Franjo nikada nije izdao vlastitu ljudskost

Smrt pape Franje zaokuplja svjetsku i hrvatsku javnost, ona je, ali samo prividno, smrt koja ima globalni značaj. Papa je, zahvaljujući instituciji koju je predvodio, bio prisutan u svakom dijelu naseljenog svijeta, to je sudbina svih papa – oni egzistiraju pred očima javnosti.

Njegova smrt, a pod ovim mislim na baš njegovu smrt odnosno na smrt konkretnog čovjeka, ni po čemu se ne razlikuje od smrti svakog pojedinačnog ljudskog bića – ona je duboko intimna, drugima nepriopćiva i nedostupna. Svaki čovjek naprosto tako umire. Papa Franjo nije umro kao papa, kao papa, uostalom, nitko, ma koliko to utvarao, ne može umrijeti jer nitko ne umire u društvenoj ili institucionalnoj ulozi koju igra. Da je papa Franjo umro kao papa, papinstvo bi umrlo s Franjom. On je umro kao čovjek, a kao čovjek se i nosio s papinstvom.

Pape se lako i brzo monumentaliziraju živeći zaborav vlastite ljudskosti. No to ne prati samo pape, zaborav sebe i odustanak od ljudskosti žive svi oni koji sebe ne mogu zamisliti bez uloge koju u javnosti igraju.

Pogledajmo samo političare, posebno one koji sebe, neovisno o kojim izborima se radi, besramno nude kao jedino rješenje postojećem stanju. Papa Franjo sebe nije vidio kao rješenje, on ni papinsku službu nije vidio kao nešto svoje, ta služba ga nije oduševljavala pa ga nije mogla ni nadrasti. Franju je oduševljavao Isus Krist, s njime je, u prenesenom značenju, formirao trajnu egzistencijalnu koaliciju.

Ta koalicija je osmišljavala njegov život, u njoj je pronašao snagu da u život unese radosni imperativ koji glasi: Usrećuj druge, budi im blizak, ne odbacuj ih!

Toga se držao, zato i nije umro kao papa, nego kao čovjek koji je druge usrećivao, bio im je blizak, razumijevao ih je, a i drugi su svojom blizinom i razumijevanjem usrećivali njega. Nije, dakako, takav samo on bio, mnogi su takvi u Katoličkoj crkvi, ali i izvan nje.

Dobri ljudi usrećuju druge, ne osuđuju ih. Ne postoji bitna razlika između dobrog čovjeka i dobrog kršćanina – za biti dobar čovjek, ne moraš biti kršćanin, ali ako je netko kršćanin, onda on, zbog koalicije s Isusom Kristom, jer kršćanstvo jest egzistencijalno koaliranje s Kristom, mora biti dobar čovjek. Papa Franjo je bio oduševljeni kršćanin čija dobrota nije bila omeđena granicama kršćanstva.

Upoznali smo ga kao papu, ali nije umro smrću kojom pape umiru. Ta smrt i ne postoji, ona je uvijek samotna, radikalno nepriopćiva i duboko intimna.

Svi umiremo tom smrću, to je smrt potpuno ogoljene, individualizirane ljudskosti bez ikakvih dodataka – ne umiru titule, zvanja, položaji, funkcije, nego umire goli čovjek odnosno umire ono po čemu mi jesmo baš to što jesmo, a to je drugima nedostupno.

Naš život ima smisla kada ne živimo samo za sebe, kada druge usrećujemo, ali kada umiremo, umiremo u samoći vlastite egzistencije.

Smrću čovjeka, pa makar on bio i papa, ne umire papa nego čovjek koji se potpuno identificira s vlastitom intimom, da bi u njoj bio dokinut. Ta smrt je, ponavljam i neprestano ću ponavljati, smrt osamljenika.

Osamljeni smo rođeni, zatim smo pred pogled drugih ljudi izloženi, te, konačno, osamljeni i umiremo. Ovaj triangularitet prati svako ljudsko biće: osama rađanja, bivanje pred pogledom drugih odnosno gledanje drugih, te osama umiranja koja završava poništavanjem pojedinca u njegovoj intimi.

Papa Franjo je bio papa pred pogledom drugih, mnogi su to bili prije njega, mnogi će to biti i nakon njega. Papinstvo samo po sebi nije nešto posebno i nitko nije poseban i značajan zbog toga što je papa, baš kao što nitko nije poseban po tome što je predsjednik države ili, eto, pjevač. Posebnost leži u onome ljudskom koje nadilazi zadanost uloge koju netko igra.

Upravo po tome je ovaj papa bio poseban, on je bio značajan kao Franjo a ne kao papa. To ne zna naš premijer, zbog toga je, budući da se u potpunosti identificirao s ulogom premijera, došao pred umirućeg Franju, želeći osnažiti sebe kao premijera.

Taj prizor razotkriva sav jad susreta beskrupuloznog, monumentaliziranog čovjeka koji sebe doživljava kao premijera i čovjeka koji se nikada nije identificirao s papinskom službom koju obnaša, znajući da ta identifikacija trajno destruira ljudskost.

Prvi ne zna što je ljudski život, pa stoga ne cijeni ni smrt čovjeka, dok drugi odlazi u smrt a da nikada nije izdao vlastitu ljudskost. Drugi je čovjek, tako je čitavog života i djelovao, a prvi je karikaturalna politička funkcija odnosno groteskna politička figura.

Papa Franjo je, od prve fotografije objavljene nakon što je hospitaliziran, na licu nosio grč smrti. Njegov život se povlačio u onu intimnu jezgru u kojoj će smrću biti dokinut, to je bilo vidljivo svima, pa i našem premijeru.

No, budući da Andrej Plenković ne vodi računa ni o kome osim o sebi kao političkoj funkciji odnosno grotesknoj figuri, nije shvatio neprimjerenost, morbidnost i bezosjećajnost postupka kojim dolazi do čovjeka, koji u tim trenucima komunicira isključivo s vlastitom smrću, kako bi pred njim, a i nama, mogao biti ono što zaista jest  karikaturalni, groteskni premijer. To sve govori o njemu, ali i o državi u kojoj on može biti premijer.

Neću se izjašnjavati što mislim o tome da je pred umirućeg čovjeka doveo najužu obitelj i ponosno ih izložio prizorima drame tijela prožetog strukturama smrti.

Hrvatska je ozbiljna i dostojanstvena koliko su joj ozbiljni i dostojanstveni političari koje bira.

Papa Franjo je progovarao o nespojivosti kršćanstva i nacionalizma, nama je kršćanstvo služilo, a i dalje služi, u nacionalističke svrhe – riječ je, dakle, o grotesknom kršćanstvu i o karikaturalnoj naciji. S punim pravom je Franjo odbijao s lažnim kršćanstvom hraniti naš vulgarni nacionalizam.

Zbog toga Alojzija Stepinca nije proglasio svecem. Svetac nije onaj koji se veseli fašističkoj verziji hrvatstva i koji pozdravlja državu logora i rasnih zakona. Crkva je Kristova, kršćani jedino s njime sklapaju koaliciju, sve ostalo je protukršćanski stav. Stepinčeva crkva je nonsens, ali to nacionalisti ne vide.

Zadatak svakog biskupa je da vodi računa o povjerenoj zajednici, kako u teškim vremenima kršćani ne bi pali na testu humanosti. Alojzije Stepinac nije bio pastir Crkve od 1941. do 1945. god., štoviše, on je, zbog blagonaklonog odnosa prema fašističkoj NDH, neprestano padao na testu iz humanosti.

U tome nema svetosti odnosno u tome ima onoliko svetosti koliko ima primjerenosti i humanosti u Plenkovićevom naslikavanju s umirućim papom Franjom.

Papa Franjo, zato što je bio papa čovjek, nije mogao Alojzija Stepinca proglasiti svecem, to će, na veselje protukršćanskih nacionalista, učiniti neki papa koji će, baš kao i Stepinac, biti politički kalkulant.

Kalkulanti ne umiru kao ljudi, oni umiru kao otužne društvene funkcije. Mnogi kalkulanti su, zbog promašenih života, umirali kao pape, kardinali ili predsjednici država. Papa Franjo nije umro kao papa, nego kao čovjek. Veličinu i svetost umiranja tog čovjeka nije prepoznao jedan siroti kalkulant koji, groteskan kakvo mu je i biračko tijelo, živi umišljaj nekakve premijerske posebnosti.

Tu grotesku je trajno razotkrio umirući čovjek Franjo – čovjek Franjo je išao ususret smrti koja dolazi jednom osmišljenom životu dok se groteskni premijer došao susresti s papinstvom. 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ne postoji razlika između tzv. naših i vaših silovanja
    •  Isus Krist ne udovoljava hrvatskom poimanju kršćanstva
    •  Ne ponizuj se i ne plači pred tuđim vratima!
    •  Riječ o ljudima koji nikada ništa realno nisu bili
    •  Zašto je važno da Plenković izgubi izbore u Zadru
    •  U korizmi sam se odrekao boga afektiranih vjernika
    •  ''Poison Cake'' za nemoralne kuhinje hrvatskih biskupija
    •  Papa Franjo je poštovao ljude i govorio je pluralnom svijetu
    •  Završena je lažna priča o Plenkovićevoj moći izvan RH
    •  Ako itko ne propituje volju nadređenih, to je Dražen Kutleša

> Svi tekstovi ovog autora