Drug Bozanić živi u ideološkom ratu! Gdje su mu siromašni?

Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo (Velika Gospa) zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić predvodio je u ponedjeljak 15. kolovoza euharistijsko slavlje u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke i tamo, suprotno očekivanjima, nije uputio niti jednu riječ ohrabrenja krizom opterećenim hrvatskim odnosno katoličkim obiteljima.

Tek je ”hodočasnike” pozvao na ”vrednovanje obitelji” jer je to jedan od ”četiriju stupova koja su sačuvala i čuvaju naš narod” (ostala tri su, prema Bozanićevom mišljenju, ”vjera u Boga, pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i ljubav prema Crkvi”).

Dapače, pokazujući da ga ne zanimaju ili ne diraju sve složenije socijalne prilike u kojima se nalazimo, da ne mari što naši ljudi sve teže žive i što idemo u susret velikim poskupljenjima, osobito energenata, Bozanić je, kao da je to najveći problem u Hrvatskoj, davio o ”takozvanim drugim oblicima obitelji i (o) drugačijem gledanju na čovjeka s obzirom na njegovu izvornu različnost koja ga očituje kao muško ili žensko”.

Za Bozanića, u ratu smo, ideološkom, u kojem se želi razoriti brak i obitelj. Krive su mu, tako ispada, homoseksualne, transrodne i druge ”sumnjive” osobe, tantevante: ”Sve (š)to ima za cilj unakaziti obitelj, želeći redefinirati i sam pojam braka”. Stvar nije bez šale jer je sveti Ivan Pavao II., citira Bozanić, ”proročkom snagom naglasio da će se bitka trećega tisućljeća voditi oko čovjeka kao slike Božje i da budućnost čovječanstva prolazi kroz obitelj”.

Cijene lete u nebo, ali ovo će nam maljem odvaliti glavu: energetska situacija u Europi iznimno je nepovoljna, pak, Hrvatska ogromnu količinu energije uvozi (reda veličine 60 posto, piše Marko Rakar po sjećanju), i taj rast cijena električne, a onda i plinske energije dolazi i na naša vrata, vrlo uskoro (između ostalog zato što se, tumači Rakar, solidni dio spot potrošnje električne energije proizvodi u plinskim elektranama).

Perfektno pamtim ranija upozorenja našeg pokojnog profesora moralne teologije na KBF-u Marijana Valkovića: ”Zbog više razloga prilično tradicionalistička i, mogli bismo reći, klerikalna Crkva u Hrvatskoj slabo je pripravna za život u ‘civilnom društvu’, što je, uostalom, i odraz opće situacije u hrvatskom društvu. To se najbolje osjeća u nedostatku izgrađenih laika u Crkvi te njihovoj nezainteresiranosti i pasivnosti”. (Što će se naći i u zborniku ”Izazovi civilnog društva u Hrvatskoj”, Stjepan Baloban (ur.), Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., str. 88).

Profesor Valković, ali i pokojni fra Bono Zvonimir Šagi i mnogi drugi (Željko Mardešić, don Ivan Grubišić itd.) nisu se umarali u upozoravanju da će nezainteresiranost (nad)biskupa i klerikalne Crkve u Hrvatskoj imati dvije gadne posljedice: jedna je već svima očita – crkve se prazne, sve manje ljudi sakramentalno živi i dolazi na misu, pak, većina uopće ne mari za riječ nadpastira i župnika.

Posljedično manjak zvanja, i svećeničkih i redovničkih, galopirajući je fenomen. U Europi je sve manje svećenika i nada u masovni povratak zvanja, ako ne dođe do radikalnih promjena u ponašanju klera i biskupa, plod je mašte.

Moguće je da bi ovaj stvarni nedostatak mogao natjerati instituciju na promjene, barem tako misli Danièle Hervieu-Léger koja pomno proučava razvoj katolicizma, posebno zapadnoga, a ravnateljica je studija (dekanica fakulteta) i prof. emeritus na École des hautes études en sciences sociales (EHESS) u Parizu. Ali u našem slučaju realnije je da Katolička Crkva u Hrvatskoj uđe i dugo ostane u ”crkvenoj zimi”, neprepoznatljiva i društveno irelevantna.

Druga će posljedica biti lošija. Iako, tko izda obitelj, njene realne životne problema, kako da vam kažem, i zaslužuje biti izdan, bolje rečeno, prokazan, ipak ne možemo biti spokojni zbog izuzetno nepovoljnih demografsko-društvenih trendova: pad nataliteta, rast broja siromašnih, nestajanje srednje klase, masovni odlazak ljudi iz Hrvatske (izgubili smo milijun stanovnika od kada smo se, eto, kako se ono voli kazati, osamostalili i postali ”svoj na svome”).

Bozanića i njegov rat protiv modernizma (njegovo zapravo grozno nesnalaženje u post-sekularnom društvu) valja trpjeti još neko vrijeme (kanonsku dob za umirovljenje ispunit će 20. ožujka 2024.), ali lako bi bilo kada bi se problemi riješili imenovanjem nadbiskupa koji neće prošetati Trgom bana Josipa Jelačića tek kada ga na to potakne mitropolit i patrijarh Porfirije (pošli su nakon potresa, zajedno, od katedrale na Kaptolu do hrama na Cvjetnom trgu) ili koji će učiniti ”revolucionarne poteze” tako što će razgovarati s kumicama na Dolcu ili će se odvesti tramvajem do Dubrave ili Ljubljanice. Jer, naravno, problemi su širi i duboki.

Zadnje što ću reći je da su svi svećenici i biskupi socijalno neosjetljivi – ta, dolazim iz kontinenta, zemlje i socijalne situacije u kojoj sam i sam bio u prilici, kao kandidat za redovnički život, vidjeti na djelu Crkvu koja je siromašna i po mjeri siromaha.

Vidio sam i mnoge socijalno osjetljive svećenike i ovdje. S jednim sam i živio godinu dana, s pokojnim župnikom na Trešnjevci (tada župa bl. Marka Križevčanina) Franjom Jurakom, ranije župnikom u Glini, ali činjenica je da danas mnogi svećenici i (nad)biskupi žive u određenom materijalnom blagostanju tako da ih se globalna i naša lokalna ekonomska kriza previše i ne dotiče. Kao da su izgubili svijest, zaboravili da postoji i druga stvarnost osim njihova. A to je stvarnost patnje, bijede, oskudice, siromaštva.

I ja, gospodine Bozaniću, znam citirati papu Franju, ali kako dolikuje, a ne u izmišljenim i bezveznim temama: ”Svećenik mora izlaziti na periferije društva i otkrivati Krista u siromasima, posuditi im svoj glas u njihovim traženjima, ali također biti njihov prijatelj, slušati ih, razumjeti i prihvatiti tajanstvenu mudrost koju Bog želi preko njih podijeliti s nama” (usp. Evangelii Gaudium 128).

Druže Bozaniću: treba nastojati u siromašnima i u našim ugroženim obiteljima prepoznavati Kristov život kao i vlastiti, do te razine, da njegov život postane suživot.

Siromasi kod Isusa iz Nazareta dobivaju istaknuto mjesto i nova evangelizacija je nemoguća bez da se pokrenu komotni biskupi i svećenici (te redovnici i redovnice). Uz sve ovo valja naglasiti i važnost osobnog apostolata svakog vjernika, jer tu se vidi naša sabornost, sabornost Crkve Božje, naime svi mi imamo obavezu iskazivati neki oblik brige za siromašne!

Imam, nažalost, loše vijesti: pravo siromaštvo tek dolazi.

Umjesto da se pripremimo, umjesto da jačamo solidarnost, oni s oltara godinama maltretiraju ljude s ideološkim ratovima. Gejevi i lezbe su im nacionalna katastrofa. Dokle više!!

Današnji luđački potrošački svijet je svijet diskriminacije, kršenja ljudskih prava i krajnjih poteškoća za milijarde ljudi.

Svijet se suočava s teškom nestašicom hrane i pitke vode. Znate li da svake godine više od 9 milijuna ljudi umre od gladi i bolesti uzrokovanim njome? Unatoč pravoj slici ljudskog preživljavanja, javnost je uvjerena da moderne organizacije navodno uspijevaju u borbi protiv gladi i siromaštva. Unatoč izvješćima i službenim međunarodnim priopćenjima da se na tim problemi radi, ništa se zapravo ne rješava. Naprotiv, statistike posljednjeg desetljeća pokazuju razočaravajući trend.

Situacija se dramatično pogoršala u 2020. i 2021. kada smo se suočili s virusom SARS-CoV-2. Pandemija koronavirusa COVID-19 imala je iznimno negativne socioekonomske posljedice diljem svijeta. Cjelokupna javnost doživljava globalnu gospodarsku krizu, zatvaranje velikog broja poduzeća, velike gubitke radnih mjesta, kao i mnoge druge povezane probleme.

To su teme, Josipe Bozaniću, inflacija, nesigurnost, energetska i klimatska kriza, ekologija…

Bilo bi dobro, bilo bi, naime, krajnje vrijeme da se gospodin kardinal odmakne od oltara na kojem se glorificiraju država i nacija i da lice okrene k razapetom čovjeku, na oltaru života.

Izmolite tu milost, nadbiskupe. Isus je primio milost jedne vjere koju je vidio među malim ljudima, a to je ono što ga pretvara u našeg brata i on se ne stidi nazvati nas braćom (Heb 2,11). Potrebno je, stoga, da se posvetite stvaranju evanđeoske Crkve, one po mjeri svakog od nas, jer zbog nas se Krist utjelovio, zbog nas je mučen i umro, zbog nas je uskrsnuo.

Navješćivati bratstvo, to!, ali na vjerodostojan način, posredstvom znakova i zalaganjem za nadu nema alternativu. Sve drugo je, kako je tumačio Jon Sobrino, bilo dijelom ili propustom, ono zbog čega i danas odzvanja opomena Svetoga pisma (Rim 2,24; Iz 52,5): ime se Božje zbog vas huli među narodima.

Govorim li ja to, pišem besmislice? Ne bih rekao.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora