novinarstvo s potpisom
Čeka li Hrvatsku portugalski scenarij? Hoće li predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je, uzgred budi rečeno, u izbornoj noći, da ne bude zabune, odjenula preuzak sakoić hadezeovski plave boje i požurila s čestitkama relativnom pobjedniku na isto tako uskoj pobjedi, povjeriti mandat Tomislavu Karamarku? Nešto slično nedavno je učinio portugalski predsjednik Anibal Cavaco Silva i izazvao krizu u zemlji. On je, naime, mogućnost da sastavi Vladu dao relativnom pobjedniku Pedru Passosu Coelhu – kandidatu desnog centra i vlada koja nije mogla dobiti podršku lijevih stranaka pala je nakon svega desetak dana od formiranja. Srušile su je lijeve stranke koje zajedno imaju većinu u parlamentu.
Hoće li nam Predsjednica priuštiti sličan scenarij nakon što rezultati budu pobrojani i na mjestima koja izbore moraju ponoviti, znat ćemo vjerojatno već sljedeći tjedan. Kako stvari sada stoje, male su šanse za veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a ili za Vladu nacionalnog jedinstva koju zatečen i ponesen vlastitim uspjehom politički naivno predlaže čelnik Mosta Božo Petrov ne odajući pritom javnosti zašto je moralna i moguća postizborna koalicija s obje strane, ali sa svakom od njih posebno to je nemoguće i neetično.
Već ova tri, četiri dana nakon objave rezultata rječito govore o nesnalaženju ove “ad hoc” sklepane koalicije nezavisnih lista, koja je za potrebe izbora okupila ljude različitih političkih uvjerenja i iskustava, od kojih se neki nisu imali priliku ni upoznati. To što dio njih želi i nakon izbora zadržati komotnu ulogu moralizatora koji iz udobnosti saborskih fotelja i plaća kritizira izvršnu vlast, a drugi dio želi i spreman je podijeliti odgovornost za realizaciju u programima zacrtanih promjena već je poljuljalo osjetljivu statiku na brzaka sklepanog Mosta.
Neotpornim ga čini ta njegova dvojakost, duplost ili, ako hoćete, psihijatrijskim rječnikom – šizofrenost i kad je u pitanju način budućega djelovanja, ali i suradnja s lijevima i desnima. Otud vjerojatno i grupna terapija Bože Petrova, ta infantilna ideja o vladi nacionalnog spasa ili jedinstva koju, barem dok pišem ovaj tekst, kao ozbiljnu mogućnost ne prihvaća ni jedna strana.
U kojoj su mjeri nedorasli zadatku što je pred njih stavilo devetnaest osvojenih saborskih mandata svjedoči i činjenica da nije proteklo ni 24 sata od zaklinjanja u jedinstven stav u pregovorima do izbacivanja Drage Prgometa ne samo iz Nacionalnoga vijeća, već s njim zbog samoinicijativnog razgovora sa Zoranom Milanovićem u Kotromanovićevom stanu prekidaju svaku suradnju. Mandat u Saboru mu, naravno, ostaje, kao uostalom i mogućnost da ga slijedi i nekolicina zastupnika Mosta.
Zoran Milanović, koji se u trenutku Prgometova izbacivanja nalazio na Malti, u Valetti je novinarima rekao da Prgometu nije “nije ništa stavio na stol” i da se tek “razgovaralo o budućnosti Hrvatske”, ali i to da se nada kako će svijest o odgovornosti za zemlju prevladati. Svijest valjda znači pokoji prelazak na SDP-ovu stranu; brojke se kreću od četiri do čak devet zastupnika.
Kako bilo da bilo, volja birača, koji su većinom svojih glasova dali povjerenje dvije koalicije, onoj Domoljubnoj Tomislava Karamarka i koaliciji Hrvatska raste Zorana Milanovića, mogla bi biti ozbiljno derogirana političkom ucjenom Bože Petrova pravdanom nekakvim utopijskim idealizmom o mogućem jedinstvu za koje bi na žrtveni oltar valjalo prinijeti glave desnog i lijevog čelnika, s tim da bi Petrovu, ako je suditi po oštrom kažnjavanju Drage Prgometa, smaknuće lidera SDP-a nekako bolje leglo.
Dobro bi palo i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji koja ničim izazvana požuruje priopćenjem sastavljanje Vlade i to nakon što je kardinal primio Karamarka. Valja požuriti , misle, prije no što eventualni prebjezi na lijevu obalu koji se sve češće spominju u novinskim izvještajima ne učine poljuljani Most irelevantnim.
Mehaničku otpornost i stabilnost, narušenu spinovima i udarima vjetra s lijeva i s desna, teško bi popravio i u nas najveći stručnjak za mostogradnju Jure Radić, kamoli ova hinjena nemušta biskupska zabrinutost koja pričama o stoljećima provjeravanim vrijednostima teško skriva navijanje za Domoljube.
Nema sumnje da nervoza s desna buja. Čini se sve, ama baš sve, ne bi li se potaknulo naše kvazijedinstvo i zajedništvo. Ne preza se ni od čega. Državno izborno povjerenstvo dobiva prijetnje bombom, kamenuje se Pravoslavna gimnazija u Zagrebu, branitelji grubo i primitivno, nakon što je dobio velik broj glasova u svojoj izbornoj jedinici, vrijeđaju Freda Matića koji je zajedno sa svojom obitelji morao dobiti policijsku pratnju – SMS porukama prijetilo mu se ubojstvom.
Netko očito želi postizborni kaos i za to vrlo spretno opet koristi dio braniteljske populacije – ljude koji se dva desetljeća nakon rata teško mire s novom, promijenjenom ulogom u društvu. Otud valjda i izjava Đure Glogoškog da je upravo Zoran Milanović naložio resornom ministru da isključi struju šatorašima. Njegov prilog dekapitaciji Milanovića! Gadljivo i prozirno do neba.
Umjetno proizveden kaos, pogađate, navodi vodu na mlin Mosta i njihove grupne terapije -ideje o Vladi nacionalnog jedinstva, ali HDZ- a, o zajedništvu. Naprosto ne mogu vjerovati da 2015. takva Vlada, koja uvelike podsjeća na nekadašnji SSRN (Socijalistički savez radnog naroda), ikome u miru može biti jedino i logično rješenje… Ja sam protiv, pa makar i po cijenu portugalskog scenarija i ponovljenih izbora.