Diletantizam i brzi zaborav

Vozeći se automobilom kroz oštar, krivo postavljen zavoj, nakošen prema van, lokalno poznat kao ”S krivina”, gdje su u odvojenim saobraćajnim nesrećama živote izgubile tri osobe, uvijek me iznova porazi misao kako se i dalje tu ništa nije promijenilo, unatoč ljudskim žrtvama… Zavoj je ostao isti, sa svim svojim smrtonosnim zamkama, čekajući, kao klopka za miševe, da se još netko zalijepi za tu paukovu mrežu ljudske nemarnosti, neodgovornosti i nepromišljenosti, da još netko izleti s ceste, i centrifugalnom silom zabije se u drvored ogoljelih kestena pored.

Kada bi, kojim slučajem, čarobnim štapićem oživjeli tragično poginule aktere tih saobraćajnih nesreća, vjerujem da bi nesretnici vlastitim rukama, bez pomoći društva ili Hrvatskih cesta, izgradili novi, blaži zavoj, s nogostupom i visokim branicima ukrašenim zlatnim listićima, poput onih na zlatnim pagodama ili kupolama baroknih crkvenih tornjeva.

Ali naš sustav, izgrađen na osobnome probitku, oportunizmu, svojevrsnom makijavelizmu, lopovluku, bešćutnosti i laži, naravno, nema takve savjesne, rigorozne i promptne mjere usmjerene ka koristi društva – ka sigurnosti običnih građana, već se sve prepušta zaboravu kao da se, konkretno u ovom slučaju, ništa niti nije dogodilo, kao da ništa nije niti sumnjivo na tom cestovnom pravcu, u zavoju sasvim krivo postavljenom…

Ljudski životi kod nas najčešće ne vrijede mnogo, njihovi apsurdni gubitci na našu savjest ne djeluju niti kao opomena, niti, posredno, kao odgovornost, poziv – zadaća da se ispravi kobna greška koja je dovela do tragičnih nesreća, zbog čega je ravno zločinu skrštenih ruku čekati opetovanje novih.

Hoće li slična sudbina zadesiti i snažno poljuljanu vjeru u sigurnost djece u hrvatskim školama nakon strašne, nažalost prekasno otrežnjujuće nesreće u ”OŠ Prečko”? Hoće li i ovdje zaborav nagnati Vlasti da ne učine ništa, odnosno tek promijene brave na ulaznim vratima škola, postave kamere, detektore metala, eventualno angažiraju zaštitarske tvrtke i fajront!

Jer u ovom tragičnom događaju cijelo je društvo, cijeli je sustav, političkim rječnikom rečeno, zakazao – od zdravstva, školstva do sudstva.

To da živimo u ”banana državi” mnogima je već odavno jasno. Je li nakon ovog strašnog, po nas otrežnjujućeg događaja, kritičnoj masi Hrvata postalo jasnije da živimo u državi koja nije pravično uređena, koja je lažno socijalna, koja ne pruža sigurnost svim građanima, kao što to pruža većina uređenih zapadnih europskih država?

Država nam se urušava! – odjednom zaključuju čak i oni koji su punih trideset poslijeratnih godina šutjeli, progledavajući kroz prste sve ”nestašluke” takozvanih državotvornih stranaka na vlasti, opraštajući vladajućima devastaciju naslijeđenih društvenih vrijednosti, gubitak društvene empatije, solidarnosti, pljačku države kroz takozvanu pretvorbu svega i svačega, tvornica, stanova, hotela…. sramotnu kupovinu diploma, negativnu kadrovsku politiku od šefa željezničke stanice do direktorskih mjesta velikih državnih sustava – sve pod izlikom novostečene državotvornosti i domoljubnih parola.

Jer sustav vrijednosti u ovoj se ”maloj zemlji za veliki odmor” izokrenuo kao koža oderana zeca, obješena za kvaku kuhinjskih vrata. Klasne su razlike postale prevelike… a ono što je nekada bila svetinja – školski hodnici i školska igrališta – odjednom su postala preslika stanja društva – njegova se destruktivna politika, destruktivna atmosfera, nesigurnost i nepredvidljivost, prelila i u škole.

Treba naglasiti da i tradicionalne norme iz onih stigmatiziranih vremena socijalizma, one koje su regulirale odnos nastavnik – roditelj, očito više ne vrijede. Klasne razlike prelile su se i na školski sustav, pa danas nije nonsens da roditelji u pratnji odvjetnika traže zaštitu prava svoje djece koja krše svoje obaveze, najčešće neprimjerenim vladanjem u školi.

Nedavni slučaj problematičnog dječaka koji je zbog maltretiranja djece i nastavnika promijenio tri škole, a da je sustav čitavo vrijeme verglao na mjestu kao stari, pohabani motor, ne uspijevajući iznaći rješenje, dok su roditelji šikanirane i ponižene djece u nemoći kolektivno bojkotirali nastavu, trebao je biti alarm da se nešto pokrene s mrtve točke.

I kako će sada gospoda Vladajući umiriti nas roditelje koji s punim povjerenjem prepuštamo školi vlastitu djecu, školi koja je sada više nego ikada prije ranjiva i bespomoćna?

Hoće li sada ministar znanosti, obrazovanja i mladih, gospodin Fuchs, podnijeti ostavku, ako ništa drugo onda iz moralnih razloga i zapovjedne odgovornosti?

Hoće li reakcija javnosti u susjednoj nam Srbiji, nakon nemilih događaja u OŠ Vladislava Ribnikara u Beogradu, gdje je trinaestogodišnjak učinio masakr, ubivši osam učenika i domara, što je prouzročilo lavinu nezadovoljstva građanstva, koja se sada prelila na ulice, biti dovoljno osjetljiv i pragmatičan razlog da se vladajući ”trgnu” za neka ozbiljnija sagledavanja, sada kada je povjerenje hrvatskih roditelja u sigurnost svoje djece u hrvatskim školama poljuljano?

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako se množi korupcija tako i raste članstvo HDZ-u
    •  Šuma
    •  Sudbina najveće oporbene stranke u rukama ''fikusa''
    •  Mornaričko groblje - Oaza usred ničega
    •  Galerist
    •  Manifest raspjevanog roba
    •  Košarica Baby Lasagne premijeru Plenkoviću
    •  Hrvatska iznad Hrvata
    •  Premještanje kreveta
    •  Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu

> Svi tekstovi ovog autora