Dževad Karahasan

Zbunjujući su ti trenuci, koji se obično odviju po vijesti o smrti, kada shvaćamo kakav nas je čudan, iščašen događaj čvrsto vezao uz pokojnika. I onda na karminama i na sijelu, na onom piću na koje se ode nakon sprovoda, konačno ispričamo taj događaj, onako kako se u takvim prilikama pričaju vicevi, šale i anegdote, sitne intimnosti koje su djelovanjem smrti prestale biti indiskretne.

Za nedjelju, 2. prosinca 2012. na Sajmu knjiga u Puli zakazan je okrugli stol s temom “Istanbul u očima pisca”. Moderator bio je Teofil Pančić, a sudjelovali smo pisac i izdavač Vladislav Bajac, talijanski novinar i pisac Paolo Rumiz, te Dževad Karahasan i ja. Događaj će započeti tačno u podne, a četiri i pol sata ranije, u pola osam nas je, u našim apartmanu, na postelji s pogledom na kuhinjske elemente po kojima je iscrtan veliki lik Modesty Blaise, probudilo zvono telefona i vijest da mi je umrla majka. Ana je zatim telefonirala onima kojima je trebalo telefonirati, pa smo išli na kavu, pitala me je što dalje slijedi, i ja sam joj rekao da ću sudjelovati na okruglom stolu, te da nakon toga polako krećemo autom prema Sarajevu. Važno je samo da se vijest drži u tajnosti sve dok nas dvoje ne odemo iz Pule.

Bio sam miran i sabran, smrt se odavno bila najavila i njen je nailazak donio žalosno olakšanje, a to što bih trebao govoriti o Istanbulu – u kojem, uostalom, nikada nisam bio – učinilo mi se kao drag predah pred ono što mi predstoji. Sahrana je najavljena za utorak, na groblju Bare u 13 i 45, nakon čega se, to sam poželio, vraćamo u Pulu. Dugo je to vrijeme, koje ljudi nazivaju opraštanjem, premda je zapravo riječ o susretanju s onima koji bi da nazoče tvojoj nevolji, ali nekako će se izdurati. Golem je nesporazum između nas i naših pokojnika na jednoj strani, i svog ostalog svijeta na drugoj strani.

Ali nismo ni ušli u Dom hrvatskih branitelja, gdje će se održati okrugli stol, kad me je uhvatila grdna strepnja, koja će u sjećanju obilježiti i sam dan majčine smrti. Naime, Dževad Karahasan poznaje moju majku, i naravno da ne zna da mu je poznanstvo jutros promijenilo glagolsko vrijeme, pa se iz prezenta premjestilo u perfekt, radio je s njom na Akademiji scenskih umjetnosti, on je bio profesor, ona šefica računovodstva, i u svakom našem susretu, na početku, u sredini ili na kraju, mora biti postavljeno to pitanje, uz uobičajeno brižan izraz lica: “A kako je gospođa majka?”

Karahasan je čovjek ceremonijalnih gesta, kojima se vješto izbjegne ono što se ne bi željelo reći, i vazda se nešto priča, i vazda je to pričanje zasnovano na ponavljanjima, koja stvaraju dojam o prisnosti, tako da mi se čini naprosto neizbježnim da upita: “A kako je gospođa majka?” I šta ja da mu na takvo pitanje kažem? Mogao bih, što se mog karaktera tiče, mirno da mu odgovorim: “Dobro je, hvala na pitanju!” Ili: “Nešto je zadnju godinu kaharli, godine su to, a i rat se preturio preko glave, ali gura nekako!” Ali za sat-dva, čim nas dvoje krenemo prema Sarajevu, od nekoga će čuti da je umrla. I najednom će moj malopređašnji odgovor, ta moja laž, zvučati krajnje neprikladno, pa i pretjerano neprijateljski prema njemu.

Ali što ako mu na pitanje kako je gospođa majka odgovorim: “Evo, baš jutros je umrla, pa čim završimo s razgovorom o Istanbulu, ja krećem za Sarajevo!” To bi ga nagnalo na dramatičnu reakciju, jednu od onih koje u njegovom slučaju ne uspijevam predvidjeti, u kojoj bi, sasvim sigurno, bilo nečega što je pretjerano prisno i privatno. Bilo bi nečega što bi obilježilo naš odnos, i zato ne dolazi u obzir da mu kažem istinu.

Pozdravljamo se srdačno, u žurbi i gužvi, dok se naokolo namještaju mikrofoni, svira neka muzika i ljudi nešto glasno komentiraju, a ja se sve okrećem oko sebe, kao da sam na vrtuljku, pokušavajući odigrati i odglumiti još veću gužvu i žamor. Smjehuljim se kao blesav, poskakujem, pa se pozdravljam s Rumizom, i nešto tobože važno razgovaram s Teofilom. Dlanovi mi se znoje dok nastojim održati taj laki nered pozornice sve dok ne započne službeni dio priredbe. Nakon što do toga dođe, Dževad Karahasan neće me više moći upitati: “A kako je gospođa majka?” A kad završi, zamišljam, pobjeći ću bez pozdrava, onako kako i inače bježim, čim mi se pruži prilika.

S Karahasanom tog se trenutka poznajem već skoro trideset godina. Upoznao sam ga kao gimnazijalac, u majčinoj kancelariji. Pamtim taj događaj: ponio se prekomjerno ljubazno prema jednom dječaku, pridajući mu na važnosti većoj nego što bi je trebao imati. To je bilo njegovo socijalno umijeće, a možda i način na koji se branio od svijeta: ljudima je u tim sitnim susretima, upoznavanjima, usputnim ćaskanjima, uvijek pridavao veći statusni značaj nego što su ga imali. Time je stvarao vlastitu auru, i branio se od toga da sam bude predmet nečije ocjene. Uzveličao bi slučajnog sugovornika prije nego što ovaj išta stigne učiniti.

U tih skoro trideset godina, pa onda još i u sljedećih deset, koliko ćemo se znati, ostali smo na vi. Neko kraće vrijeme, još krajem osamdesetih, znao bi pohvaliti nešto što sam napisao, naročito književnu kritiku kojom sam se u to vrijeme pokušavao baviti, ali pred tim sam pohvalama osjećao intenzivnu nelagodu. Bježao sam, ako je to bilo moguće, u neku drugu temu. Vjerojatno je to osjetio, pa je prestao. Inače nisam nevoljak prema pohvalama. Umijem ih i volim ih čuti, ali opet ne od svakoga i ne uvijek.

Pisao sam pred rat o njegovu romanu “Istočni diwan”, a onda, u ratu, i o “Dnevniku selidbe”. Volio sam, možda i danas volim, njegovu knjigu eseja “O jeziku i strahu”. Čitao sam vjerojatno sve što je objavio od 1980, i vremena “Kraljevskih legendi”, prve knjige priča. Sjećam ga se dobro iz vremena kada je uređivao dvotjednik Odjek i kada je prijateljevao i razmjenjivao intelektualne i književne ljubaznosti s Jovicom Aćinom. Nenadmašan esejist, prevoditelj cjelokupnih djela Franza Kafke i Waltera Benjamina, prozaist i pripovjedač, otkivalac silnih književnih i umjetničkih svjetova, disident i otpadnik u vrijeme kada je to nešto i značilo, Jovica Aćin bio je mjera književnog i intelektualnog aristokrata, ali je prije svega drugog bio čestit i dosljedan čovjek. Pritom, lišen svake potrebe da iz bilo koje od svojih kolektivnih pripadnosti izvlači neku korist. Udružen s Jovicom Aćinom, Karahasan je stvarao i vlastitu legitimaciju. I tko zna što bi bilo da je vrijeme drukčije poteklo…

Nakon prvih mjeseci ili godine opsade grada Karahasan odlazi najprije u Zagreb, gdje je 1986. doktorirao na “Dramaturškim modelima u Glembajevskom ciklusu”, pa u Njemačku i u Austriju, gdje će u sljedećih trideset godina stvarati svoje veliko književno ime. Premda su njegove knjige tamo bile prevođene s bosanskog jezika, Karahasan je u tim zemljama postao domaći pisac.

