autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu

AUTOR: Branimir Pofuk / 01.09.2021.
Branimir Pofuk

Branimir Pofuk

Jedan film i jedna knjiga bili su mi na pameti čim sam čuo i vidio vijesti o talibanima koji ulaze u Kabul i prizore panike i kaosa iz kabulske zračne luke. Film se zove “Rat Charlieja Wilsona”. Riječ je o istinitoj priči o američkom kongresmenu, glumi ga Tom Hanks, koji je, duboko dirnut bijedom izbjegličkog kampa u Pakistanu za ljude koji su iz Afganistana pobjegli pred sovjetskom okupacijom, počeo lobirati da Amerika poveća do tada gotovo simboličnu pomoć afganistanskim mudžahedinima.

Najubojitije sovjetsko oružje kojem afganistanski borci nikako nisu mogli parirati bili su teško naoružani jurišni helikopteri. Da skratim priču, nakon što se preko tajnih kanala i fondova američka pomoć popela od pet na petsto milijuna dolara i nakon što su mudžahedini u ruke dobili protuzrakoplovne rakete “stingere”, tok rata je preokrenut.

Na kraju filma Amerikanci slave povlačenje Sovjeta iz Afganistana, a Charile Wilson pokušava kod svoje vlade nastaviti lobirati za pomoć od još nekoliko milijuna dolara za obnovu i izgradnju države oslobođene od Rusa, između ostalog za bolnice i škole.

Međutim, za takvu vrstu pomoći u visokoj politici više ne postoji nikakav interes, pa film završava slutnjom o svemu lošem što će se događati u budućnosti i što će ne kraju upravo američkoj politici eksplodirati u lice poput mine koju su sami postavili i na nju zaboravili.

O knjizi njemačkog pisca i novinara Navida Kermanija pod naslovom “Izvanredno stanje – Putovanje u uznemireni svijet”, ovdje sam već pisao krajem srpnja 2019. godine, nakon što je u Afganistanu, u napadu talibanskog bombaša samoubojice na snage NATO-a, poginuo hrvatski vojnik Josip Briški. Zato sam i sada, gledajući kaotično povlačenje i kukavičko ostavljanje na cjedilu domaćih pomagača, saveznika i radne snage, ponovo posegnuo za Kermanijevom knjigom.

U zbirci sjajnih reportaža, objavljenih u “Izvanrednom stanju” (naklada Ljevak, s njemačkog prevela Ana Nemec), dvije su nastale nakon Kermanijevih boravaka u Afganistanu, 2006. i 2011. godine, tijekom kojih je razgovarao i sa zapovjednicima američkih i NATO-ovih snaga, s običnim vojnicima i s domaćim ljudima, od prosjaka koji živi na kabulskom groblju, do umjetnika i političara.

Nijemci koji su bili zaduženi za obučavanje mladih Afganistanaca koji su željeli postati policajci, Kermaniju su rekli kako većina njih, nakon završene obuke, ne ostaje služiti u domaćim policijskim snagama. Razlog za to bio je vrlo jednostavan: veću su plaći imali kao čistači u američkoj bazi nego kao policajci zaduženi za očuvanje reda i mira u vlastitoj zemlji

Glavna tema tih reportaža su šokantni primjeri koji pokazuju ogroman nesrazmjer ulaganja u vojnu prisutnost Zapada u Afganistanu u odnosu na investicije u infrastrukturu zemlje i izgradnju njenih institucija.

Na primjer, Nijemci koji su bili zaduženi za obučavanje mladih Afganistanaca koji su željeli postati policajci, Kermaniju su rekli kako većina njih, nakon završene obuke, ne ostaje služiti u domaćim policijskim snagama. Razlog za to bio je vrlo jednostavan: veću su plaći imali kao čistači u američkoj bazi nego kao policajci zaduženi za očuvanje reda i mira u vlastitoj zemlji.

Kermani je prisustvovao i otvaranju jedne dionice novog autoputa, izgrađenog novcem sa Zapada. To je je jedna od priča koja sve govori o tome kojim su i kakvim interesima služile međunarodne vojne i humanitarne misije u Afganistanu.

Kao prvo, financiranje izgradnje tog autoputa bio je jedan od načina izravnog američkog pritiska na lokalne vođe da za predsjednika čitavog Afganistana izaberu Karzaija, koji se ubrzo pokazao tipičnim korumpiranim malim tiraninom koji služi stranim interesima za svoju korist, a ne za dobrobit svoje zemlje.

A čitav proces izgradnje, kako ga vrlo vjerodostojno, na temelju dokumenata opisuje Kermani, izgledao je ovako:

“Karzai je izbore dobio, a državna humanitarna organizacija odobrila je isplatu petnaest milijuna dolara za izgradnju autoputa. Novac je isplaćen jednom uredu Ujedinjenih naroda, koji su kao savjetnika angažirali američki koncern Berger. Projekt izgradnje povjeren je turskoj tvrtki Limak, koja je pak za podizvođača angažirala afganistansko-američku tvrtku ARC Construction Co. Svaka od tih tvrtkih inkasirala je izdašnju proviziju.

Prema informacijama koncerna Berger, samo su za smještaj stranih radnika i uvoz mehanizacije potrošena čitava četiri milijuna dolara. Za samu gradnju nije preostalo mnogo novca. Plaće afganistanskih građevinskih radnika bile su pritom zanemariva stavka – devedeset dolara mjesečno za deset radnih sati dnevno, sedam dana u tjednu i bez godišnjeg odmora.”

Rezultat: “autoput” za jednu čitavu traku uži od predviđenog i projektiranog te već kod otvaranja s gornjim slojem toliko prepunim rupa i pukotina “da se sastojao više od tucanika nego od asfalta”.

Većina domaćih ljudi s kojima je Kermani razgovarao bili su sretni što više nema talibana, premda su stanovnici Kabula često naglašavali: ali, dok su bili talibani, nismo ostajali bez struje, koja je tada, u vrijeme Kermanijevog posjeta Afganistanu 2006., neprestano nestajala.

Jednako je bizarna priča o opskrbi stranih trupa, osobito američkih. Kuhinja najveće američke vojne baze Bagram u okolici Kabula snabdjevala se jastozima s Kube, te ostalim namirnicama sa svih strana svijeta, s gotovo nikakvim udjelom u domaćim proizvodima. Jedino što je u Afganistanu i dalje najbolje cvalo, bili su cvjetovi opijumskog maka na poljima s kojih se dobar dio svijeta i danas opskrbljuje drogom

Jednako je bizarna priča o opskrbi stranih trupa, osobito američkih.

Kuhinja najveće američke vojne baze Bagram u okolici Kabula snabdjevala se jastozima s Kube, te ostalim namirnicama sa svih strana svijeta, s gotovo nikakvim udjelom u domaćim proizvodima. Jedino što je u Afganistanu i dalje najbolje cvalo, bili su cvjetovi opijumskog maka na poljima s kojih se dobar dio svijeta i danas opskrbljuje drogom.

A kada je 2011. Kermani ponovo došao u Kabul, prvo što je primijetio bili su novi redovi zidova i bodljikavih žica ispred svih zgrada u kojima su bile smještene zapadnjačke organizacije. Povrh svega, kako su se Kermaniju žalili čak i britanski zapovjednici u sklopu snaga NATO-a, bilo je nemoguće zadobiti srca i duše Afganistanaca uz neprestane zračne napade koje su poduzimali Amerikanci i u kojima su redovito ginuli i nedužni civili, uključujući i djecu.

Prema tome, nema mjesta čuđenju što je čitavo to višedesetljetno “oslobađanje” Afganistana završilo tako kako je završilo.

Morala je čitava misija završiti debaklom koji je samo ogolio pred očima čitavog svijeta ono što je zapravo bilo jasno od početka, ali je vješto skrivano velikim demagoškim propagandnim parolama.

Sve to silno ljudstvo, sve to silno naoružanje, sve te silne žrtve, među kojima je i hrvatski vojnik Josip Briški, u Afganistan su otišli u prvom redu zato da bi bili iskorišteni i pod krinkom ideje o slobodi služili golom, nezasitnom profitu.

To je jedina ideologija i religija svijeta koji je u Afganistan pohrlio zaraditi.

Cilj tog svijeta je i ostvaren, a plemeniti trud iskorištenih pojedinaca idealista prebrisan je jednim zamahom krpe poput mrvica s praznog stola.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Misija SAD-a i NATO-a u Afganistanu jednostavno je morala završiti debaklom jer pod krinkom ideje slobode služila je nezasitnom profitu).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Andrej Plenković i HNK Zagreb
     Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
     "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
     Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
     Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
     Utrka milijardera u svemiru
     Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
     Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
     Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a
     Ljubljana i njen festival nisu nikakva čarolija ili fatamorgana

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija