identiteta. Reč je o tome da multikulturalnost dovodi u pitanje legitimitet nacionalnih država, pošto se u njihovom korenu nalazi osobena etnička singularnost, odnosno specifična vizija nacionalne kulture koja je zadobila formu odgovarajućih državnih institucija.

Međutim, multikulturalno obrazovanje se smatra jednim od najvažnijih faktora dok argumentujemo i uzimamo u obzir sistem školske nastave u zemljama koje imaju različite etničke grupe unutar svoje nacionalne ili državne teritorije. Održavanje odgovarajuće kohabitacije i međuodnosa između ljudi različitih etničkih grupa, bila je strategija za međukulturalno razumevanje u većini zemalja, koje su pretrpele etničko čišćenje ili nesaradnički stavovi određenih etničkih zajednica. Balkanske zemlje su tipičan primer multikulturalnosti i raznolikog etničkog kolektiviteta, gde su povremene provokacije separatističkih ideja, težnje za nezavisnom državom i kulturnim posebnostima intenzivirali kršenja građanske segregacije, idući dovoljno daleko do etničkih sukoba, ratnih zločina i genocida.

Živimo u eri sukoba identiteta.

Identitet je od velike važnosti za smislen život svakog individualiteta i kolektiviteta, uključujući i nacionalni kolektivitet.

Kultura je, po svojoj suštini, otvorena za univerzalnost. Kulturni identitet je onaj deo nacionalnog identiteta koji omogućava interagovanje, razumevanje različitosti i prevazilaženje jaza između ”mi i oni”.

Paradoksalno, same sile koje umanjuju fizičke, društvene i kulturne granice pogoršavaju grupno rivalstvo, predstavljajući duboko razuđen i uznemirujući pejzaž današnjeg sveta. Naizgled nevina zastava kulturnog identiteta je sada ubedljiva bolna tačka koja izaziva mnoge probleme.

Od dugotrajnih predrasuda, diskriminacije i mržnje do novijih akata nasilnog besa i užasa, vidimo u svim krajevima sveta toliko besnih reči, povređenost i uništenje. Iako je budućnost suštinski neizvesna, jedno je jasno – u doglednoj budućnosti, pitanja koja se odnose na kulturni identitet i dalje će biti aktuelna i politizovana pojava.

Surađujete s našim kolumnistom, prof. Davorom Džaltom. Opišite tu suradnju.

Život u Crkvi, život Crkve me uputio na ljude kao što je Davor Džalto, koji je moj prijatelj i saborac u kreiranju sadržaja i događaja u Institutu za studije kulture i hrišćanstva, u kome nas je on i okupio. Skoro petnaest godina sarađujemo i unapređujemo rad Instituta sa timom saradnika. Predlažemo, dogovaramo, realizujemo, pišemo, promovišemo i pozivamo u dijalog smisla. Želju Instituta i svih nas okupljenih najbolje opisuje naziv međunarodne konferencije koju smo za desetogodišnjicu postojanja organizovali – Znanje i Sloboda. Takav je rad i sa Davorom, morate imati znanje ili ga steći u slobodi. Malo sam se i našalila, ali i istinu rekla. Davor je zahtevan, najpre prema sebi, pa i prema ciljevima koje dogovorimo i realizujemo. Puno ih je, pa je i rad ozbiljan i traži posvećenost i, kako pomenuh, neprestano učenje (moje sigurno i na moju radost).

Neprestana želja da okupimo akademsku javnost, široku publiku u dijalogu, daje zapravo glavni ritam događajima kojima smo prepoznati u Beogradu i Srbiji, i to realizujući mesečne tribine u saradnji sa Domom omladine Beograda.

Zapravo, trebamo sada posvetiti malo pažnje vašem radu u Institutu za studije kulture i hrišćanstva. Što točno tamo radite?

Najpre da kažem da su primarni ciljevi Instituta za studije kulture i hrišćanstva promocija dijaloga između različitih aspekata savremene kulture i hrišćanstva, kroz raznovrsne edukativne programe i projekte u domenu kulture. Institut promoviše vrednosti dijaloga, tolerancije, kritičkog mišljenja, interkulturnog, interreligijskog dijaloga, akademske izuzetnosti, novih uvida koji su bazirani na slobodnom istraživanju i nezavisnom mišljenju.

Kako Institut ostvaruje svoje ciljeve putem organizovanja – samostalno ili u saradnji sa drugim institucijama i pojedincima – seminara, letnjih akademija, kurseva, okruglih stolova, tribina, radionica, konferencija, izložbi i drugih oblika edukativnih i kulturnih sadržaja, moje mesto i delovanje je upravo na tim događajima na poziciji organizacije, prezentacije, priprema, moderiranja i izlaganja. Ne razlikuje se puno od drugih učesnika u radu Instituta, svako sa svoje pozicije i mogućnosti doprinosi zajedničkim ciljevima i godišnjim planovima koje usvojimo na Skupštini, a na predlog Odbora kojim rukovodim trenutno, uz saradnike Bojanu Bursać i Aleksandra Šibula.

Uskoro ćemo slaviti petnaest godina postojanja i zahvalna sam celom timu na poverenju koje su mi ukazali da koordiniram na projektima i upoznam veliki broj ljudi iz mnogih oblasti i time i svoje znanje obogatim i dobijem motivaciju i za akademsko napredovanje i inspiraciju za stvaranje i dalji rad.

Da li se pripremate za oblježavanje 1700 godina Nicejskog sabora?

Razgovarali smo sa više institucija, naučnih najpre, da ovaj jubilej pokušamo da obeležimo naučnim skupom i tematizujemo učenja, odluke i Svete Oce tog vremena. Nismo uspeli da organizujemo i dogovorimo konferenciju, ali verujem da ćemo okupiti ljude formalno i neformalno oko jubileja i možda naći način i da okupimo pisane radove na ovu temu i objavimo. To više kao želju nego obećanje izgovaram, jer Institut za studije kulture i hrišćanstva ima i značajan deo misije sa izdavaštvom u čijem su okrilju nastali katalozi koji su pratili naše izložbe, zbornici radova sa konferencija i publikacije posvećene značajnim susretima (Kultura susreta) i pojedincima (Nadbiskup Stanislav Hočevar).

Ove godine smo istodobno slavili Uskrs/Vaskrs, katolici, pravoslavni i protestanti. Pada li vam na pamet kako da se to nastavi, da barem malo smanjimo sramotu provalija među crkvama?

Radije bih i dalje tragala za rečima kojima mogu da obuhvatim provaliju, kako nazivate, među Crkvama. Možda je sve jasno, ali jasnoća nikada nije dovoljno precizna da se ljudi sretnu (opet). Maglovito, svako sa svoje strane govori o susretu. Jasna je jedino magla. Vaskrsenje i slavljenje je jedino jasno svima. Izgleda da je Vaskrsenje tek početak, ali problem je što ga vidimo često kao kraj ili samo kao praznik, i nastavimo dalje (svako po svom).

Srpska Pravoslavna Crkva, recimo to jer je ključno, riječ ekumenizam često percipira negativno, ili, blaže rečeno, ima poteškoće, tu i tamo, s tim pojmom i to treba znati razumijeti. Vaša Crkva ima loše iskustvo, po gotovo je loše iskustvo oduzimanje vjernika, na nasilan način, od strane političkih ali i katoličkih institucija, a što se događalo za vladavinu ustaša i ranije u povijesti takozvanim ”unijačenjem”. Mene zanima kako vi pristupate pojmu ekumenizam?

Pojmu ekumenizma pristupam kao što pristupa, kako kažete, moja Crkva. Nekada neslavno i neuspešno, negativno a nekada sa novim razumevanjem i potrebom za novim susretom i definisanjem šta to zaista za svaku zajednicu znači. Odustala sam u ovom razgovoru od dugačkih istorijskih činjenica koji su doveli do povređivanja jedinstva Crkve a za koje mislim da ih neprestano treba ponavljati i prepričavati da bi se shvatila složenost odnosa i Tela Crkve od početka njenog postojanja. Ovako navodeći deluje sve kao kamenje koje kotrljamo uzbrdo dok se ne umorimo. Već u pitanju je dovoljno navedenih problema – nasilje, politika, unijaćenje… koji mnogima stvaraju i otvaraju prostor za takvu sliku o ekumenizmu kao pukom kompromisu i (samo)dogovoru oko neke nove religije i prisile na zajedničku molitvu i služenje. Pojmu mogu da pristupam različito kako o njemu i saznajem i učim.

Neki pravoslavni portali podsjećaju da o sudjelovanju Pravoslavne Crkve u ekumenskom pokretu ne dijele svi pravoslavni vjernici. Među najvažnijim kritičarima navode se o. Justin Popović, Starac Pajsije, o. Serafim Rose i Starac Efrem Katunakijski koji su vrlo oštro osuđivali ideju ekumenizma, kao i sudjelovanje Pravoslavne Crkve u ekumenskom pokretu. Za o. Justina Popovića, vjerojatno najvećeg teologa i duhovnika Srpske Pravoslavne Crkve dvadesetog stoljeća, ekumenizam je zajedničko ime za pseudocrkve Zapadne Europe, ”svejeres – svehereza” i najveće zlo za pravoslavlje.

Istinu govore ti portali, jer zaista nema jedinstvenog stava o ekumenskom pokretu među vernim narodom. Možda to i daje dimaniku odnosa i učestvovanja u takvim dijalozima. Svaki susret sa drugim i drugačijim često je meta i osuda ali i strah da smo se ”pomirili” i da služimo zajedno. Realnost odnosa je drugačija i daleko su susreti, konferencije, inicijative i dobre volje od službe zajedničke. Toliko daleko da nemaju razloga da se plaše ni oni koji priželjkuju ni oni koji se protive tome. Nije za pohvalu i slavljenje ali jeste za spokoj da se neće niko uniziti ili uzvisiti po nekakvom pravilu ili (novom) zakonu. Možda perspektiva o kojoj toliko pričam treba i ovde da se promeni i prosto razumemo da susret nije opasnost već način da svako svedoči veru. Možda.

Ekumenizam počiva na Isusovoj molitvi da ”svi budu jedno” (Iv 17, 20-23). Potrebno je ovo biblijsko načelo citirati (dio je Isusove velikosvećeničke molitve nazvane molitva za savršeno jedinstvo, a kazana je tijekom posljednje večere uoći Isusove muke i smrti na križu): ”Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!…”, te na činjenici da svi kršćani pripadnici glavnih kršćanskih denominacija ispovijedaju vjeru u Isusa i primaju krštenje prema trojstvenoj formuli (”u ime Oca, Sina i Svetoga Duha”). Molim vas da iznesete vašu ekumensku platformu, ako ju imate.

Mi pravoslavni najčešće pripisujemo Zapadu institucionalnu strogost potčinjenu intelektualizmu, moralizmu i juridičkom shvatanju hrišćanske vere, gubeći iz vida da u tom opisu često i sami sebe opišemo. Naš savremeni ego želi da bude samovoljan. Nagon za autonomijom jeste odrednica naše prirode. Zatvorena samodovoljnost, kao suštinska odlika naše epohe, predstavlja problem svih problema u vezi sa pokušajem dijaloga. Možda će neko s pravom reći da je uslov za jedinstvo svih oslobađanje svesti od okova egoizma.

Jedinstvo u čaši, kako se lepo sažima naše jedinstvo, zavisiće pre svega iz korena rasklopljavanja kako nas samih, tako i naše čitave stvarnosti.

Naime, iako nakon početnog entuzijazma i pedesetak godina intenzivnoga ekumenskog iskustva učinjen je napredak na putu prema punom vidljivom jedinstvu, sadašnja situacija ekumenskog pokreta zahtijeva i kritičko sagledavanje.

Od samog početka zahteva i kritičko sagledavanje. Pokušala sam, da upravo u opširnijim odgovorima dam pregled složenih istorijskih prilika kao i neprilika da se uopšte i razmišlja o dijalogu. Znam da obilje istorijskih informacija često otežava i tekst i smisao odgovora, no kako i čime da objasnimo situacije koje nisu karakteristika ovog ili nekog budućeg vremena? Na skupovima i konferencijama posvećenim ovoj temi, deluje čak i idaelističnije od činjenica i faktičkog stanja. Ipak, Crkve nisu teren ili ustanove (samo) već i verujući narod i tu ima pomaka uz sve poteškoće, opet u ličnim odnosima i onima za koje želimo ”odgovor da damo”. Svako prema svom saznanju, veri i mogućnostima. Sve to zajedno menja dinamiku, nekada neko saznanje ili činjenica promeni smer bilo kakvog dijaloga, vera ipak nadomesti volju, a onda mogućnosti nestanu i tako izgleda i inače svet – stabilan jedino u Bogu, još da se dogovorimo kakvom? Ili nam je svima jasno, ali ipak bi nekako da pobedimo na domaćem terenu. Konferencije koje pominjem deluju često kao puko čitanje izveštaja sa ”terena” i mnogo zacrtanih ciljeva, a do sledećih susreta, malo je ishoda. Nekom i lakne što nema ishoda, ali kada nevolje pritisnu, pošasti, bolesti, poplave, zemljotresi i sve drugo što nas podseti da smo i dalje (samo) stvoreni svet – počinje dijalog i pomoć, slušanje i zajedničko delo – čovekoljublje od koga mora i svako bogoslovlje da počne.

Došlo je do vrhunaca, a ujedno i poteškoća, nesporazuma i zabluda. Proces prema zajedništvu kao da je zastao. Kršćani različitih denominacija vrlo su se brzo usuglasili oko lakših pitanja, ali zastali su kod bitno težih, kao što je, primjerice, pitanje crkvene službe i ekleziologije, pitanje sakramenata, ali i razlika stavova o pojedinim etičkim pitanjima. Tijekom godina pitanja postavljena u ekumenskoj raspravi pomaknula su se s političke na individualnu etiku, posebice u odnosu na seksualno ponašanje. U prošlosti je postojao veliki konsenzus o ovim pitanjima, a sada su se pojavile dosad nepoznate nove razlike. Dakako, ova pitanja nisu najvažnija u hijerarhiji istina, no imaju golemu emocionalnu snagu te, kako pokazuju nedavni primjeri, i golemu moć podjele…

Dopada mi se naziv hijerarhija istina, no ne znam po tim lestvicama hodati. Mislim da je istina jedna – više stub, nego lestvice – ali nama je lakše da je isparčamo i podnesemo u hijerarhiji. Ponašanja (seksualna i sva druga) nisu novost za Crkvu ni za teologiju. To što o njima ne nalazimo, u spisima Svetih Otaca, konkretne podatke, ne znači da nisu, kako nazivate, ponašanja bila odlike i tog doba, već da je teologija brinula druge brige, odnosno glavne – da čovek umire, kako god se ponašao. A kako da govorimo o večnom životu onda, sada kada već u igricama svako ima po desetak ili više života? Možda vapaj svake teologije, pa i zajednički vapaj, ako nije teologija, da bude tako glasan da ljudi kojima je dovoljna smrt probude nadu na Vaskrsenje. Probude sve nivoe čoveka, a ne samo igara koje smo svi prinuđeni da igramo, makar ih koristili i samo za parkiranje, zaključavanje stana ili merenje pritiska. Sve je na dugme, osim spasenja. Nemamo danas dobar rečnik ili dovoljno jasan da kažemo da nam je stalo do svakog čoveka. Lestvica imamo puno, razlike ne treba da brišemo već, poštujemo i uvažavamo.

Mogli bismo reći da ste i vi stručnjakinja za pitanje identiteta. Bavljenje vlastitim identitetom baca sjene na svjetlost kršćanskoga jedinstva: sve se više teži za potvrđivanjem vlastitog identiteta, a sve manje za zajedništvom s drugima. Nakon pola stoljeća kršćanske suradnje i potrage za kršćanskim jedinstvom, u svim se Crkvama susreću trendovi koji upućuju na jačanje konfesionalnih identiteta, dogmatskog integralizma i zatvorenog tradicionalizma…

Pisala sam obraćanje za jednu priliku, a kasnije i rad o Svetom Savi i naslovila ga ”Ponavljati znači ići po – novo”. Drugom prilikom, na skupu u susret Danu žena, na koji sam pozvana kao teolog da govorim, izlaganje sam nazvala ”Adam i žena mu – tradicionalizam i modernizam”. Navodim sve ovo zato što prepoznajem i sada, a i tada u izlaganju, da nam je svima potrebno da mislimo iz iskustva svoje tradicije, ali i kao uvek modernom odnosno savremenom. Orobili smo i samu reč ”tradicija” u nešto zastarelo i prevaziđeno, negde čak i mrsko pojedincima, a kako misliti bez onoga što jesmo i odakle smo, ko smo.

Iznova valja postavljati temeljno pitanje: imaju li partneri u ekumenskom pokretu zajedničko razumijevanje ekumenizma i važnosti dijaloga na putu prema jedinstvu?

Mišljenja sam da nemaju zajedničko razumevanje i samog pojma i dolaska do suštine. Umešane politike, ideologije često pomešaju jezike, i u razumevanje sliju nepotrebne ili opet neophodne (ne)suglasice. Dijalog postoji – nekako postoji. Sreću se ljudi i to ne može biti promašaj. Prema generaciji i zrelosti onih koji ga vode i čemu ga vode biće manje ili više uspešan, to uostalom i pokazuje istorija tih susreta.

Jedinstvo shvaćeno kao zajedništvo podrazumijeva jedinstvo u različitosti i različitost u jedinstvu. I ne samo među Crkvama, nego i unutar pojedine Crkve. Naime, ranije se gajio ekskluzivistički stav, i time svjesna netolerancija protiv onih koji su bili izvan ”jedine Crkve koja spašava”, a danas se oblici netolerancije doživljuju unutar same Crkve te si i vjernici uzajamno odriču pravovjernost s obzirom na određene oblike pobožnosti, tumačenje Biblije ili shvaćanje etičkog temelja morala. Kako stoji SPC po pitanju unutarnjeg dijaloga?

Imamo svi zajedno više definicija i izraza u i o jedinstvu, nego što praktično možemo da realizujemo i živimo. Moje iskustvo u Crkvi je da u okruženju svako prema svojim darovima pokušava da uradi šta i koliko može. Mana ima koliko i ljudi. Nema manje ni vrlina, koliko god često želimo da ih ne vidimo. Odrastam u Crkvi, pa valjda i neka mudrost dolazi, a odrastanje se ogleda u tome što je ne puštam da tek tako prođe pored mene. A šta to praktično znači? Imam strpljenje i poverenje. Unutrašnjem dijalogu je uvek mesto i vreme. Moja oblast delovanja je organizacija susreta i pravljenje prilika (nekada i istorijskih) da ljudi razgovaraju, pročitaju zajedno budućnost. Nije od mene dosta, ali nije ni malo.

Istorija hrišćanske crkve i Sabora nam govori više nego što volimo da čujemo. Sebi pripisujemo mesijanske uloge, često i da baš od nas počinje dijalog. Svet se nagledao svega, kao i najsvetiji među nama. Možda je do odrastanja, ali kada se problemi množe, pozvala bih na stpljenje i onog sa najmanje poverenja.

Ovako gledam na stvar: Crkve su obavezne na dijalog barem zbog dvaju razloga: teološki, zbog jednaka dostojanstva svih ljudi pred Bogom i Njegova sveobuhvatna spasenjskog nauma; povijesno, jer Crkva ima funkciju uzora kako dijalog i suradnju treba živjeti među ljudima koji drukčije misle i žive. A kako vi?

Nema Crkve bez ljudi, a kao ljudi teško pristajemo ili biramo uzore (srećom ili ne). Pitanje je lepo – a kako vi?  Ne biram ljude po nekom već uspostavljenom kriterijumu, verskom ili bilo kom drugom opredeljenju. Pokušavam da razumem svet kroz pomenutu Školu osetljivosti. Crkve stoje (neke i ne), ali ljudi su ranjeni istorijom. Kako da pomognemo sebi? Hitna verska služba ne postoji. Intenzivna nega čoveka je u pitanju – čovečanstva. Srela sam puno ljudi koji govore da su vernici, ali ne i religiozni. Često smo pokoreni vlastitim raskolima i nerazumevanjima, zaboravljajući da mnogi, mnogi, mnogi veruju, a tragaju za ljudima u nama koji sebe i religioznima zovemo. Mislim da je dijalog među svim ljudima potreban, a on počinje od prvog do sebe, pa dalje, sledećeg sprata, lestvice ili sledeće planine. Pa, dokle ko može.

Puki ekumenski aktivizam postaje birokracija bez duše i predodređen je da se iscrpi; akademska rasprava među stručnjacima, koliko god važna bila, izmiče vjernicima i dotiče ih tek rubno. Odgovor na takvu situaciju ne može biti samo i prvenstveno institucionalni i organizacijski. Sadašnji trenutak, smatra na primer zagrebačka teologinja, prof. Jadranka Brnčić sa protestanskog Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik Sveučilišta u Zagrebu, ”zahtijeva vlastiti etos koji uključuje više od deklarativne spremnosti na dijalog – spremnost na međusobno približavanje, pružanje ruke pomirenja i zacjeljivanja rana što nam ih je ostavila povijest te okretanje od sebeusmjerenosti prema svijetu”.

Ne bih svu nadu, a time ni odgovornost, položila u institucije ni organizacije. Kako i poštovana prof. Jadranka Brnčić kaže – vlastita spremnost i pružanje ruke pomirenja. Kada bi svi mi bili u Bogu i sa Bogom, ta sebeusmerenost ne bi tako pogubna bila. Znamo izazove našeg vremena, i pojačano samoljublje često je i vapaj i odbrana od svega što nas okružuje i što stvaramo. Stvaramo u suzama prvo radosnica moći, a onda tužne nemoći oplakujemo s(v)e. Nauka i akademski svet nam trebaju da artikulišu, opišu, napišu ono što narod, vernici žive. Iznenađuju nauku vernici, kao i ona njih. Igra prestola – kako bismo sada to nazvali. Zaboravljamo ko i zaista na prestolu sedi, ali ne kao preki sudija u kakvu (našu) veru ga često orobimo. Sedi slobodan i od naše vere, a tek od suda… Čeka slavu čoveka.

Prepoznajete li dobre znakove pomirenja među nama, Srbima i Hrvatima?

Mogu samo u svoje ime govoriti i o mom iskustvu suočavanja i odlazaka na mesta koja pominjah u molitvama, a sada i dotakoh i uverih se da postoje, kao mesta stradanja i Vaskrsenja. U duhu Vaskrsenja sve mogu razumeti, pa i dobre namere ili, kako nazivate, znakove. Znakovi i obeležja su nas doveli do razlika, a kako ih prevazići, odnosno čitati drugim jezikom, a nikog ne ugroziti – nije zadatak opšti, već lični. Tu je mesto teologiji, koja bi imala i ima šta da kaže.

Za kraj, nekoliko citata iz ”Požeške izjave” episkopa i biskupa (2019): ”Izrazili smo uvjerenje kako ni jedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu”. Za svaku ću vas zamoliti komentar.

Lepo je izraženo kao uverenje, nadam se da uverenja mogu i veri pomoći i to veri u Boga kroz i samo drugog čoveka. Stvaranje sveta nije završeno, čovek ga dovršava i možda tu istinu treba napominjati sebi svakog dana. Nama je ponuđen svet da ga vratimo Tvorcu sa našom intervencijom, neki je zovu i slobodom. Gde ona biva i obitava, naravno da je osnovni zadatak teologije da pokuša da razume, ali i da je svaki čovek bogoslov.

”Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom”.

Teško mi je da odgovorim na ovo pitanje. Ne znam sa koje tačke da pođem, a da nekog ili nešto ne izostavim i napravim novi problem. Kada ne volite – postoji rat. Iz dela Srbije (grad Raška) sam i u godinama sam kada možda najbolje mogu da govorim o svom dvorištu i pragu. Nisam morala da odlazim iz njega i preskačem prag u begu. Ipak, neko je pragove neke preskočio i, takoreći, granica se približila tik uz moje dvorište. Neko je naziva granicom, ja krajem. Kada vam neko uzme iz rečenice rodni, ostaje samo kraj. Eto prilike za sve vere i veroispovesti da počnu jezikom Pedesetnice makar da govore, ako ne pevaju istu pesmu. Ne smem da dotaknem rodne i krajeve drugih predela, podela i stradanja. Bar ne u dane Vaskrsenja u kojima smo sada, a nadam se i u sva vremena. Bogu je sve moguće, ali i čoveku nije malo dato ako raspolaže odlukom kome treba, a kome manje treba život. Bolje i molitve da zaćute na nekim mestima, a ne mi u ovakvim razgovorima.

”Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti”.

Sve smo rekli u mnogim poveljama. Nismo ih mi izmislili, ni naš vek. Mnogo smo i saznali jedni o drugima i sebi. Nije lako znanje, skoro kao što je nepodnošljivo i neznanje.

”Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih, te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve”.

Ostavila bih ozbiljnim istoričarima da se bave ovom temom. Ono što jesu mogućnosti svakog od nas, jeste da stvorimo uslove da nesmetano rade i istražuju sve relevantno što nam svima može pomoći da bol umine.

”Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima nadmoćno pobjeđujemo u ”Onome koji nas uzljubi” (Rim 8, 37) ”.

Nema šta da pobeđujemo mi, kada je Hristos vaskrsao! Dovoljno je da poverujemo da je postao i čovek radi nas i našeg spasenja i ispovedamo u svakom odnosu i susretu mir među ljudima i dobru volju. Jedina pobeda je pobeda nad smrću. Zvuči bajkovito i kao opremljen govor za dobro uvežbani nastup, ali ako mnogo puta ponovljena laž postaje istina, zamislite tek šta je sa mnogo ponovljenom istinom – postaje sam naš život!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Isus u konklavi: upute za izbor novog pape
    •  Franjo, dobri, učitelju vjere, moli za nas!
    •  Papa Franjo: Pontifikat služenja, blizine i milosrđa
    •  Želim da uskrsne i jedna bolja Hrvatska
    •  Nasušna je potreba da nastavimo slaviti Uskrs istodobno
    •  SAD: Kraj suradnje s vladom u zbrinjavanju izbjeglica
    •  30 godina vjernosti, ali i prema drugima u potrebi
    •  Goran Alavanja je prvi pali policajac. Josip Jović je drugi
    •  Uz vijest o smrti Svetlane Broz, junakinje dobrote
    •  Slovo o papinom pontifikatu i zdravlju

> Svi tekstovi ovog autora