Hegel, Moltmann i ”smrt Boga”

Sustavno istraživanje filozofije mladoga Hegela i teologije ranoga Moltmanna opterećeno je brojnim preprekama koje se ponajviše odčitavaju u nedostatku sustavnoga bavljenja Hegelom u djelima ranoga Moltmanna. Te prepreke su utoliko snažnije izražene što Moltmann na nekoliko mjesta eksplicitno postavlja Hegelov spekulativni Veliki petak u središte svoje rane teologije.

Stoga je u ovome radu, nakon što smo pokušali prikazati Hegelov put prema koncepciji spekulativnoga Velikog petka i Moltmannovim uzrocima govora o važnosti vjerničkoga Velikog petka za cjelokupnu teologiju, bilo potrebno ”čitanje između redaka” i ulaženje u pozadinu Moltmannova mišljenja kako bi ga doveli u odnos s onime što smatra središtem svoje rane teologije.

Cjelokupna Moltmannova misao, kako rana tako i kasna, obilježena je preuzimanjem osnovnih koncepcija raznih autora s kojima ulazi u dijalog te pretumačenjem tih koncepcija u svjetlu njegove teologije i interesa koje u svojoj teologiji želi postići. Stoga je bilo gotovo nemoguće sustavno razložiti sve dimenzije Hegelova razumijevanja smrti Boga i dovesti ih u izravan odnos s Moltmannovom teologijom.

Međutim, ono što se nadaje kao nužno u svakome bavljenju Moltmannom je njegovo, na mjestima gotovo potpuno oslanjanje na hegelovsko naslijeđe u teologiji. Napose se to odnosi na hegelovski shvaćenu smrt Boga, što je koncepcija koja se nakon Hegela ”uvelike pogrešno razumijevala među misliocima koji su nas naveli da vjerujemo kako se mogu pozivati na Hegela u svojim teološki besmislenim korištenjima ideje smrti Boga” (GGW, str. 72-73).

Cjelokupna Moltmannova misao, kako rana tako i kasna, obilježena je preuzimanjem osnovnih koncepcija raznih autora s kojima ulazi u dijalog te pretumačenjem tih koncepcija u svjetlu njegove teologije i interesa koje u svojoj teologiji želi postići. Stoga je bilo gotovo nemoguće sustavno razložiti sve dimenzije Hegelova razumijevanja smrti Boga i dovesti ih u izravan odnos s Moltmannovom teologijom

To pogrešno razumijevanje ušlo je i u Moltmannovu misao tako što je on uvelike koristio hegelovski razumljenu smrt Boga kao ”stav koji počiva u fundamentima novovjekovnoga iskustva svijeta” (TN, str. 174), odnosno kao stav koji označava ”bezbožnost i napuštenost od Boga” (Nav. dj., str. 92) te kao ”nihilističnu zamjedbu” (Isto).

U ovome radu pokušali smo pokazati kako se u Hegelovu izričaju ne nalazi ateistični stav nego prvenstveno njegovo sučeljavanje s religijom i filozofijom njegova vremena u kojemu je ideja apsoluta kao ”predmet i apsolutni objekt uma” premještena u ”apsolutnu onostranost umskoga spoznavanja” (GW, str. 430), čime je ideja Apsoluta učinjena beskorisnom za znanje i umsko spoznavanje te je premještena u vjeru kao ”praznu formalnost” (Nav. dj. str. 429) te, s druge strane, ideja smrti kao onoga negativnog koje u hegelovskoj koncepciji apsolut mora obuhvatiti kako bi ”uskrsnuo najviši totalitet u svojoj cjelokupnoj zbilji” (Nav. dj., str. 432-433).

Ideja smrti Boga koju je Hegel u filozofiji prvi formulirao svoju je ”renesansu” doživjela kako renesansom Heglova mišljenja u prvoj polovici 20. stoljeća, ali ponajviše u onim teologijama koje su strahote Drugoga svjetskoga rata željele promisliti na teološki način i dati odgovor na temeljno teodicejsko pitanje opravdanja Boga pred zlom u svijetu.

U tom smislu smrt Boga im se nadala kao bitna odrednica ne samo mogućnosti govora o Bogu koji pati i umire, već i u moltmannovskom smislu kao iskustvo novoga vijeka koje je, promjenama transcendencije u novome vijeku, ideju Boga učinila nenužnom i time suvišnom. Drugim riječima, iskustvo novoga vijeka u toj ”promjeni transcendencije” posvema je ateistično, što uvelike odzvanja i Hegelovim spisom Vjera i znanje u kojemu je on u ”principu Sjevera”, odnosno protestantizma prepoznao veliku formu svjetskoga duha koja je religiju smjestila u područje puke unutrašnjosti, izlažući tako ono empirijsko ne samo suprotnosti s umskim nego i čineći od objektivnog ”ono što nema nikakvu vrijednost i što nije ništa.” (Nav. dj., str. 290).

Kako bi premostio taj jaz između subjektivnog i objektivnog, empirijskog i transcendentalnog, subjektivne vjere i objektivnoga znanja, Hegel preuzima pojam spekulacije kao jedine metoda pomirenja tih suprotnosti, a te se suprotnost, prema Hegelovu programatskome završteku istoga spisa, najviše očitovala u mogućnosti mišljenja onoga negativnoga u Apsolutu samome.

Pokušali smo pokazati kako se u Hegelovu izričaju ne nalazi ateistični stav nego prvenstveno njegovo sučeljavanje s religijom i filozofijom njegova vremena u kojemu je ideja apsoluta kao ”predmet i apsolutni objekt uma” premještena u ”apsolutnu onostranost umskoga spoznavanja” (GW, str. 430), čime je ideja Apsoluta učinjena beskorisnom za znanje i umsko spoznavanje te je premještena u vjeru kao ”praznu formalnost” (Nav. dj. str. 429) te, s druge strane, ideja smrti kao onoga negativnog koje u hegelovskoj koncepciji apsolut mora obuhvatiti kako bi ”uskrsnuo najviši totalitet u svojoj cjelokupnoj zbilji” (Nav. dj., str. 432-433)

Smrt Boga prema Hegelu stoga ne označava nikakav ateizam već dijagnozu njemačke klasične filozofije Kanta, Fichtea, Schellinga te njemačke protestantske ortodoksije. Smrt Boga u Hegela je činjenica filozofije njegova vremena, činjenica koju on želi spekulativno izreći i utvrditi, koristeći povijesni događaj Isusova raspeća.

U tome smislu se kod Hegela ne može govoriti o ateizmu, niti se o spekulativnom Velikom petku ne može, onako kako to čini Moltmann, govoriti o bogonapuštenosti svijeta, već se to, zajedno s Hegelom, može prije svega reći za refleksivne filozofije njegova vremena s kojima ulazi u dijalog.

No, onkraj Moltmannova pretumačenja Hegelove sintagme, važno je i nužno ustvrditi ono što je već Eberhard Jüngel naglasio, a to je da je ”jedva moguće zamisliti cjelokupnu teologiju dvadesetoga stoljeća bez mogućnosti koje je razradio Hegel” (GGW, str. 83), misleći protiv prvenstveno mogućnosti govora o smrti Boga kao momentu samoga Apsoluta.

Moltmann, suočen s potrebom odgovaranja na klasično teodicejsko pitanje nakon Auschwitza: ”gdje je Bog bio u Auschwitzu”? poseže za Hegelovom koncepcijom kako bi razumio i obrazložio i fundamente novovjekovnoga iskustva svijeta, ali što je još važnije, kako bi objasnio zbilju smrti i povezao je s klasičnim teološkim postulatom o smrti patećega Boga.

Hegel mu je tu poslužio ne samo kao onaj mislioc koji je prvi u novome vijeku upotrijebio tu sintagmu već i koji je, ”na teološki nezaboravan način” (Jüngel), tu smrt upisao u samo središte božanskoga bitka, čineći tako smrt negacijom koja onu mogućnost govora o patnji čini sržnim teološkim govorom.

Pokušavajući dovesti u dijalog Hegelovu koncepciju spekulativnog i Moltmannovog vjerničkog Velikog petka, ustvrdili smo da se ono spekulativno u Hegelovoj sintagmi ni na koji način ne može primijeniti na Moltmannovu koncepciju, budući da je spekulativni Veliki petak onaj vječni proces koji se događa u svijesti pojedinca, a naredni se moment, ”uskrsnuće najvišega totaliteta”, kako će to pokazati u Fenomenologiji duha, događa u svijesti zajednice.

Moltmann, s druge strane, Križ Raspetoga, Veliki petak, vidi kao povijesni događaj čiji se učinci, kako povijesni tako i soteriološki, događaju u onom lutherovski shvaćenom ”extra nos”, izvan nas, što se može prihvatiti isključivo vjerom u taj povijesni događaj objave, dok će uskrsnuće, pod Blochovim utjecajem, smjestiti izvan svijesti zajednice, u eshaton i u ono što negativno ponora ništavila ”ukida u onome još-ne koje pripada nadi”, eshatološki pozicionirajući svoju dijalektičku teologiju križa i uskrsnuća.

Moltmann, s druge strane, Križ Raspetoga, Veliki petak, vidi kao povijesni događaj čiji se učinci, kako povijesni tako i soteriološki, događaju u onom lutherovski shvaćenom ”extra nos”, izvan nas, što se može prihvatiti isključivo vjerom u taj povijesni događaj objave, dok će uskrsnuće, pod Blochovim utjecajem, smjestiti izvan svijesti zajednice, u eshaton i u ono što negativno ponora ništavila ”ukida u onome još-ne koje pripada nadi”, eshatološki pozicionirajući svoju dijalektičku teologiju križa i uskrsnuća

U tome smislu, ponovno u hegelovskom smislu razumljeno, Moltmann pada na razinu refleksivne svijesti jer objektivizira božanski bitak te događaj smrti i uskrsnuća, božanski bitak koji nije konstruiran za svijest već se nalazi ”onkraj graničnih stupova uma” (GW, str. 294), u povijesnome događaju objave na križu, u događaju objave, čije je spekulativno obilježje kod Moltmanna dovoljno naglašeno, u tumačenju i obrazlaganju unutartrinitarnih odnosa i značaja križa za utemeljenje božanskoga bitka, ali koje za svijest ostaje lišeno sadržaja, u hegelovskom smislu riječi te ostaje ”pukom formom” bez stvarnoga sadržaja u svijesti pojedinca, osim na izvanjski, refleksivan način vjere u događaj ”koji se dogodio toliko davno da više nije istinit” (G. W. F. Hegel, ”Aphorismen aus Hegels Wastebook (1803-1806)”, u: Werke, sv. 2, str. 545) i koji mora postati vječnim događajem.

(Tekst je zaključak doktorske dizertacije Zorana Grozdanova ”Spekulativni Veliki petak u ranoj filozofiji G. W. F. Hegela i ranoj teologiji J. Moltmanna”, izrađen pod mentorstvom dr. sc. Željka Pavića, a obranjene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 9. studenog 2015.).

    •  In memoriam: Pišem Moltmann, pamtim slobodu
    •  Silazak u vražje krugove smrti
    •  Religija u javnosti
    •  Izvrstan Ivankovićev okvir

> Svi tekstovi ovog autora