Goran Senjanović i to od čega je načinjeno sve oko nas

Za profesora Gorana Senjanovića publika je prvi put čula u siječnju 2024, kada je gostovao  kod Morane Kasapović u emisiji “Razgovor s razlogom”. Premda je na HRT-u prikazana u neko gluho pretponoćno doba, bilo je to, možda, tridesetak minuta najzanimljivijeg i najdostojnijeg televizijskog vremena u Bog zna koliko godina.

Vedar, dobrodržeći gospodin u godinama u kojim čovjek još uvijek nije starac, ali više ne započinje nove poslove niti se izlaže velikim selidbama, u čijem se govoru čuju umekšani frikativi nekoga starinskog splitskog, na jasan je način svojoj sugovornici objašnjavao što je to i čime se bavi fizika elementarnih čestica, kako izgleda svijet znanstvenika, nudi li znanje moć ili znanje traži odgovornost, kako razlikovati šarlatane od ozbiljnih ljudi, za čime čezne čovjek koji se njegovim poslom bavi.

Vrlo rijetko bi se događalo da se pred našom javnosti pojavi netko tko se tako dobro koristi hrvatskim jezikom, ali nešto drugo u tom je nastupu bilo mnogo uzbudljivije i neobičnije: kao da nikada prije nismo vidjeli čovjeka koji se tako dobro razumije u ono čime se bavi da je u stanju o tome savršeno kompetentno razgovarati s onima koji o tome ne znaju ništa!

Nije to, kao što zamišljaju gordi i neuki, spuštanje eksperta na razinu neukih, nego je to, upravo suprotno, umijeće mišljenja o nečemu, koje podrazumijeva taj svakodnevni mentalni i emocionalni trening u luku od djetinjenja i djetinjarija do projekcija genija. Biti sveznalica prije svega znači integrirati u sebi iskustvo i svijest neznalice.

U toj emisiji Senjanović je spomenuo da se nakon skoro šezdeset godina vraća u rodni Split, gdje je za njega osmišljena Chair pozicija. Recimo da je to sveučilišna fotelja do koje se stiže mimo akademskih pravila o napredovanju te je iznad svake profesorske katedre.

Takva fotelja na slavnim i manje slavnim sveučilištima namješta se da bi se privlačili geniji, i da bi se onda oko njih formirale znanstvene zajednice, radne grupe, formalni i neformalni instituti…

Kako ćemo početkom veljače 2024. saznavati iz vijesti, Chair poziciju, kakva prethodno na hrvatskim sveučilištima nije postojala, Senjanoviću je ponudio rektor splitskog sveučilišta Dragan Ljutić, projekt je svesrdno podržao, i sam fizičar, gradonačelnik Ivica Puljak.

U prosincu 2024. Senat Sveučilišta u Splitu je i formalno postavio Senjanovića na novostvoreni znanstveni prijesto. Ubrzo zatim ga je svrgnulo, pa mu ponudilo da bude rektorov savjetnik, sve dok ovome 30. rujna sljedeće godine ne istekne mandat.

Šta se zapravo dogodilo? Dogodilo se nešto što se u provinciji oduvijek zbiva, čega je bilo po bosanskim kasabama još u vrijeme turskih valija: dok god je postavljanje almasli fotelje nasred mejtefa, u koju ćemo posjesti našega svjetskog genija, bilo nešto čime su lokalni hatibi sebi činili zabavu i ispunjavali si dane, dotle je cijela stvar funkcionirala. Ali kada je onaj za koga je almasli fotelja pripremana, ozbiljno shvativši stvari, došao u mejtef ne bi li sjeo na svoje mjesto, svega je najednom nestalo. I fotelje je nestalo, ako je ikad stvarno i bilo. Pa je nastupila neka pomalo i uvrijeđena šutnja, jer tko bi mogao pomisliti da će dotični tako ozbiljno shvatiti cijelu stvar i da će stvarno doći u Split, i da će zbilja zasjesti na svoj chair?

Od Gorana Senjanovića su, valjda, očekivali da odugovlači s dolaskom. Očekivali su da naokolo da još barem trideset intervjua, da se pojavi u glavnom televizijskom dnevniku, da nešto izjavi za lokalni radio, da se rukuje s Plenkovićem, da mu Milanović zadjene orden za rever, da posavjetuje narod o smislu života, o najboljoj dijeti ili o tome kako se lišiti viška elementarnih čestica na trbuhu i stražnjici.

Očekivali su, zapravo, da Senjanović radi isto ono što oni rade i da se tako usklade dvije dinamike, da poteku dalje godine u kasabi, onako kako su i dosad tekla stoljeća. Uvrijeđena šutnja nastala je kada se sporedni akter njihova igrokaza počeo ponašati kao glavni glumac, i još je preko svake mjere požurio.

Prvo, naravno neslužbeno objašnjenje koje stiže sa Sveučilišta je da su u pitanju – administrativni problemi i zakonske zapreke. Takvo objašnjene ne pije vode, bolno je neuvjerljivo, jer da je itko ozbiljno mislio stvarati Chair za Gorana Senjanovića, najprije bi se, valjda, bavio zakonskim i administrativnim pretpostavkama.

Isto kao kad kupuješ kuću: prvo gledaš jesu li papiri čisti, ima li kuća građevinsku dozvolu ili je sagrađena na plaži i na tuđoj zemlji.

Sljedeća stvar: ponuditi nekome koga si u svom igrokazu proglasio za genija – pritom, čovjek u nekom drugom svijetu doista jest tretiran kao genije! – pa ga zatim izigrao, mjesto rektorova savjetnika, i to sve dok rektor uskoro ne pođe u penziju, malo je uvredljivo. Kao da je naš profesor pijan automobilom zgazio pješaka, kao da je sa šefom nacionalne mafije za državne pare trgovao medicinskim aparatima, kao da se pred očima javnosti bavio nekim baš sramotnim i kažnjivim seksualnim radnjama, pa ćemo ga sad skloniti s tih istih očiju javnosti tako što ćemo mu dati mjesto rektorova savjetnika.

Takvo što nudi se samo nedostojnima i onima kojih ćeš se za sva vremena riješiti ako im to ponudiš. Ili smo, možda, sve krivo shvatili? I ovo sramoćenje ima neku drugu svrhu i smisao? 

Umijeće Gorana Senjanovića da o istoj stvari misli u imaginativnom, emocionalnom i mentalnom rasponu od djeteta i polupismena čovjeka do svjetskog znanstvenog autoriteta u fizici elementarnih čestica, proizlazi iz nesvakidašnjeg, po čovjeka i po zajednicu dragocjenog dara. Obasjajem tog dara bili smo nakratko zahvaćeni zahvaljujući Morani Kasapović i emisiji “Razgovor s razlogom”, u kojoj je, pored svega drugog, Senjanović pripovijedao i o svojoj teorijskoj hipotezi na čiju praktičnu potvrdu čeka već skoro pola stoljeća, i o snu o Nobelovoj nagradi u slučaju da se hipoteza potvrdi. Ali to je san, upozorio je, a stvarnost je nešto drugo.

Nimalo gordosti u njegovom nastupu nije bilo, nikakvog pouzdanja u vlastiti značaj i veličinu. I nije, u onom što je govorio, bilo baš nimalo podcjenjivanja drugih. Kao kakvo mudro đače, Senjanović je ljude među kojima se zatekao tretirao kao sebi ravne. To je tako dragocjeno! S nama nitko nikada ne razgovara na ravnoj nozi, niti mi i sa kim želimo razgovarati na ravnoj nozi.

Ne znamo kakvu su štetu splitski profesori učinili poigravši se s almasli foteljom za čuvenog fizičara, niti što je sve moglo biti, a čega biti neće. Nama je poznata samo njihova igra, mnogo toga znamo o njezinoj dinamici – dinamika je, veli Senjanović, najzanimljivija u fizici elementarnih čestica – i o njezinim bezvremenskim provincijskim pravilima.

Poznato nam je da svijet provincije, da kasaba na kontinentu kao i kasaba na moru, u turska i mletačka doba kao i u turistička doba, funkcionira tako da pobjeđuju uvijek oni koji su igru i pokrenuli. Oni su u pravu, oni pišu povijest kasabe, oni su gospodari njezine utemeljiteljske legende. A onaj s kojim su se poigrali uvijek biva poražen i ismijan.

Pokaže li pritom otpor, učini li nešto protiv onih koji su se igrali s njim, pokuša li im se, ne daj Bože, narugati, bit će zgažen. Susrest će se s onim najmračnijim licem provincije, koje nastupa kada se njezini protagonisti osjete ugroženim.

Goran Senjanović tiho će, nadam se, nestati iz ove priče i Split će, svoj Split, zadržati u iskustvu kao davnu razglednicu, kao zavičajnu djetinjariju. I hinit će, nadam se, da je sve ovo bio jedan veliki nesporazum. Premda nikakvog nesporazuma tu nije bilo. Ili, možda, jest: jer on nije shvatio pravila igre u koju je uvučen.

I važno je, vjerujem, da iz svega on nestane bez novostečene gorčine. Ona bi mu, takva gorčina, kvarila upravo to što je u temelju njegova dara: razumijevanje svijeta i ljudi otpočetka do kraja, uvid u fiziku elementarnih čestica od perspektive djeteta i polupismenog čovjeka do perspektive genija.

Doista, najteže je u svoj pogled na svijet integrirati perspektivu prevaranta.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dalija Orešković i “Koga briga?”
    •  Alfi Kabiljo i najljepša hrvatska domoljubna pjesma
    •  Postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?
    •  Antonio Scurati, Posljednji dani Europe
    •  Lech Wałęsa: strah i gađenje
    •  Zelenski u iskušenjima nevoljnika praškog Emila Háche
    •  Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici
    •  Kuzma Kovačić je u pravu u vezi monumenta na splitskoj pjaci
    •  Antonio Scurati i posljednji dani Europe
    •  Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi zamijenili Udbu

> Svi tekstovi ovog autora