Svijet njegove proze, koji se od Bosne širio prema Bliskom i Srednjem istoku, obuhvaćajući mitska vremena i zlatna doba arapske i islamske civilizacije, bio je kao stvoren za njemačke čitatelje, koji su imali strpljenja za njegove riječi i rečenice, te za gustu intelektualnu magmu Karahasanove proze. Mirne duše bi se moglo reći da su njegovi odistinski čitatelji i poštovatelji njegova teksta golemom većinom Nijemci, a da ga je na njegovom jeziku čitao malo tko. Manje je to pohvala Karahasanu, nego što je pokuda publici iz zavičaja.

“A kako je gospođa majka?”, pitanje je koje će tih godina prikrivati razlike koje postoje između nas. Te 2012, i u neko još novije vrijeme, bit ću prognan iz svoga rodnog grada zbog pripadanja kolektivitetu koji je u tom gradu nestao, dok će Karahasan postajati jedna od simboličkih figura – i žrtva hiperinflacije “najvećih” među Bošnjacima – kolektiva koji je u tom gradu prevladao. Oko njega i njegova imena, kao i oko imena nekih drugih ljudi, zgrušnjavao se kolektiv, kao što se čorba zgusne oko zaprške.

Naravno da takvo što nije podrazumijevalo potrebu za čitanjem njegovih knjiga. On se u toj ulozi sretno snalazio, ali njome su, na neki način, bile nanovo iscrtane granice njegova svijeta. Na kraju je bio veliki njemački i bošnjački pisac. Mnogo je to! I deklarativni pobornik šarenila bosanskog ćilima, koji dobrohotno odbija primijetiti da su pojedine šare nešto izblijedjele.

Na kraju smo, godinama kasnije, ponovo postali sugrađani. U Puli, zahvaljujući Ani, mi imamo stan, a prije nas Dževad i Dragana su se doselili u Pulu, kupivši stan u jednoj sjenovitoj, pripoviješću vrlo bogatoj staroj pulskoj ulici. I tako bismo se sretali na kupalištu na Valkanama, i razgovarali lijepo. Ako bismo o zavičajima, bilo bi to o Aninim Konavlima. I o Dubrovniku, za koji svi, pa i Karahasan, misle da ide skupa uz Konavle. A ne ide. Zatim bismo se razišli, do sljedeće plaže, a možda i do sljedećeg ljeta.

Karahasan je plivao mnogo, preko zaliva, pa prema onom napuhnutom dječjem dvorcu. Bio je zdrav i jak, kao što su zdravi i jaki morali biti svi koji su ovo preživjeli. Onda se razbolio, i bolest njegova bila je tajna. Strašno je to zanimanje ljudi za nečije bolesti! Dobro se držao, vedar i ceremonijalan, usred barokne fraze svoga usputnog ćaskanja. Posljednji put sreli smo se kod autobusne stanice na Valkanama. Opisivao nam je kako je autobus dobra stvar, ali mi bismo uvijek išli pješice. Tako je isteklo vrijeme, a s vremenom i priča. Strašno je to kad umre pisac, a u njegovu jeziku nijednog pisca koji bi nešto o njemu napisao.

Jedino te nedjelje, 2. prosinca 2012. Dževad Karahasan nije postavio pitanje: “A kako je gospođa majka?” I nikad je više nije spomenuo jer je bila mrtva.

(Zabranjeno je ovaj tekst prenositi po portalima).

(Ponavljamo: nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je naslovljen: Dževad Karahasan, moj pulski sugrađanin na autobusnoj stanici Valkane).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora