Esej o pravovjerju

“Esej o pravovjerju: Krist jest Isus. Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnima” (Časopis Concilium, hrvatsko izdanje, Broj 2, Travanj 2014. Sa španjolskoga preveo Leon Kikić) objavljujemo u povodu nastupa Jona Sobrina na konferenciji časopisa Concilium koja se održava u Sarajevu. Vidjeti najavu na naslovnici portala.

 

Jon Sobrino, rođen je 1938. u Barceloni, obrazovao se u španjolskoj, Njemačkoj i SAD-u gdje je magistrirao strojarstvo. Pridružio se Družbi Isusovoj 1956. te pripada Srednjeameričkoj provinciji. Većinu svog života živi u Salvadoru. Profesor je teologije i ravnatelj Centra msgr. Romera na Katoličkom sveučilištu Srednje Amerike u San Salvadoru. S Ignaziom Ellacurijom, rektorom sveučilišta koji je ubijen 1993. godine, uredio je  Mysterium Liberationsis: Fundamental Concepts of Liberation Theology (1993). Među knjigama koje su prevedene na engleski, nalaze se i: Jesus the Liberator (1993) i Christ the Liberator (2001). U posljednje vrijeme je objavio i Fuera de los pobres no hay salvación. Pequeños ensayos utópico-proféticos (2007), koja je prevedena i na hrvatski jezik.

 

Kad se govori o pravovjerju u kršćanskim Crkvama, već od prvih ekumenskih sabora u prvim stoljećima, inzistira se na transcedentnim istinama. Međutim, ne treba relativizirati povijesne istine. O njima govori Novi zavjet i bez njih (povijesnih istina, nap. prev.) bi transcendente ostale sterilne. Uz to, povijesne istine uvode u transcendentne radosnu vijest i ljubav. Razlog za ovakvo mišljenje nalazimo u osobi Isusa Nazarećanina.

Ovaj tekst nije esej striktno povijesne ni spekulativne naravi. Jednostavno, radi se o pokušaju predstavljanja globalnog fenomena vjere i pravovjerja iz jedne perspektive u čijem se središtu nalazi osoba Isusa Nazarećanima. Smatramo da ovo razmišljanje može doprinijeti boljem razumijevanju kršćanske vjere i izgradnji krćanskijih Crkava

 

O svemu ovome želimo razmišljati, uz jednu napomenu: ovaj tekst nije esej striktno povijesne ni spekulativne naravi. Jednostavno, radi se o pokušaju predstavljanja globalnog fenomena vjere i pravovjerja iz jedne perspektive u čijem se središtu nalazi osoba Isusa Nazarećanima. Smatramo da ovo razmišljanje može doprinijeti boljem razumijevanju kršćanske vjere i izgradnji krćanskijih Crkava.

 

Povijesna je istina put prema transcendentoj istini i njezin čuvar

Već je prošlo dosta godina otkako sam trebao objasniti titule koje su se dodavale Isusovu imenu: Gospodin, Mesija, Sluga, Sin čovječji, Sin Božji, Riječ… Njima se izriče istina o Kristu tako da ih se može smatrati obrascima pravovjerja prvih kršćanskih zajednica. Za mene je to bilo jedno važno otkriće. Kasnije sam, ipak, zapazio njihovu ograničenost.

 

Prvo što je potrebno jest pravilno razumijevanje ovih titula. Jedno uobičajeno čitanje Novoga zavjeta zvučalo bi ovako: ”Isus je Mesija, Gospodin…“. No, to nije tako. Ono što se zapravo kaže je ovo: ”biti Mesija, biti Gospodin? To je Isus“. Na taj se način daje prednost Isusovu imenu pred spomenutim titulama. To nam pomaže da dođemo dublje spoznaje Isusa Krista. Pogledajmo što se dogodi kada čitamo na ovakav način.

 

1) Isus Nazarećanin – bilo da ga se naziva povijesni Isus, zemaljski Isus ili nekako drugačije – jest put prema Kristu. To želi reći da se polazeći od ovoga Isusa, koji je povijsna stvarnsot, a nikako bez ovoga Isusa, može doći do Krista, tj. transcendentne stvarnosti. Dobro je i korisno, bez ikakve sumnje, prihvatiti istinu zapisanu na početku prologa Ivanova evanđelja, ali to neće previše koristiti ako prije toga ne prihvatimo stvarnog Isusa koji je ”svoj šator razapao među nama“, te ako se ne prepustimo njemu i ne odučimo nasljedovati ga.

 

Kad ovo primijenimo na pravovjerje, to znači: ako se sadržaji pravovjerja – npr. sadržaji prva četiri sabora – ne oslanjaju na povijesnoga Isusa, oni postaju apstraktni i ne znamo u kojoj je mjeri naša vjera prava. To predstavlja stvarnu i ozbiljnu opasnost.

 

2) Isus Nazarećanin je Kristov čuvar. Ovim želimo reći da Isus čuva Krista i štiti ga da se ne raspline. Čuva ga od ideologiziranja kojemu smo skloni kada mu dodajemo sadržaje koji nama odgovaraju – bilo da su naši interesi materijalistički, bilo da su duhovnjački. Pogledajmo dva klasnična primjera za to.

Isus Nazarećanin je Kristov čuvar. Ovim želimo reći da Isus čuva Krista i štiti ga da se ne raspline. Čuva ga od ideologiziranja kojemu smo skloni kada mu dodajemo sadržaje koji nama odgovaraju – bilo da su naši interesi materijalistički, bilo da su duhovnjački

 

Dostojevski i legenda o velikom inkvizitoru u romanu Braća Karamazovi: Kristu [misli se na stvarnog Isusa i na stvarnu poruku] koji ne progovara ni riječi, inkvizitor prigovara što je donio slobodu i veli da je zapravo pogriješio, jer ono što ljudska bića stvarno žele jest sigurnost. To je ono što nudi Crkva.

 

Ispočetka mu najavljuje da će ga poslati na lomaču, ali kasnije ga pušta da ode: ”Hvala ti lijepa što si došao prije 1500 godina, ali sad te više ne trebamo“. I završava ovim poznatim riječima koje, na jedan jeziv način, ilustriraju ovo o čemu govorimo: ”Zapravo nam samo smetaš. Idi i ne vraćaj se više“. Isus Nazarećanin je istjeran iz Crkve jer je smetao. S njim ne možemo živjeti na miru. Ali zato možemo živjeti na miru s Krisotm kojega prilagođavamo našim ukusima i interesima.

 

Teoretičar marksizma, Garaudy, ne tako pompoznim ali ništa manje ozbiljnim riječima, molio je kršćane na jednom sustretu poslije Drugog vatikanskoga sabora: ”Crkvenjaci, vratite nam Isusa“. Kritika je bila upućena zbog toga što je smatrao da smo ga mi kršćani pretvorili u vlastiti monopol i tako ga zarobili. Bez Isusa možemo nastaviti govoriti o Kristu, ali ne možemo obogatiti svijet onom životnom snagom koja je svojstvena Isusu Nazarećaninu.

 

Bez Isusa Nazarećanina ne bismo znali što je to u što trebamo vjerovati. Ali ne treba misliti da Isus nudi jeftino rješenje problema. Takvo rješenje bi značilo dopusti mu da živi samo u konceptu. Isus nudi jedno, da tako kažemo, skupo rješenje: koje zahtijeva prisutnost u našem životu i u našem djelima. Kako bi se očuvalo Krista potrebno je prihvati Isusa Nazarećanina. U skladu s tim, ni pravovjerje nije jeftino znanje, nego je skupo jer se ostvaruje upravo uz ispravno djelovanje, orthopraxis.

 

Istina je radosna vijest ljubavi

 

Krista, koji je Isus Nazarećanin, Novi zavjet predstavlja u kontekstu radosne vjesti. Podsjećamo na tri značenja pojma eu-aggelion.

 

1) Eu-aggelion je ono što naviješta i inicira Isus: Kraljevstvo Božje, basileia tou Theou. Ono, dakako, označuje nadu, ali njegova je oznaka također orthopraxis, jer ”neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima“ (Mt 7,21).

Teoretičar marksizma, Garaudy, ne tako pompoznim ali ništa manje ozbiljnim riječima, molio je kršćane na jednom sustretu poslije Drugog vatikanskoga sabora: ”Crkvenjaci, vratite nam Isusa“. Kritika je bila upućena zbog toga što je smatrao da smo ga mi kršćani pretvorili u vlastiti monopol i tako ga zarobili. Bez Isusa možemo nastaviti govoriti o Kristu, ali ne možemo obogatiti svijet onom životnom snagom koja je svojstvena Isusu Nazarećaninu

 

2) Eu-aggelion je Isusova pasha, njegova smrt i uskrsnuće, prvotna kerygma. Predstavlja vjeru i centralni je sadržaj pravovjerja (orthodoxia).

 

3) Eu-aggelion, konačno, jest način na koji Isus živi i djeljuje u izgradnji Kraljevstva Božjega, u odnosu prema ljudima i u odnosu prama Bogu koji je njegov Otac. Označava ono što, u nedostatku boljeg izraza, nazivamo orthopathos.

 

Novi zavjet jezično formulira i teološki konceptualizira dva prva značenja pojma eu-aggelion. Radosna vijest je Kraljevstvo Božje. Također, radosna vijest je pasha, križ i uskrsnuće. Prvo značenje je jasnije izraženo u sinoptičkim evanđeljima, dok je drugo jasnije izraženo kod Pavla i Ivana. Razlog za ovu dvostruku formulaciju je sljedeći: ono što neku vijest čini radosnom ovisi o sadržaju onoga što se naviješta kao i, istodobno, o primatelju komu se ta vijest naviješta.

 

Kraljevstvo Božje je radosna vijest za siromašne i potlačene jer im nudi život i oslobođenje, o čemu govori Luka posuđujući riječi proroka Izaije. Pasha, križ i uskrsnuće, je radosna vijest za sve: židove i pogane, muškarce i žene, slobodne i robove, jer donosi oproštenje svijetu u kojem ”svi zgriješiše“.

 

Novi zavjet ne formulira niti konceptualizira treće značenje radosne vijesti koje smo naveli. Međutim, u evanđeljima i u narativnoj teologiji ovo je značenje prisutno in actu. Zastavit ćemo se malo na njemu jer ga se ne uobičava imati previše u vidu, a čini se da je upravo ono važno kako bismo do kraja mogli razumjeli eu-aggelion. Razmišljanja koja donosimo u nastavku nisu apodiktična i nediskutablina, ali nadam se da su argumentirana.

 

Zapitajmo se što je to što je Isusa Nazarećanina učinilo radosnom viješću, eu-aggelionom.  Imamo na poseban način u vidu ljude iz ruralnih dijelova Galileje, siromašne i podcijenjene od svih religijskih pokreta, koji ”dolažahu njemu odasvud“ (Mk 1,45), ali i sljedbenike i prijatelje.

 

Mora da ih je Isus sebi privukao: svojim oslobodeljskim djelovanjem (izliječenja i istjerivanja zloduha); prihvaćanjem grešnika i marginaliziranih, žena i djece; prokazivanjem i raskrinkavanjem; blagoslivljanjem siromašnih i proklinjanjem moćnika; slavljenjem života u blagovanju hrane. Ukratko, svojom porukom nade: ”približava se Kraljevstvo Božje“ (Mk 1,15). Ali, kako smo već rekli, morao ih je privući i svojim osebujnim načinom života.

Bez Isusa Nazarećanina ne bismo znali što je to u što trebamo vjerovati. Ali ne treba misliti da Isus nudi jeftino rješenje problema. Takvo rješenje bi značilo dopusti mu da živi samo u konceptu. Isus nudi jedno, da tako kažemo, skupo rješenje: koje zahtijeva prisutnost u našem životu i u našem djelima. Kako bi se očuvalo Krista potrebno je prihvati Isusa Nazarećanina. U skladu s tim, ni pravovjerje nije jeftino znanje, nego je skupo jer se ostvaruje upravo uz ispravno djelovanje, orthopraxis

 

Isus je govorio kao onaj koji ima vlast, a ne kao prepotentne vođe, nerazumni fanatici ili plaćeni službenici. Potrebite je impresionirao svojim smilovanjem pa su stoga, pritisnuti svojim nevoljama, pristupali k njemu s argumentom: ”Gospodine, smiluj mi se“.

 

Djeca ga se nisu plašila, žene su u susretu s njim osjećale da ih poštiva, razumije, štiti, prihvaća. Siromašni su u Isusu nalazili nekoga tko ih voli i štiti ni zbog čega drugog osim zbog toga što su siromašni i napaćeni, zbog toga što su potlačeni i podcijenjeni. Na koncu svoga života u ovim je ljudima našao najbolju zaštitu pa je zato i morao biti izručen izdaji tajno i pod okriljem noći. Isus ih je privlačio svojom dosljednošću i vjernošću. I sam je činio sve ono što je od drugih zahtijevao: ”budite dobri i milosrdni u svemu kao što je Otac vaš nebeski dobar i milosredan“ (Lk 6,36).

 

Još više ih moralo privući, pa čak i začuditi, kad su vidjeli u jednoj osobi karakteristike koje se teško mogu povezati. Isus je bio čovjek milosrđa (”žao mi je naroda“) i čovjek tvrdih proročkih upozorenja (”jao vama bogataši!“), čovjek strogoće (”tko želi ići za mnom, neka uzme svoj križ“) i čovjek nježnosti (”tvoja te vjera spasila“). Čovjek koji inzistira na ljubavi (”nema veće zapovijedi“) i koji se ”saginje da opere noge drugima“. Čovjek povjerenja, koji se odmara u Bogu koji je njegov Otac, ”abba“, i čovjek osamljenosti pred Ocem koji je i dalje Bog i koji mu ne dopušta da odpočine: ”Bože moj, zašto si me ostavio?“.

 

Ovo je ono što je sadržano u evanđeljima i, po mom mišljenju, ovo je ono što omogućuje da se o Isusu počne govoriti kao o radosnoj vijesti. Ili, drugim riječima, bez ovoga će biti teško osjećati – ne samo u vjeri prihvatiti– Isusa kao eu-aggelion. Doista, kerygma naviješta cilj Isusove smrti i uskrsnuća, ali ovdje je već eu-aggelion, makar djelomično, jedna pozitivna i spasenjska interpetacija toga cilja. Ima sekundarni karakter i traži potporu kako u teologiji tako i u Starome zavjetu.

 

Međutim, iz ovoga dosad rečenoga proizlai da radosna vijest izvire iz same stvarnosti koja se zove Isus. Još jednostavnije kazano: čovjek (ili žena) se na taj način osjećaju poslanima upravo onima koji su u potrebi i kojima je pogaženo dostojanstvo. Bez ovakvoga Isusa, koji je sam eu-aggelion, kerygma bi lebdjela u praznom prostoru.

 

Tri posljedice za pravovjerje danas

 

a) Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnima jesu dimenzije koje su, u prvom redu, potrebne u formiranju koncepta kristološkoga pravovjerja. Međutim, one bi, na neki način, trebale vrijediti općenito i trebalo bi ih se moći zapaziti u svim istinama koje oblikuju pravovjerje.

 

U svima njima (istinama, nap. prev.) trebala bi se isticati ljubav prema siromašnima. Drugim riječima, u antropologiji bi se o izrazu homo verus trebalo misliti ne toliko zbog toga što bi Isus bio vere homo, nego iz perspektive onoga ecce homo, siromašnoga i prezrenoga, koji kleči pred drugima kako bi im služio. Pri tome ne treba zaboraviti ni dimenziju besplatnosti: ”sin nam je dan“. Parafrairajući klasične izraze, možemo reći extra pauperus nulla salus ili sacramenta propter pauperes. Ispred četiriju marijanskih dogmi trebala bi se naći, bilo da je se shvaća kao biblijsku ili crkvenu, dogma o ženi iz hvalospjeva Magnificat: siromašnoj, poslušnoj, vjernoj.

 

Privrženost malenima, obespravljenima i potlačenima čine da Deus semper maior postane Deus semper minor. Ili, kako je rečeno na konfereniciji u Puebli: Bog brani siromašne – od napada bogataša, nepravednika i tlačitelja – samo zato jer su siromašni i ni iz jednog drugog razloga. I ljubi ih. Možemo završiti rečenicom monsinjora Romera koji,  parafrazirajući Irenejev izraz, veli: gloria Dei vivens papuer.

Isus je bio čovjek milosrđa (”žao mi je naroda“) i čovjek tvrdih proročkih upozorenja (”jao vama bogataši!“), čovjek strogoće (”tko želi ići za mnom, neka uzme svoj križ“) i čovjek nježnosti (”tvoja te vjera spasila“). Čovjek koji inzistira na ljubavi (”nema veće zapovijedi“) i koji se ”saginje da opere noge drugima“. Čovjek povjerenja, koji se odmara u Bogu koji je njegov Otac, ”abba“, i čovjek osamljenosti pred Ocem koji je i dalje Bog i koji mu ne dopušta da odpočine: ”Bože moj, zašto si me ostavio?“

 

Bog Isusa Nazarećenina neće biti adekvatno opisan ako se za njega kaže da je ”onaj koji se primarno zauzima za siromašne“, nego treba reći da je on ”bitno sjedinjen sa siromašnima, potlačenima i žrtvama“. Ovim pogađamo u samu bit pravovjerja.

 

b) U svim istinama koje obuhvaća pravovjerje treba doći do izražaja radosna vijest. Ne zato što su one (istine, nap. prev.) izvana i formalno tako formulirane, nego što je radosna vijest njihova nutarnja bit.  Po mom mišljenju između njih i radosne vijesti, koja je sam Isus Nazarećanin, treba postojati jedan prisan odnos.

 

Možda zbog jezičkih karakteristika onoga vremena, nismo ni zapazili da se, od samog svoga nastanka, teologija oslobođenja zalagala za radosnu vijest, eu-aggelion: oslobođenje potlačenih. U kristologiji se također zalagala da njezina središnja točka bude Kraljevstvo Božje, eu-aggelion u svom prvotnom značenju, koje je bitno povezano s osobom Isusa Nazarećanina. Kraljevstvo Božje nije bilo kakavo kraljevstvo ni bilo kakva utopija  (pa čak ni jedna od najboljih starozavjetnih). Radi se, naime, o Kraljevstvu Božjemu koje Isus navijestio i počeo izgrađivati.

 

Međutim, ovome treba dodati još nešto što se obično nema u vidu. Naime, pojedini su teolozi oslobođenja (a među njima i oni najistaknutiji), bez obzira jesu li se služili tim terminom ili ne, vidjeli u Isusu eu-aggelion kako smo ga opisali u trećem značenju. Ostavimo čitateljima da sami zaključe može li se u takvom Isusu Nazarećaninu prepoznati radosna vijest.

 

Leonardo Boff je napisao sljedeće: ”U susretu s Isusom, svatko se susreće sam sa sobom i s onim najboljim što se nalazi u njemu. Meni se čini da je ovo ono najvažnije što Novi zavjet kaže o Isusu: da je prošao zemljom čineći dobro, ozdravljajući bolesne i tješeći uplakane, a ne da je on Bog, Sin Božji i Mesija. Kako bih volio da se ovo može reći za sve ljude. Također i za mene“.

 

O Ignaciu Ellacuríi jedan njegov student je napisao: ”Na jednom predavanju iz teologije o. Ellacuríi se iznenada, dok je analizirao Isusov život, otvorilo srce. Rekao je: Isus je bio krajnje pravedan i u isto vrijeme toliko milosrdan da je mogao razumjeti čovjeka. Ellacuría je zašutio i završio ovim riječima: Bio je to velik čovjek“.

Privrženost malenima, obespravljenima i potlačenima čine da Deus semper maior postane Deus semper minor. Ili, kako je rečeno na konfereniciji u Puebli: Bog brani siromašne – od napada bogataša, nepravednika i tlačitelja – samo zato jer su siromašni i ni iz jednog drugog razloga. I ljubi ih. Možemo završiti rečenicom monsinjora Romera koji,  parafrazirajući Irenejev izraz, veli: gloria Dei vivens papuer. Bog Isusa Nazarećenina neće biti adekvatno opisan ako se za njega kaže da je ”onaj koji se primarno zauzima za siromašne“, nego treba reći da je on ”bitno sjedinjen sa siromašnima, potlačenima i žrtvama“. Ovim pogađamo u samu bit pravovjerja

 

c) Ovo nas navodi da se zapitamo impresionira li danas Isus kao eu-aggelion i na koji način. Ne možemo ponoviti ono iskustvo koje su imali Boff i Ellacuría, kao ni ono koje su imali prvi kršćani – o čemu smo ranije govorili. U još manjoj se mjeri – makar to mogu reći za sebe – može ponoviti iskustvo koje je imao siromašni narod Galileje. Međutim, povijest nas, ma koliko ona bila promjenjiva i ma kakave bile nove paradigme, poziva da Isusa gledamo kao  jednu radosnu vijest.

 

Zapitajmo se, iz perspektive Salvadora, što nas može dovesti do zaključka da je Isus radosna vijest: tisuće ubijenih, rezigniranost, izdaja naroda i istine, Rutilijeva i Romerova pravednost i ljubav, ljudi i žene koji su došli izvana (kao što su četvero ljudi iz Sjedinjenih država) i ostali među narodom koji je još uvijek razapet na križ, itd. Odgovori bi sigurno bili različiti. No, oslanjajući se na evanđelje i u svjetlu onoga što smo rekli o El Salvadoru – i drugim krajevima svijeta – možda bismo mogli reći sljedeće:

 

U svijetu u kojem vlada okrutnost, impresionira Isusova suosjećajnost prema onima koji trpe, koji su siromašni i koji su žrtve. Isus nas kao vjernike poziva da u svjetlu te suosjećanosti definiramo i sami sebe i Boga. Također poziva sve ljude, bez obzira jesu li vjernici ili nisu, da budu milosrdni.

 

U svijetu u kojem vlada laž i prikrivanje zlodjela, impresioniraju Isusova čestitost i zauzetost za istinu kojoj treba težiti, koju treba govoriti i koju treba čuvati. Istinu koja može izvojevati pobjedu nad zlom i smrću, tlačenjem i izrabljivanjem, bilo na individualnoj bilo na strukturalnoj razini. Istinu na koju se nadograđuju dobrota i život, velikodušnost i odanost. Isitnu koja je obilježena slobodom koja joj omogućuje i da blagoslivlja i da proklinje, ali da ne bude zarobljena lažima i osakaćena konformizmom pod izlikom političke ili crkvene korektnosti.

 

U svijetu banalnosti, impresioniraju Isusova ozbiljnost i utopija. Prevodeno na jezik našega vremena: zalaganje za svijet u kojem će ljudi biti braća, jednaki u dostojanstvu, ali nejednaki po sposobnostima i karizmama kojima jedni druge trebaju obogaćivati. U svijetu egoizma, impresionira Isuosova darežljivost i spremnost da se preda čak i u smrt.

 

Vjernike još uvijek impresioniraju Isusovo povjerenje u Oca i njegova bezuvjetna poslušnost Bogu. Imajući to na umu (Bog-Otac i Otac-Bog) impersionira poziv da ga nasljedujemo i zahtjev da ponizno s Bogom – da se poslužimo riječima proroka Miheja –  kročimo kroz povijest. Impresionira njegova nada na posljednjoj večeri: doći će kraljevstvo Božje i krvnik se neće radovati nad svojom žrtvom. Ili, riječima svetoga Pavla: ”Bog će biti sve u svemu“ (1 Kor 15,28). Na taj način, gledajući iz perspektive povijesti i evanđelja, Isus i dalje može biti eu-aggelion.

 

Zaključna pojašnjenja

 

U ovom se eseju nismo doticali važnih sadržaja vjere kao što su Trojstvo, Duh sveti, Isusovo i naše uskrsnuće… Također bi bilo važno obraditi temu o spoznaji istine. Isto smo tako samo usput spomenuli ispravno djelovanje, orthopraxis. Na njoj treba neprestano inzistirati jer se bez nje pravovjerje denaturalizira i može se pretvoriti u farsu pa čak i u zamku.

Rahner je, temeljit kao i obično, smatrao da je važno istaći kako je kršćanstvo ”apsolutno otajstvo“. I napisao je ove riječi koje će me, kroz gotovo pola stoljeća, pratiti i usmjeravati u životu i vjeri: ”kršćanstvo, usprkos kompleksnosti njezine dogme i morala, poručuje samo jedno: otajstvo uvijek ostaje ostajsvto“

 

Za kraj, neka kratka pojašnjenja u vezi s onim što je dosad rečeno.

 

1) Prvo je pojašnjenje teoretsko, a na poseban se način tiče pastornoga djelovanja. Kad se govori o radosnoj vijesti ne smije se stvarati iluzije i zaboravljati da Isusova radosna vijest i dalje predstavlja zadaću. To se obično događa kada se smatra da je Isusov Bog abba u kojega se može imati bezuvjetno povjerenje. Međutim, nikad ne treba smetnuti s uma da je on i dalje ”Bog“ i da mu treba dopustiti da bude Bog. Pravovjerje treba govoriti o Bogu koji je čovjeku blizak, ali o Bogu kojim se ne smije manipulirati. Premda smatram da je ovo istina, nisam siguran može li se ovo, na adekvatan način, primjeniti na vjeru ljudi koji su siromašni i obespravljeni.

 

2) U ovom je eseju Isus Nazarećanin središnja točka naših refleksija. To smo učinili upravo iz egzistencijalnih razloga, premda smo svjesni njezinih ograničenja.

 

Rahner je, temeljit kao i obično, smatrao da je važno istaći kako je kršćanstvo ”apsolutno otajstvo“. I napisao je ove riječi koje će me, kroz gotovo pola stoljeća, pratiti i usmjeravati u životu i vjeri: ”kršćanstvo, usprkos kompleksnosti njezine dogme i morala, poručuje samo jedno: otajstvo uvijek ostaje ostajsvto“. No, u još većoj su me mjeri pratile ove druge riječi iz god. 1937. koje su bliže onomu o čemu smo ovdje pisali:

 

”O beskonačni Bože… U ljudskim si riječima došao k meni, jer ti – beskonačan – bio si Bog našega Gospodina Isusa Krista. On nam se obraćao ljudskim riječima ali ta riječ ljubavi ne znači ono što sam ja mislio, jer kada kaže da nas on ljubi – i ti u njemu – to znači da ta riječ dolazi iz ljudskoga srca. A u ljudskom srcu ta riječ ima samo jedno značenje, samo jedno blaženo značenje“.

 

”Otajstvo koje uvijek ostaje otajsvto“ došlo je nama u Isusu Nazarećaninu. Morao je doći kao povijesno ljudsko biće, kako bi navijestio radosnu vijest: blaženu riječ ljubavi. A ova riječ ljubavi treba, na poseban način, biti upućena malenima.

 

Rahnerove su misli, kao i uvijek, genijalne. Misli od kojih se sastoji ovaj članak su, naravno, puno skromnije. Ipak, smatram da možda, uz pomoć Rahnerovih riječi, mogu kršćansko pravovjerje usmjeriti na put koji je trasirao Isus Nazarećanin.

 

3) Isus Nazarećanin je završio na križu koji je također apsolutno otajstvo. Mišljenja sam da se o tome ne govori često kad se govori o pravovjerju ili se barem na tu činjenicu ne obraća previše pozornosti.

 

Salvador je, kao i mnoga druga mjesta – bez pretjerivanja i mazohizma – mjesto križeva. K tomu, to je mjesto još jednog specifičnoga križa: mučeništva. Ni o njemu se ne govori previše kad se govori o pravovjerju. Spominjem to jer je na ovakvim mjestima eu-aggelion realniji i jer ga se na ovakvim mjestima iščekuje s većom čežnjom. Također, jer na ovakvim mjestima eu-aggelion snažnije potiče na nasljedovanje Isusa.

 

(Fusnote su uklonjene radi lakšega čitanja. Uredništvo Autografa).

> Svi tekstovi ovog autora