Glumci vs Profesori

”Moj sin i dalje ovog namaza za ćevape susreće po hodniku i okreće glavu uz osjećaj neugode, straha i poniženja i nikom ništa! Roditelji i dijete pretjeruju, jel? Jedan moj lik bi rekao: Fakat sam pretolerantan!” izjavljuje glumac Rene Bitorajac uz vijest kako je profesor Strojarske tehničke škole Frana Bošnjakovića u Zagrebu radi fizičkog sukoba s učenikom dobio otkaz nakon čega je priveden i uhapšen (kasnije je, u najvećoj mjeri zahvaljujući valu negativnih reakcija – ipak pušten).

”Ma ne, predobar sam”, mogao bi se zvati ovaj žalosni denuncijantski sastavak što, grebući se za pažnju, u ovoj tematski i vremenski prigodno tempiranoj tuđoj muci i žalosti vidi priliku koja se ne propušta.

Priliku za vlastiti obračun, za zamah po čovjeku koji eto pripada istom tom profesorskom, niškoristi ološu kao i ovaj uhapšeni mu kolega i uopće dirljiva je ta nježna briga glumca (koji s druge strane sam, u više incidenata potvrđuje kako nije u kontroli; naime šipkom je slomio ruku čuvaru parkirališta) prema dobrobiti svoga nasljednika.

Empatija itekako zna biti kučka, jednom rat, drugome brat, pa tako Bitorajcu puca prsluk što je svojim tekstom slučaj čovjeka koji je ostao bez posla, bez slobode i bez dostojanstva ”prisnažio” primjerom o nepojmljivoj nepravdi što se sručila na njegovog sina, nakon što je od jednog profesora ”tjelesnog”, Ante Kajmak mu je ime, zbog žvakaće gume – ”dobio nogom u cijenjeno dupe”.

Uvijek je divna ta ljudska doslovnost kojom, zdrave glave i pri relativnoj pameti, pristajemo vulgarno i maloumno, krajnje tupavo i bez osjećaja za mjeru (na)rugati se nečijem imenu ili profesiji… čega bi se neki (treba ih nužno izmisliti ako osjetimo da ih ponestaje) fin i pristojan svijet neupitno sramio, u nekoj idealnoj projekciji čak i gnušao.

Bitorajac niti jednog trena ne dovodi u pitanje ispravnost svog genetskog produžetka. Čestita mu, čak. Na tome valjda što poput ”fakat pretolerantnog” Krpe (sam Bitorajac uvodi vlastite ”likove” u narativ dok prokazanog prof. Kajmaka opisuje riječima: ”Nije lik iz Naše male klinike”, ”namaz za ćevape”, ”tip… kojeg sam proguglao”) – nije premlatio profesora.

Dok drugi jedan glumac viteški ”šuti” ime glumice kojoj deset godina plaća kredit, ne dopuštajući da mu preko usana pređe ime žene zbog koje (u svojim ne više tako mladim godinama) radi tri posla, ovaj se selektivno senzibilizirani muški ”tata je tata” roditelj, u ovako temeljito zapuštenom, praktički u svim segmentima – propalom društvu u kojem su tek čizmice Borne Kotromanić razlog da nam se ”dogodi nezadovoljan narod” pa time i posjeduju kakav-takav umno revolucionarni potencijal, uhvatio jednog potplaćenog, za društvo i roditelje tragično irelevantnog, od mlatimudana i derladi ponižavanog profesora (što ga je bez dvojbe trebalo sankcionirati ako je doista ”opalio vritnjak” učeniku Bitorajcu junioru).

U zemlji u kojoj su nam profesori ”tipovi”, ”namazi za ćevap”, ”četničke vojvode”, u zemlji u kojoj ”mama je mama” konceptom svaki dovoljno ambiciozni roditelj ”zaključuje” petice kako poželi (uz opomenu pred otkaz profesoru), u zemlji petropanovskoj, zemlji vladavine vječite mladosti o kojoj je onaj ”ćoro ćoravi” (bitorajevskim domišljajem rečeno) Ovidije u ”Metamorfozama” tek načeo misliti, u zemlji u kojoj se ovoga časa mogu domisliti barem jednog ljudskog nadimka pošteno zasluženog, temeljito zarađenog (”don Šupak” – svećeno lice koje odbija pokopati kršćanina jer ovaj ima blagopočivati u grobnici antifašista), u zemlji u kojoj zločince trpamo u VIP lože i na inauguracije, a profesore u zatvore, u zemlji u kojoj je moguće da ministar zbog čije bahatosti dvoje djece danas nema oca ovakvo što domisli u doktoratu: ”Pračovjek nije napuštao svoje stanište iz turističkih razloga, ali se udaljavao od svog staništa i započeo je kretanje”, u zemlji u kojoj je sustav iznevjerio i đake i profesore, ova glumačka veličina izlaže po svim dostupnim portalima profesora Kajmaka kao kakvu cirkusku životinju!

Jednako bi bilo (profesor bi bio kriv) da se propustilo reagirati, a da se (o čemu naravno nijednom od čak dvojice Bitorajaca ne pada na pamet misliti) mladić tragično ugušio žvakom.

Koliko li samo žvakaćih guma i danas čeka svoje ostarjele žvakače po svim tim kolonijama, žvakopolisima, okamenjenim DNA rezervoarima deset generacija koje će jednoga dana, kada sve ode u lijepu materinu čemu se opasno primičemo, proučavati neki novi antropolozi (”Markoviću, mamlaze, bacaj to iz usta!” i učenik refleksno pristojnim, mehaničkim pokretom, bez muljanja i odgađanja poslušno vadi žvaku ”Oprostite, profesore, evo…”. A kud bi dalje s njom – nego pod klupu. U prvi slobodan kut).

Namaz za ćevap? To je taj dobačaj?

Ćevapčići su metafizika. S kajmakom su i institucija, okusna senzacija i simfonija. Možda nisu meso elegantno poput carskog, ali su nacionalna egzotičnost što se ne ustručava preuzimati recepte davno protjeranih Turaka. Omalovažavati ovu provincijalnu radost, ćevap u zagrljaju kajmaka, govori o duhu zakinutom za nijansirani osjećaj svijeta.

Divljanje, ruganje, zamahivanje. Umjesto da zastanemo. Razmislimo. Možda i zašutimo, u prvi tren. Parazitizmu se nužno odupremo. Odvažemo slučajeve. Pa u medije ipak ne damo naš ”žvaka-vritnjak”. Ili barem ustanovimo kako valja imati toliko obzira da to ne činimo u trenu dok jedan od rijetkih u ovoj zemlji, pritom profesor kojeg se ponižavalo godinama, ne guli krumpir nego zatvor.

Upita li se čovjek koliko je sam zakazao kao roditelj. Možda i kao suprug, kolega, susjed, prijatelj. Pitaju li se koliko su sami zaslužili iz ljudskosti? Podbacuju li kao ljudi, odgajatelji…

Kako to točno pomažu sinovima i kćerima vjerujući da su savršeni ako nisu u stanju napisati, pa recimo ovo: ”Otac sam morona koji sa sedamnaest još uvijek nije naučio kako žvakanje žvake na satu tjelesnog može značiti smrt. Na profesorsku molbu da istu baci, reagirao je, prema vlastitoj tvrdnji – izrazito pozitivno. U što, pošteno govoreći, ne mogu biti siguran. Ali profesorska ‘vritnjak reakcija’ potpuno je neprihvatljiva i tražim da se ovakvo ponašanje sankcionira. Pa nek bude pukovnik il’ pokojnik. A može i pokojni pukovnik.”

Bitorajac je napravio suprotno. Parazitski se prikačio jednom eklatantnom porazu, porazu svih nas. Ali o Bitorajcu nam nužno valja misliti. On je upravo primjer, on objašnjava, nudi odgovore na pitanja zbog čega su nam, između ostalog, djeca takva kakva jesu, zašto ovako nastupaju, zašto se obrušavaju, ponižavaju, mlate. Zašto (uz iznimke, dakako) nemaju ni savjesti ni poštovanja. Sve je tu, u tom rugalačkom obračunu.

U besramnoj ali odlučnoj Bitorajac verziji: ”Karaću te. Izistinski, bez foliranja. Karaću te dva sata u cugu. Ma kakvi! Karaću te celu noć, dok ti ne dođe tetka iz Bosanske Krupe.”

Bitorajac će šipkom polomiti čuvara parkirališta. Ali zaboljet će ga sve do ovakvog pada – noga na dupetu nasljednika. Ako ovo nije dokaz da je sve pouzdano na svome mjestu, da smo ozbiljno i bolesno, predugo osakaćeni za bitnu dimenziju ljudskog postojanja – stid, onda ja ne znam što jest.

Na kraju, pitanje koje svi mi, bez mnogo obzira i nježnosti, s onu stranu slabosti, sebi dugujemo postaviti glasi po prilici ovako: Koliko je (točno) Bitorajca u meni? I što u vezi toga mislim poduzeti?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  U ime naroda / Anatomija jedne otmice

> Svi tekstovi ovog autora