Dileme oko eutanazije: za ili protiv?

Jedna od prvih stvari koje sam naučio na seminaru iz Etike na početku svog studija u Njemačkoj potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća je da je riječ eutanazija zbog svoje negativne konotacije u toj zemlji neupotrebljiva u raspravama o složenim pitanjima dostojanstva života i smrti.

Iz obzira prema tragičnim događajima Drugog svjetskog rata ta je masovno zloupotrebljavana riječ zamijenjena sa Sterbehilfe što doslovno znači pomoć pri umiranju.

Glavni razlog opreznog odnosa te izuzetnog senzibiliteta je bolna memorija na jedno od teških nasljeđa nacizma, tadašnju zloglasnu praksu eutanazije.

Svijet je bio zaprepašten kada je na suđenju ratnim zločincima u Nürnbergu (proces se odvijao od 20.11.1945. do 1.10.1946., op. A.) saznao da je grupa nacističkih liječnika po izravnoj Hitlerovoj naredbi na eutanazijski način likvidirala oko 300 tisuća nevinih osoba, čiji su životi smatrani bezvrijednim. Ubijeni su samo zato što zbog svoje bolesti nisu bili korisni društvu.

Žrtve tih barbarskih zločina bili su uglavnom fizički ili mentalno hendikepirani, ali među njima su se nalazili i takozvani ”antidruštveni elementi”. Riječ eutanazija se koristila kao eufemizam kako bi se prikrila okrutna istina tih užasnih masakriranja nevinih građana.

Ta nečovječna praksa je za dugo vremena onemogućila svaku racionalnu i otvorenu diskusiju o eutanaziji, a njemačko zakonodavstvo je desetljećima principijelno zauzimalo negativan stav prema svakoj mogućnosti potpomognutog umiranja.

No pitanje (ne)legalnosti potpomognutog prekida života zapravo nikada nije skinuto s dnevnog reda, a prijepor oko eutanazije je kao rijetko koje drugo pitanje polarizirao njemačko društvo.

Svijet je bio zaprepašten kada je na suđenju ratnim zločincima u Nürnbergu (1946/1947. godine) saznao da je grupa nacističkih liječnika po izravnoj Hitlerovoj naredbi na eutanazijski način likvidirala oko 300 tisuća nevinih osoba, čiji su životi smatrani bezvrijednim. Ubijeni su samo zato što zbog svoje bolesti nisu bili korisni društvu

Pored svih etičkih kriterija i pravnih definicija ostale su, pravno gledano, određene dileme i nejasnoće, posebice u traženju granice između ponegdje dopuštene pasivne eutanazije (uskraćivanje lijekova i mehaničkih mjera za produženje života) i apsolutno zabranjene aktivne eutanazije za koju je predviđena zatvorska kazna.

Prošli tjedan je Savezni ustavni sud u Karlsruheu prvi put donio odluku koja ukazuje na promjenu paradigme jer u određenim striktno propisanim situacijama prioritet u odlučivanju nastavka ili prekida života postaje pravo dotičnog pojedinca.

Savezni ustavni sud je legalizirao eutanaziju ukidanjem zakona iz 2015. godine. Konkretnije: izbacio je iz Ustava zabranu eutanazije ukidanjem članka 217 koji isključuje mogućnost institucionalizirane eutanazije i prihvaćanje ”pomoći trećega” u samoubojstvu.

Njemačka biskupska konferencija u Bonnu i Vijeće Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD) u Hannoveru su na Čistu srijedu 26. veljače objavile oštru kritiku navedene sudske odluke. Poručile su da će se i dalje odlučno boriti da organizirane ponude eutanazije ne postanu ”prihvatljiva normalnost” u njemačkom društvu.

Kardinal Reinhard Marx kao predsjednik (katoličke) Biskupske konferencije i evangelički biskup Heinrich Bedford-Strohm kao predsjednik EKD-a u zajedničkom priopćenju upozoravaju na suptilni pritisak koji brojnost i dostupnost ponuda medicinski potpomognutog samoubojstva ima na osobe u izrazito teškim životnim situacijama da same skončaju život i ”nikome ne budu na teret”.

Evangelička i Katolička crkva ističu da se iz odnosa prema bolesti i smrti određuju osnovna pitanja ljudskosti i etičkoga temelja društva. U skladu s tradicionalnim kršćanskim učenjem poručuju da se vrijednost i dostojanstvo čovjeka ne smiju definirati prema njegovoj učinkovitosti i korisnosti za druge, zdravlju ili životnoj dobi već činjenici da je stvoren na sliku Božju.

Njemačke crkve upozoravaju da se tom odlukom otvaraju vrata organiziranim ponudama potpomognutog samoubojstva te se tako stvara svojevrstan pritisak na stare i bolesne.

Nadalje, upozoravaju da se nakon ove odluke može očekivati i promjena zakona o opojnim sredstvima koji je zabranjivao nabavu lijeka koji se u Švicarskoj koristi za eutanaziju.

Voditelj Katoličkog ureda u Berlinu je u komentaru za Vatican News ocijenio da je vrlo problematično što ta sudska odluka smatra samoubojstvo civilizacijskom tekovinom, što pokazuje preokret u sustavu vrijednosti. Dosad je zapravo vrhovni cilj bio zaštita života, što je Savezni ustavni sud uvijek ponovno pokazivao. Sada je prvi puta donesena odluka po kojoj prioritet ima pravo pojedinca na samoubojstvo što je potpuna promjena paradigme, zabrinuto je komentirao Vatican News.

Najnovija odluka njemačkog Ustavnog suda je opet pokrenula stare dileme o tome je li eutanazija legaliziranje dostojanstvene (milosrdne) smrti za ljude koje medicina više ne može spasiti od neizlječive bolesti i nepodnošljivih bolova ili se, pak, radi o (samo)ubojstvu kojim se krši peta zapovijed koja glasi Ne ubij!?

Jedna od prvih stvari koje sam naučio na seminaru iz Etike na početku svog studija u Njemačkoj potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća je da je riječ eutanazija zbog svoje negativne konotacije u toj zemlji neupotrebljiva u raspravama o složenim pitanjima dostojanstva života i smrti

To su po prirodi složena pitanja koja zadiru ne samo u vjeru i etiku nego i u područje politike i prava kao i mnoga druga.

Ekumenski konsenzus njemačkih biskupa je klasičan izraz tradicionalnog kršćanskog etičkog gledanja da jedino Bog kao stvoritelj života ima pravo odlučivati o pitanjima života i smrti.

S druge strane i među kršćanima je u porastu uvjerenje da eutanazija može biti izraz milosrđa za osobe čija je kvaliteta života nepovratno uništena uslijed neizlječive fizičke ili psihičke invalidnosti. Dokle treba čovjeka koji je u vegetativnom stanju držati na aparatima i je li to uopće život u punom smislu riječi?

Prije nekoliko godina konzervativne kršćane je šokirao istup anglikanskog nadbiskupa i nobelovca Desmonda Tutua. On se svojim neospornim moralnim autoritetom založio za promjenu zakona u Južnoj Africi u prilog potpomognutoj smrti.

”Kao što sam se čvrsto zauzimao za sućut i dostojnost u životu, vjerujem da bolesni ljudi imaju pravo na istu sućut i dostojnost kada je na redu njihova smrt. Umirući moraju imati pravo odabrati kako i kada će napustiti Majčicu Zemlju.”

Nadbiskup Tutu je to pravo tražio i za sebe osobno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora