Glasat ću za Ivu Josipovića

Glasat ću za Ivu Josipovića. To na ovome portalu ne pišem prvi puta. Ali ovo je moja posljednja kolumna prije prvog kruga predsjedničkih izbora i imam pravo to objelodaniti, a imam i obavezu moj stav argumentirati. Pogotovo nakon prvoga uživog televizijskog sučeljavanja svih četvero kandidata na RTL-u, pa i unatoč groznoj izvedbi sučeljavanja: sadržajno, koncepcijski, tehnički i vizualno. Kao da je RTL-u stalo da iduće nedjelje ljudi ostanu doma ili da, ako mogu, odluče pobjeći što dalje od biračkih mjesta zbog (praznicima) produžena vikenda.

 

Srećom, ostaju dva sučeljavanja, večeras na Novoj TV i u petak na HTV1. Nadamo se da u tim kućama ima nešto pameti i volje, jer ovo što je RTL ponudila je, s jedne strane, pokazalo da tamo nisu dorasli ozbiljnim medijskim zadacima, a s druge da ne samo da troje kandidata ne shvaća što su predsjedničke ovlasti (Kolinda Grabar- Kitarović, Milan Kujundžić i Ivan Vilibor Sinčić) već da to nije jasno ni toj televiziji!

 

Koliko god je to bilo moguće u toj kupusariji, za koju odgovaraju urednik emisije Borna Keserović i voditelj, odnosno moderator debate Igor Bobić, Ivo Josipović je još jednom pokazao da jedini shvaća što mu je bio i što bi mu trebao biti posao u drugom mandatu.

 

Ali neću svoj glas dati Ivi Josipoviću samo zbog toga što razumije ustavne ovlasti. Već zbog toga što mi se njegov program čini suvislim i jedini realnim da se doskoči akutnim problemima naše zemlje iz pozicije šefa države. O tome kasnije.

Sastavljajući listu važnih stvari koje sam imao pred sobom, pa i predsjedničke izbore, na temelju mojeg razumijevanja politike i društva sastavio sam i popis mogućih nasljednika Stjepana Mesića. Ivo Josipović je bio među njima, a lista nije bila dugačka. Što sam više i intenzivnije razmišljao, više sam je sužavao. Josipović je ostajao na toj listi, a njega sam poznavao jer smo lijepo surađivali u Odboru SDP-a za ljudska prava, civilno društvo i manjine

 

Da, replicirat će mi se da nisam objektivan jer sam zagovarao prvi mandat, jer sam bio član njegova tadašnjega izbornoga stožera i jer smo zadržali prijateljske odnose. Ali se moje uvjerenje iz 2009. gradilo kao što su se gradili i naši odnosi: na temelju vrlo čvrstih spoznaja i međusobnog uvažavanja.

 

Ja ću, da podsjetim, jer sam i o tomu nešto pisao, početkom 2009. bio u Patagoniji u posjetu mojoj sestri i njenoj obitelji, u potpunom miru i sabranosti, radeći neku vrstu inventure mojega života u Hrvatskoj jer mi se tada nudio posao na Sveučilištu Patagonije: posao novinara, ali etičara i političkog teologa. Pitao sam se, između ostalog, što me tjera natrag u domovinu? Zašto se ne bih od svega odmorio i ostao nekoliko godina gdje mi je srce široko i spokojno?

 

Sastavljajući listu važnih stvari koje sam imao pred sobom, pa i predsjedničke izbore, na temelju mojeg razumijevanja politike i društva sastavio sam i popis mogućih nasljednika Stjepana Mesića. Ivo Josipović je bio među njima, a lista nije bila dugačka. Što sam više i intenzivnije razmišljao, više sam je sužavao. Josipović je ostajao na toj listi, a njega sam poznavao jer smo lijepo surađivali u Odboru SDP-a za ljudska prava, civilno društvo i manjine.

 

Jednoga dana, baš kad sam krenuo pisati tjednu kolumnu, jednu iz niza koji čitate, a koju nisam nikada preskočio otkako sam je pokrenuo u svibnju 1995. u Novome listu, dobio sam e-mail upravo od Ive Josipovića u kojem me je pitao, ne znajući da sam na dalekome putu, kada možemo popiti kavu. Ja sam to shvatio kao znak Božje providnosti i dok su mu odgovarao na mail, znao sam da će on biti predsjednički kandidat SDP-a. Zapravo, poželio sam to. Naravno, nismo još tada znali kako će proći unutarstranački izbori (u kojima je Josipović lako pobijedio Ljubu Jurčića).

 

Kada sam inventuru doveo kraju, iako je bilo teško odlučiti, prevagnula je odluka da se vratimo u domovinu, pa i da se ja angažiram u Josipovićevoj kampanji. Od tada naše međusobno povjerenje i poštovanje neprekidno raste.

 

No, mimo toga sam ostao analitički raspoložen (analitikom sam se profesionalno počeo baviti 1985. u argentinskom konzulatu u São Paulu) i novinarski ustrojen građanin (u novinarstvu sam od svoje 17. godine, dakle, od 1979.), što znači da sve ispitujem, da pokušavam sagledati i plusove i minuse i da ne dopuštam da mi neki detalji pomute širu sliku događaja s obzirom na to da nisam samo netko tko posreduje informacije, što je prva zadaća novinarstva, već sam među onima, rijetkima dakako, koji uživaju ne baš malo povjerenje kod građana i čija se riječ sluša kada je vrijeme za formiranje ili oblikovanje javnog mnijenja.

U prvome redu želim ostati vjeran sebi. Što to znači? To znači da sam, kao sudionik prethodne Josipovićeve kampanje, i ja nositelj projekta ”Pravda”. A kako sam od nekih kolegica i kolega čuo (pročitao) nekoliko nejasnih kritika na račun programa Ive Josipovića (tvrde oni/e da od te famozne pravde nije ništa ostvareno), treba reći ovo: borba za pravednije društvo nije jednokratan cilj, to nije kao savladavanje jedne teške knjige prije važnoga ispita, jer slijede druge knjige, drugi ispiti, a onda i cjeloživotno učenje

 

Nije da se pravim važan. To je naprosto tako: postoji jedan krug kolegica i kolega koji daje mišljenja o važnim političkim i društvenim pitanjima i ja sam među njima, u tom krugu, itekako svjestan da taj autoritet koji imamo ne smijemo zloupotrijebiti niti povjerenje građana iznevjeriti.

 

Namjerno neću pojasniti zašto ne bih glasao za Kolindu Grabar-Kitarović, Milana Kujundžića ili Ivana Vilibora Sinčića; to je nepotrebno. O njihovim manama (prijetvornost i sklonost lažima i manipulacijama, neprihvatljivost programa ili nezrelost i neiskustvo) sam pisao na portalu koji je isključivo posvećen izborima (www.predsjednicki-izbori.hr) u okviru kolumne ”Čitanje Pantovčaka”. Nepotrebno bi i suvišno bilo išta reći nakon tvrdnje da rečeni kandidati ne poznaju ustavne ovlasti za posao za koji se nadmeću.

 

Osim toga bi tada ova kolumna, tako blizu izborima, bila izuzetno opterećena digresijama, a i negativnim tonovima koji mislim da nam sada više ne trebaju. Ako dođe do drugoga kruga, tada bi svakako bilo potrebno pojasniti što donosi ili ne donosi svaki kandidat, odnosno kandidatkinja. O tom potom.

 

Ovu kolumnu želim iskoristiti da pojasnim, argumentiram moje ustrajavanje u potpori Ivi Josipoviću.

 

U prvome redu želim ostati vjeran sebi. Što to znači? To znači da sam, kao sudionik prethodne Josipovićeve kampanje, i ja nositelj projekta ”Pravda”. A kako sam od nekih kolegica i kolega čuo (pročitao) nekoliko nejasnih kritika na račun programa Ive Josipovića (tvrde oni/e da od te famozne ”pravde” nije ništa ostvareno), treba reći ovo: borba za pravednije društvo nije jednokratan cilj, to nije kao savladavanje jedne teške knjige prije važnoga ispita, jer slijede druge knjige, drugi ispiti, a onda je pred nama i cjeloživotno učenje i usavršavanje.

 

U sažetku svojega prvoga mandata Ivo Josipović piše odlomak koji mogu supotpisati bez dvoumljenja: ”Povratak odgovornosti i morala u politiku kao temelj pravednog društva bila je i ostaje moja politička misao vodilja. Pet godina kasnije društvena je klima potpuno promijenjena i danas nitko tko se bavi korupcijom ili drugim kriminalom, bez obzira na funkciju koju obavlja, ne može računati na to da će izbjeći pravdi.

”Na sve to još dolazi katastrofalna administrativna organizacija zemlje. Stvorena je da se mogu dobivati izbori, a ne da bi zemlja i ekonomija mogle funkcionirati. Imamo 577 načelnika, gradonačelnika i župana. Hrvatska ima najveći broj plaćenih političara na broj stanovnika u Europi. Želim tome konačno stati na kraj”

 

Ključan doprinos tome dale su promjene Ustava koje sam inicirao 2010. godine, koje su dokinule zastaru kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji te kaznena djela ratnog profiterstva.

 

O promjeni društvene klime najbolje govori broj visokih dužnosnika koji su osuđeni ili kojima se sudi za različita kaznena djela. To je moj i naš obračun s korupcijom iz prošlosti i borba za uspostavu vladavine prava.”

 

Ali važno je ono što dolazi: zašto dati Josipoviću drugi mandat?

 

Ja želim i dalje imati predsjednika s kojim se Hrvatska vrlo kvalitetno predstavlja u svijetu, koji gradi odnose pomirenja i povjerenja u susjedstvu i koji doma spaja, unosi razumijevanja u inače tešku svakodnevnicu i ima jasnu viziju razvoja. Meni se Josipovićeva reforma ustava čini važnom. Ona će donijeti ovo:

 

Odredit će novi teritorijalni ustroj države (regionalizacija i snažna decentralizacija), donosit će promjene u demokratskom ustroju (izborno zakonodavstvo, uređenje referenduma i dr.), osnažit će odgovornost državnih dužnosnika za obavljanje dužnosti, proširit će ustavnopravnu zaštitu građana na područje viših generacija ljudskih prava i jačat će socijalnu državu, bolje i preciznije će urediti odnos među državnim tijelima (trodioba vlasti i međusobni nadzor), unosit će promjene u državnu upravu i pravosuđe, jačat će demokratske institucije, uključivši i unutarstranačku demokraciju te će na ustavnoj razini utvrditi obavezu zaštite okoliša i održivog razvoja kao temelje politike razvoja Hrvatske. Da, to je iz njegova programa, ali to je tako.

 

Dat ću jedan mali primjer iz privatnog života: kada sam se oženio s Claudijom, Njemicom koja je tada živjela u Heidelbergu, mi smo u dvjema prostorijama i u svega par sati izvršili sve potrebne promjene u njenoj dokumentaciji, od vjenčanog lista do putovnice, bez suvišnih troškova, bez nepotrebna gubljenja vremena i bez ikakve nervoze. Kažem svima i ponovit ću: hrvatska je birokracija užasna i toj zvijeri treba odrubiti glavu, da se metaforički izrazim. Želim živjeti u zemlji koja će biti uređena kao što je Njemačka. Čak i da nije federalno sastavljena.

Josipović spada u one koji ne vjeruju da politiku treba odvojiti od morala. U tu skupinu spadam i ja. Zna da ima mišljenja kako je politika gotovo pa osuđena na ignoriranje morala, te da je ona uglavnom borba za moć

 

Zato ponavljam jedan dio iz odgovora koje je Ivo Josipović dao Danici Ramljak, jer mi se čini da sažima duh ove promjene koju priželjkujem:

 

”Država nam je u strukturnoj blokadi već dvadeset godina. Treba pročitati pismo bivšeg premijera Nikice Valentića predsjedniku Franji Tuđmanu davne 1995. O čemu on govori? O nejasnim ovlastima institucija.

 

Na sve to još dolazi katastrofalna administrativna organizacija zemlje. Stvorena je da se mogu dobivati izbori, a ne da bi zemlja i ekonomija mogle funkcionirati. Imamo 577 načelnika, gradonačelnika i župana. Hrvatska ima najveći broj plaćenih političara na broj stanovnika u Europi. Želim tome konačno stati na kraj.

 

Gospođa Grabar Kitarović i gospodin Karamarko brane taj propali sustav, jer u njemu plaću prima većina članova HDZ-a. Jedino oni u Europi tvrde da ne treba stvarati moćne regije. To je prava istina. Ali, ovo je trenutak u kome ne kanim popustiti niti HDZ-u, niti bilo kojoj drugoj antireformskoj stranci u ovoj zemlji, zato što to čine samo iz neznanja, ili iz interesa. Vratimo se na bitno.

 

HDZ je održao press konferenciju na temu Ustavnih promjena i gospodarskog rasta. Opet su pokazali da ne žele, ne mogu i ne znaju provesti nikakve promjene. Posebno ne žele promjene teritorijalnog ustroja države. Dohvatili su se i primjera Poljske. Poljska ekonomija je danas zvijezda europske unije. Zašto? Poljaci su učinili upravo ono što HDZ nikako ne želi. Predsjednik HDZ-a je izričito, nekoliko puta izjavio da 21 županija mora ostati.

 

Poljska je uspjela u svojim reformama jer je broj regija (voivodship) smanjila s 49 na 16. Poljska je u vremenu od samo dvije godine donijela novi Ustav koji je postavio potpuno nove političke temelje zemlje, provela administrativnu reformu i lansirala vladin program ekonomskih reformi. Ekonomski program koji je provediv samo unutar nove strukture države.

Ivo Josipović nije savršena ličnost, nije osoba bez grijeha ili mane, ali je meni bio i ostao osoba upravo prožeta duhom moralnosti. Zbog toga ću mu dati svoj glas i zbog toga vas pozivam da ne ostanete u svojim kućama i stanovima, inertni ili u stanju nihilizma kakav, nažalost, zagovaraju neki novinari, pa i cijele male redakcije, već da ovih dana, ako se još niste odlučili, pažljivo razmotrite i donesete odluku koja će biti zrela i odgovorna. Koja će voditi računa o dobru svih ljudi i koja će biti utemeljena na rezultatima i realnim potrebama

 

Ne znaju da postoji posebna grana ekonomije ‘constitutional economics’ (http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/economic-sciences/laureates/1986/press.html). Osnivač je James McGill Buchanan koji je dobio Nobela zbog objašnjenja veze između ugovornih i ustavnih temelja i ekonomskog i političkog odlučivanja.”

 

Odužio sam, a želim skratiti mada bih mojim motivima da u nedjelju 28. prosinca zaokružim ime Ive Josipovića mogao napuniti knjigu. Josipović spada u one koji ne vjeruju da politiku treba odvojiti od morala. U tu skupinu spadam i ja. Zna da ima mišljenja kako je politika gotovo pa osuđena na ignoriranje morala, te da je ona uglavnom borba za moć.

 

Ima ljudi koji vjeruju da je politika samo instrument provođenja interesa – osobnih, grupnih i nacionalnih. No, na svakome tko djeluje u prostoru politike je da se upita o svrsi i cilju takvog djelovanja. A svrha i cilj moraju biti usmjereni određenim vrijednostima, među kojima su i moralne. Politika nije samo tehnologija vladanja, nego je pokušaj ostvarivanja nekog društvenog cilja. Što je bliža moralnim načelima i vrijednostima, to je bliža ljudima.

 

Najkraće rečeno, jer sam po struci teolog i etičar, Ivo Josipović se meni čini izuzetno bliskim političarom.

 

Završit ću riječima Vaclava Havela, velikog humanista, borca za ljudska prava, književnika i političara, kojeg i Josipović navodi u svom govoru o moralu i politici održanom u Vatikanu prošle godine, a koji je ”prakticiranje politike shvatio kao ispit skromnosti” prožet duhom moralnosti koji je – ”prva i posljednja instanca, početak i svršetak, uvjet bez kojega se ne može i bez kojega je svaka misija osuđena na propast”.

 

Ivo Josipović nije savršena ličnost, nije osoba bez grijeha ili mane, ali je meni bio i ostao osoba upravo prožeta duhom moralnosti. On je izuzetno predan radu, jako požrtvovan i iskren u odnosu s ljudima. To je moje osobno iskustvo.

 

Zbog toga ću mu dati svoj glas i zbog toga vas pozivam da ne ostanete u svojim kućama i stanovima, inertni ili u stanju nihilizma kakav, nažalost, zagovaraju neki novinari, pa i cijele male redakcije, već da ovih dana, ako se još niste odlučili, pažljivo razmotrite i donesete odluku koja će biti zrela i odgovorna. Koja će voditi računa o dobru svih ljudi i koja će biti utemeljena na rezultatima i realnim potrebama.

 

A prije toga, svima vama kojima to znači, u osobno ime i u ime naše redakcije i redakcijskog savjeta čestitam Božić.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora