Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima

U nedjelju 7. travnja komemorirale su se žrtve genocida u Ruandi, počinjenog prije 30 godina. Masovna ubojstva stotine tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali ovim postupcima njihovih sunarodnjaka ekstremista, odvijala su se između večeri 6. travnja i sredine srpnja 1994. Po procjeni iz veljače 2008. broj žrtava iznosi preko jednog milijuna.

Genocid je imao trajan i dubok utjecaj na Ruandu i susjedne zemlje. Sveprisutno korištenje silovanja kao oružja izazvalo je širenje HIV infekcije. Uništenje infrastrukture i teška depopulacija zemlje osakatili su gospodarstvo, a mnoštvo ljudi bilo je prisiljeno na bijeg u susjedne zemlje, gdje još uvijek žive kao izbjeglice.

Pojam genocida je aktualan u našim životima, što zbog genocida počinjenog protiv Srba, Židova i Roma tijekom NDH, što neoustaše i njima skloni pokušavaju negirati (i s pravom nas ljuti kada se o Hrvatima govori kao o genocidnom narodu), što zbog od Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu presuđenog genocida u Srebrenici, čime se ne slažu ne samo mnogi Srbi već i mnogi moji poznanici koji su Židovi i drugi, što zbog recentne rasprave (osobito pratim onu u Španjolskoj) da rat izraelskih snaga protiv Hamasa u Gazi ima elemenata genocida…

Definirajmo materiju. Genocid je zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu.

Navedena definicija genocida utvrđena je ”Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida”, koju je prihvatila Opća skupština UN-a 9. listopada 1948. Republika Hrvatska stranka je Konvencije od svojega nastanka, sukcesijom bivše SFRJ, koja je bila strankom od 1951.

Opis je genocida u Konvenciji primjeričan, što znači da se genocid može počiniti i na druge načine, mučenjem, etničkim čišćenjem, masovnim medicinskim ”eksperimentima” i sl.

Genocid podrazumijeva specifičnu namjeru (mens rea) uništenja određene skupine.

Iako povijest pokazuje dugu tradiciju uništavanja cijelih nacionalnih, etničkih i drugih skupina, tek strahote I. i II. svjetskog rata, posebice genocid nad Armencima, Romima i Židovima, potaknuo je međunarodnu zajednicu da genocid, koji se smatra najtežim zločinom, utvrdi kao kazneno djelo univerzalne naravi.

Genocid, kao ni ratni zločini, ne zastarijeva. Za razliku od ratnih zločina, genocid nije nužno vezan uz postojanje oružanog sukoba. ”Konvencija i Statut Međunarodnoga suda” (članak 36) uređuju nadležnost toga suda za sporove između država ugovornih stranaka Konvencije u pogledu njezine primjene, uključujući i pitanje odgovornosti država za genocid.

Individualna odgovornost za genocid uspostavljena je faktično već na Nürnberškome procesu nacističkim vođama (20. rujna 1945. – 1. listopada 1946.). Statuti Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnoga kaznenog suda za Ruandu predviđaju odgovornost za genocid, a u postupcima pred tim sudovima više je osoba optuženo za to kazneno djelo.

Genocid se kažnjava i prema ”Statutu Međunarodnoga kaznenog suda” (stalnoga suda) uspostavljenoga ”Rimskom konvencijom” iz 1997. Kaznena zakonodavstva pojedinih država od reda poznaju kazneno djelo genocida.

Hrvatski Kazneni zakon iz 1997. u članku 156. predviđa kazneno djelo genocida koje opisom odgovara onomu kako ga određuje Konvencija UN-a. Za to je kazneno djelo zapriječena najteža kazna, kazna dugotrajnog zatvora. Zbog povrede Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida Hrvatska je 1999. podigla (i 2001. dopunila) tužbu protiv SR Jugoslavije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.

U presudi od 3. veljače 2015. godine Međunarodni sud pravde je odbio i tužbu Hrvatske i protutužbu Srbije.

Sud je utvrdio da su JNA i srpske snage počinile veliki broj ubojstava na većem broju lokacija u Hrvatskoj, u čemu su sistematično bili ciljani Hrvati. Koncentrirajući se na dokaze za pojedina mjesta, Sud je utvrdio postojanje zločina mučenja i seksualnog zlostavljanja koji su bili ciljani prema Hrvatima kao skupinama u Vukovaru (s naglaskom na događaje u Vukovarskoj bolnici te transfer na Ovčaru i Velepromet, a Sud se posebno osvrnuo na svjedočenje svjedoka koji je o ovim događajima svjedočio pred Sudom), Bapskoj, Tovarniku, Berku, Lovasu, Dalju, Voćinu, Đulovcu, Kninu (s posebnim osvrtom na mjesta u kojima su držani zarobljenici u bolnici u Kninu i u barakama JNA).

U pogledu svih tih zločina, utvrđeno je da su izvršavani na sličan način u raznim dijelovima Hrvatske; no zaključno je ocijenjeno da su zločini možda činjeni s namjerom da se natjera Hrvate da se isele s područja izvrgnutog napadu srpskih snaga (a etničko čišćenje je bio cilj tih zločina i zapravo javno deklarirani cilj vodstva Republike Srpske Krajine, kako se utvrđuje u toč. 424 Presude), a ne baš s namjerom da se fizički unište Hrvati na tom području.

Prema tumačenju Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida koje je zauzeo Međunarodni sud pravde, međutim, ”deportacija ili raseljavanje članova grupe, čak i ako se vrše uz primjenu sile, ne predstavlja nužno uništenje grupe”, pa stoga ne bi svi ti zločini koji su utvrđeni u sudskom postupku predstavljali ujedno i zločin genocida (toč. 161 Presude).

Oni koji osporavaju tezu i presudu da se u Srebrenici dogodio genocid, kao i oni koji se sada ne slažu s političkim ocjenama i novinarskim tekstovima u kojima se govori da Netanyahuova vlada provodi genocid u Gazi, koriste se sličnom argumentacijom kao i suci koji su odbili hrvatsku tužbu protiv Jugoslavije odnosno Srbije.

U presudi Međunarodnog suda pravde iz Haaga 26. siječnja 2024. godine (zbog tužbe Južne Afrike protiv Izraela), od Izraela se ne traži trenutni prekid vatre, niti se ocjenjuje je li Izrael u Gazi počinio genocid. Međutim, Međunarodni sud pravde (ICJ) naredio je Izraelu da poduzme korake kako bi spriječio svaki čin genocida nad Palestincima dok vodi rat protiv militanata Hamasa u Pojasu Gaze, ali nije pozvao na trenutni prekid vatre.

Odlučujući o slučaju koji je pokrenula Južna Afrika, Sud je rekao da Izrael mora osigurati da njegove snage ne čine genocid i poduzeti mjere za poboljšanje humanitarne situacije za palestinske civile u enklavi. U presudi Međunarodnog suda pravde, 15 od 17 sudaca glasalo je za hitne mjere koje pokrivaju većinu onoga što je Južna Afrika tražila, osim važne iznimke da se naredi zaustavljanje izraelske vojne akcije u Gazi.

Elem, pozvan sam na jednu tribinu: Srpsko privredno društvo Privrednik i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba pozivaju vas na tribinu ”Ta strašna riječ, genocid” u utorak 9. travnja u 18 sati u Privrednikovom domu, prvi kat, Preradovićeva 18, Zagreb, koju moderira novinar Saša Kosanović i nadam se da ćemo moći razbistriti pojmove.

Vama, mojim čitateljima, želim ponuditi još nekoliko ideja.

Ponovimo i proširimo međunarodnopravnu definiciju genocida.

Statut međunarodnog kaznenog suda

Članak 6.

Za svrhe ovoga Statuta, izraz ”genocid” znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprječavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.

Kazneni zakon RH

Prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske genocid kao kazneno djelo spada u kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. (NN br. 110, 1997, članak 156).

Genocid

Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djela, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

***

Da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida, nije dovoljno utvrditi da se radnja (recimo ubojstvo, pa i masovno) dogodilo. Definicija genocida (kao i svakog drugog kaznenog djela) podrazumijeva dokazivanje namjere koja u slučaju genocida ima posebnu kvalifikaciju. Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. S obzirom na to da je zaštićeni objekt genocida grupa, a ne pojedinac, ubojstvo pojedinaca, razumije se, samo po sebi ne podrazumijeva genocid.

Primjerice, u slučaju masovnog ubojstva stanovnika koji pripadaju nekoj skupini učinjenog s namjerom etničkog čišćenja (ali ne i uništenja grupe) radit će se pravno o ”običnom” zločinu protiv čovječnosti, a ne o genocidu. Takav je slučaj bio, na primjer, kada su njemački okupacijski režimi na zaposjednutim područjima za Drugog svjetskog rata strijeljali 50 ili 100 talaca kao odmazdu za jednog ubijenog njemačkog vojnika, što se događalo i na našem teritoriju.

Često je teško dokazati je li u nekom štetnom djelu na račun neke skupine postojala namjera uništenja, no o genocidu se može govoriti samo ako se postojanje namjere uništenja dokaže van razumne sumnje. Namjeru je moguće dokazati svjedočkim iskazom, dokumentima (npr. Karadžićeva smjernica br. 7), razumno deducirati iz mnoštva činjenica (likvidacije svih muškaraca u Srebrenici) itd.

Žrtve genocida su grupe, a ne pojedinci. Četiri zaštićene grupe su nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Skupine koje ne čine ove četiri (političke grupe, invalidi, seksualne manjine) nisu zaštićene i teoretski mogu biti istrebljene bez da se pravno radi o genocidu. To je, na primjer, slučaj sa sustavnom likvidacijom duševnih bolesnika u nacističkoj Njemačkoj.

Politički motivirani progoni, čak i kada se radi o totalitarnim državama, čak i ako obuhvaćaju milijune žrtava, ne smatraju se genocidom. To je, recimo, slučaj pogroma nad ”kulacima” u SSSR-u krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina.

Definicija genocida ne govori o tome koliko masovno moraju biti počinjena djela u ”namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”, no sudska praksa ICTY i ICTR odredila je da u slučaju namjere uništenja dijela grupe taj dio mora tvoriti kvalitativno bitan dio.

U izvanstručnim diskusijama o tome je li u nekom konkretnom slučaju počinjen genocid ili nije, masovnost zločinačkih postupaka obično se podrazumijeva kao snažan argument. Zato će zastupnici jednog ili drugog mišljenja u situacijama kad ne postoje egzaktni pokazatelji forsirati izrazito visoke odnosno izrazito niske procjene broja žrtava. Primjerice, između 1.000 i 1,1 milijun za kompleks logora Jasenovac, između 20.000 i 600.000 za tragediju Bleiburga odnosno Križni put.

Pojam etničko čišćenje, koji je ušao u politički pa i pravni jezik 1990-ih godina je zločin protiv čovječnosti i nije sinonim za genocid jer za dokazivanje etničkog ”čišćenja” nije potrebno dokazati namjeru uništenja nego diskriminatornu namjeru.

Riječ genocid ušla je u svakodnevnu upotrebu. Pri tome se često koristi znatno ekstenzivnije nego što je to u međunarodnom pravu definirano. Njena popularnost uvelike proizlazi iz izrazito snažnog emotivnog naboja kojeg nosi. Ona postaje kategorija moralne, a ne pravne osude: nazvati neku radnju ”genocidnom” znači izreći osobito snažnu moralnu osudu i gnušanje. (Slično je s pojmom holokaust). Mnogi pretjeranu upotrebu pojma genocid smatraju problematičnom, jer to može predstavljati banalizaciju i trivijalizaciju tog pojma.

Problemi s definicijom genocida i emotivni naboj koji ta karakterizacija nosi stvaraju često žučne diskusije. Tako se, recimo, postavljaju pitanja:

Može li se ustaški pogrom Srba u Jasenovcu (i uopće na području NDH) nazvati genocidom?

Mogu li se četnički pokolji Hrvata i muslimana u isto doba smatrati genocidom?

Može li se ubijanje zarobljenih hrvatskih vojnika i civila nakon rata nazvati genocidom?

Jesu li masovni pokolji (primjerice, na Ovčari) za vrijeme Domovinskog rata bili genocidnog karaktera?

O tome postoje drastično različiti stavovi. Nije sporno da su se u svakom od navedenih slučajeva događale gore navedene radnje, ali pitanje je je li postojala namjera ”da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”?

Izvan sumnje je, međutim, da je i u Jasenovcu i općenito na području pod kontrolom NDH provođen genocid Srba, Židova i Roma.

Bosna i Hercegovina je još 1993. godine podnijela Međunarodnom sudu pravde (ICJ) tužbu protiv Srbije za povredu obveza iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida u vezi s događajima u BiH. ICJ, za razliku od gore navedenog ICC, rješava sporove između država. U veljači 2007. donesena je presuda da država Srbija nije odgovorna za genocid odnosno da se djela bosanskih Srba ne mogu imputirati Srbiji jer nije dokazano da je ostvarivala efikasnu kontrolu kako je ona definirana u slučaju Nikaragva protiv SAD-a. Sud je također zaključio kako je genocid ograničen na područje Srebrenice, suprotno tvrdnjama zastupnika BiH koji su tražili utvrđenje genocida na širem teritoriju te da je Srbija ipak odgovorna za nesprječavanje i nekažnjavanje odgovornih.

Presuda je izazvala šok i gorak okus u BiH i u hrvatskoj javnosti koja je proces doživljavala kao pravorijek o prirodi rata umjesto postupka o povredi obveze iz specifične konvencije. Za razliku od BiH, u kojoj je MKSBJ svojim presudama (npr. Radislav Krstić) utvrdio genocid, u Hrvatskoj pravno genocid, kako sam ranije naveo, nije utvrđen.

Najveći genocid u povijesti čovječanstva počinili su britanski kolonijalisti nad domorocima osvojenih zemalja. Pobili su najviše američkih i australskih domorodaca, slijede Maori i stanovnici predkolonijalne Indije. Kolonijalističke pokolje u većoj mjeri činili su i Španjolci i Francuzi. Genocid domorodaca u Sjevernoj Americi nastavile su u pretprošlom stoljeću i Sjedinjene Američke Države, a elemente genocida ima i ekonomski motivirano potiskivanje i istrebljivanje domorodaca u Latinskoj Americi (osobito u Srednjoj Americi i na Karibima) u prošlom i ovom stoljeću, na primjer, u Brazilu. Genocid je svakako i ono što je belgijski kralj Leopold provodio u Kongu.

Zaključno, treba uvijek ponoviti fundamentalno pitanje: je li postojala namjera (i može li se ona dokumentima dokazati) ”da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”?

Od Kaligule i Nerona, preko Richarda III. i Ivana Groznog, do Pola Pota, Hitlera i Staljina, povijest je puna monstruma koji su moć zloupotrebljavali na najgori mogući način. Dok su njihova imena poznata i osnovnoškolcima, o grozotama koje je počinio belgijski kralj Leopold II. uglavnom se šuti (na duši je imao deset milijuna Kongoanaca)… Nažalost, to nije neuobičajeno kad je u pitanju povijest kolonijalizma u često zaboravljenom dijelu svijeta, Africi.

U slučaju zločina ustaša u NDH genocidne radnje su itekako dokazane, tisućama dokumenata, a ja sam zaista puno puta već istupio tražeći i od hrvatskih vlasti i od Hrvatske biskupske konferencije da se učine i objave odgovarajući dokumenti kojima će se za ta nedjela zatražiti oprost. Štoviše, pokazao sam da je to mogla učiniti Njemačka i tamošnji katolički episkopat. Ali, očito, valja to ponoviti i valja nastaviti tražiti pravdu i moralno ispravno postupanje.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora