autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Dječje oči koje cijeli svoj život gledaju samo rat

AUTOR: Snježana Pavić / 20.08.2016.

Omran Daqneesh

U njegovim očima vidite ono što se pravite da ne vidite. Svijet na koji ste donijeli svoju djecu, čovjeka danas. Kako stvari doista stoje s tim: što nam je to normalno, što nam je sveto. Za što ćemo se boriti, od čega ćemo okrenuti glavu.

U njegovim očima vidite ono što ste pokopali u sebi dok se borite da namaknete dovoljno za ratu kredita i platite račune za mobitel, dok se borite da opstanete u svijetu koji se prebrzo mijenja.

Tlo je sklisko, a pomoći niotkuda. Nije čudno da rijetko imamo vremena za druge, za ostatak svijeta.

Slika dječaka iz Alepa probila je na trenutak opnu ravnodušnosti, taj dječak – ranjen, prestrašen, izgubljen – u trenutku je ščepao pažnju milijuna. Tu je pred nama, odraslo nepomičan. Zaprepašten onim što je vidio, zamrznut u novinskoj fotografiji.

Slika dječaka iz Alepa probila je na trenutak opnu ravnodušnosti, taj dječak – ranjen, prestrašen, izgubljen – u trenutku je ščepao pažnju milijuna. Tu je pred nama, odraslo nepomičan. Zaprepašten onim što je vidio, zamrznut u novinskoj fotografiji

Ne plače, ne vrišti. Suze nekako podrazumijevaju da se stvar dade ispraviti, omekšavaju svijet.

Ali ovdje nema suza.

Da barem hoće zaplakati, bilo bi nam lakše.

Oči dječaka, onako nijeme, udaraju ton koji dugo nismo čuli. Mislim da se to nekad zvalo moralom, pa savješću. Sjećate se tih riječi, zar ne? U svakidašnjem slalomu puno toga smo odbacili kao luksuz, neodrživi višak koji ne opstaje u 21. stoljeću. Savjest, brigu za druge. Odgovornost prema sebi, i svijetu.

Ukočene oči dječaka zure u ravnodušan svijet od kojeg nema zaklona. Nije on živio lijep život koji je onda slučajno razorila jedna prometna nesreća, potres ili poplava, kako se to već događa posvuda, pa i u privilegiranom dijelu svijeta u kojem mi živimo.

Otkad zna za sebe, taj mali gleda jad, nesreću i stradanje. Tako stoje stvari na ovom svijetu.

U njegovim očima vidite ono što se pravite da ne vidite. Svijet na koji ste donijeli svoju djecu, čovjeka danas. Kako stvari doista stoje s tim: što nam je to normalno, što nam je sveto. Za što ćemo se boriti, od čega ćemo okrenuti glavu

Ovdje ljudi lete avionima i razmjenuju selfije s jedrilicama u pozadini, tamo djeca umiru zbog nedostatka antibiotika ili pitke vode.

Ovdje smo bijesni kad na naplatnim kućicama moramo čekati dulje od pola sata, tamo ubijaju djevojčice koje žele u školu… i dječake koji tek žele živjeti.

Svijet je ravnodušan. Baš ga briga za tebe, baš ga briga za tisuće djece koja od 2011. stradavaju u ratu u Siriji.

Tvoje oči sve to znaju.

Mali čovječe, nadam se da ćeš preživjeti tu spoznaju. I da ti srce neće ogrubjeti, pa da postaneš poput nas.

A ako se utekneš okrutnosti, da pobjegneš od trauma koje sam nisi u stanju savladati, isti ti ljudi koji će sad na trenutak stati smrznuti pred tvojim dječjim očima jednako će se nevino čuditi: pa kako, zašto, otkud taj terorizam?

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora: