Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma

Nedavno je u izdanju zagrebačkog TIM pressa i u prijevodu Dubravke Celebrini objavljena značajna mala knjiga, izvanredan esej suvremenog francuskog intelektualca, esejista, novinara (direktora posebnog dodatka francuskog dnevnika Le Monde posvećenog knjizi, ”Monde des livres”), Jeana Birnbauma.

Naslov knjige je ”Hrabrost je u nijansi” – Birnbaum ovdje piše o tome kako smo u današnjem svijetu zatrpani sukobima i raznim vrstama polarizacija, od ideoloških odnosno političkih, religioznih i drugih, koje ljudsku svijest neprekidno potiču na stanje sukoba i netrpeljivosti, u najmanju ruku, spram one druge strane.

Premda svjesni da veliku ulogu u tome imaju i današnji mediji, većina se ipak prepušta ovome jednostavnom binarnom predlošku i odabire stranu, jer je to također i način da se pojedinac osjeti jačim, svakako i da – možda – lakše i bezbolnije preživi ili proživi svoju egzistenciju.

Međutim, i s druge strane, drži Birnbaum, snaga osujećenih ovakvom stvarnošću, svoju podršku traži u knjigama – u – ne uvijek nužno, starim knjigama s prašnjavih polica, kako će kazati jedan od njegovih učitelja, Jacques Derrida – u kojima se jedino može pronaći živo i objelodanjeno shvaćanje, potvrda da su istine, odnosno znanja za kakvima inteligentan um intuitivno traga, uvijek u nijansi – ne u zauzimanju dogmatskog, fundamentalističkog stava.

Moto kojega citira na početku knjige podupire mudrost, temeljnu tehniku ovakvog puta – riječ je o rečenici, misli čuvenog francuskog povjesničara (pripadnika pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, ubijenog od nacista) Marca Blocha, koji u knjizi ”Neobičan poraz”, iz 1940. godine, na jednom mjestu kaže: ”Neka svatko slobodno kaže što ima za reći, istina će se roditi iz iskrenosti koje se podudaraju”.

Birnbaum, koji i sam djeluje na poticanju i podršci iznošenja različitih istina, organizirajući francuski godišnji forum filozofa Le Monde – Le Mans, želi ovom knjigom upozoriti na činjenicu da traganje za istinom kroz knjige, misli i njihovu transmisiju, a ne kroz gnjev i borbe (primjerice, po internetskim forumima, pa na dalje…) nipošto ne znači slabost, bijeg, povlačenje, već upravo obrnuto – odvažnost da se u krhkosti knjiga i iznijansiranosti mišljenja dopire do suptilnijih aspekata zbilje, unutar kojih počiva ono dublje – o nama samima, o stvarnosti koja nas oblikuje, o prošlosti koja je na nas utjecala i tako dalje…

S time da – on u uvodu knjige naglašava kako u razvoju, jačanju nijansirane misli (ili naprosto vrline umjerenosti, koju su stari Grci toliko uzdizali, a u današnjem je svijetu ipak ponajprije smiješna, predstavlja najčešće znak slabosti, poziv na porugu) naročito pomaže specifična vrst knjiga – onih koje nisu ni književnost ni filozofija, nego predstavljaju jednu vrst međuprostora između jednog i drugog, ujedno nekada i mješavine, to su knjige koje dakako zovemo esejima.

I sam naziv, podsjeća nas, upućuje na to da se u esejima radi o tekstu u kojemu je riječ o pokušaju autora (pojam essaie francuski je, i znači doslovno to – pokušaj) da se iznošenjem vlastitog pogleda na određeni problem pokuša približiti istini koja će, zbog svoje misaonosti i utemeljenosti u analizi i obrazlaganju imati i određenu vrijednost kakvu pridajemo znanosti ili filozofiji (ime Montaignea kao ”začetnika esejističke proze” ovdje je neizbježno i zato jer je za neke svoje esejističke knjige Jean Birnbaum dobio je Montaigneovu nagradu grada Bordeauxa)…

Istovremeno, podsjeća na drugome mjestu autor – esej je tu kao književna forma koja ne podnosi zatvorenost, koja je upućena na traganje, koja jezik mišljenja ne odvaja od osjećaja, odnosno od jezika poezije…

Ova knjiga predstavlja u stvari Birnbaumov izbor, podsjećanje samoga sebe i nas čitatelja – i usmjeravanje – na neke od važnih autora koji na individualnom putu traganja za istinom koja će iskrsnuti poput nijeme omaglice unutar ili iznad naših zajedničkih prostora i partikularnih (a katkada i podudarnih) htijenja, mogu biti ne samo podrška, već uvijek iznova i učitelji.

Tako je prvo poglavlje posvetio Albertu Camusu, koji je jedno svoje predavanje, održano 1955. godine u Ateni, posvetio temi europske civilizacije, odnosno činjenici kako je ona, prije svega, civilizacija pluralističke misli.

Upravo je pluralizam Camus vidio kao temelj ”europskog pojma slobode”, i najvažniji doprinos naše civilizacije. Camus Europu nije doživljavao ni kao geografsku, ni kao političku sferu – za njega je Europa prije svega bila moralni odabir.

Jer ono što krhkost Europe čini, držao je – ili je činilo, u određenim povijesnim periodima – pitanje je u kojoj je mjeri trenutak u kojem sada živimo potvrda toga – uspravnom, jest upravo odabir određenog izbora, umijeće ravnoteže…

Puno prije Emmanuela Lévinasa, podsjeća Birnbaum, Camus je zastupao ”filozofiju susreta”, koja je ”etika lica”. Jer upravo je u živome susretu i u razgovoru mogućnost pronalaženja milosti korespodencije, koja neće biti poništavanje i prezir, negacija i sljepilo prema onome drugome (što je, s druge strane, sve veoma lako provesti na komadu papira, ili na ekranu kompjutera).

Bešćutnost negiranja života drugih opcija zapravo je antihumanistička, ali uvelike je uvučena i u takozvanu humanističku misao i načine djelovanja i postupanja.

Uvažavanje sugovornika lišava nas težnje za diskvalifikacijom, toliko prisutnom u takozvanim intelektualnim i duhovnim prostorima, koliko i u svakodnevnom društvenom životu, a ta nas distanciranost od ovakvih poriva štiti od želja za osvetništvom.

Jer između ”nadmenih umova koji misle da sve znaju, i militantnih duhova koji misle da im je sve dopušteno” – Camus je ovdje učitelj mjere i ograničavanja, stare grčke etike – nema temeljnih razlika, obzirom na to da oba puta vode u ništenje.

U Birnbaumovom eseju o Albertu Camusu naročito je važan ovaj njegov zaključak: ”Protiv rigidnosti ‘racionalizma bez nijansi’, on potiče angažmane usidrene u osjećajnom životu”.

Odbijajući da između čovjeka i života stavi svezak ”Kapitala”, Camus će biti jedan od onih koji će takozvanim ”progresivnim” misliocima zamjerati, s jedne strane, namjeru da društvenu zbilju umetnu u teorijski okvir, i s druge strane, odbijanje da politički protivnik može imati pravo.

Također, kod mnogih će, takozvanih politički angažiranih intelektualaca, zamijetiti da ih privlači poslušnost, pa si potajice ”žele odrezati jezik”, kako bi ga dali – položili na jastučić od crvenog baršuna s pozlaćenim resama – nekom gospodaru.

Svakako, uči nas prisjećanje na Camusa, koje nam ovom knjigom potiče Birnbaum, antiintelektualizam je još jedan od oblika povlačenja pred fanatizmom (i priklanjanja populizmu). ”Prezirem razum” ne znači drugo negoli ”prezirem svoje sumnje”.

Međutim, onaj tko je spreman suočavati se sa svojim sumnjama (time svakako i sa svojim greškama, slabostima, strahovima, sa svojim unutarnjim kontradikcijama) nije kukavica ni mlakonja, nego prije svega karakteran čovjek.

Iz tog razloga borba za nijanse u nama i oko nas jest borba za ono ljudsko, za nas same, jer ono značajno u nama upravo i jesu nijanse, ono što nas naposljetku čini zadovoljnima da smo mi – mi, a ne netko drugi.

Boreći se protiv nijansi, težeći da ih ugušimo ili previdimo, da negiramo njihovo postojanje, nesvjesno radimo na ništenju samih sebe, a time i mogućnosti da zbiljski spoznamo što su, tko su oni drugi – ubijamo mogućnost da istinski uživamo u bogatstvu i raznolikosti svijeta, u postojanju samome.

Birnbaumovov esej o Camusu samo je početak ove vrijedne – i, treba li naglasiti, uvijek prijeko potrebne knjige, u kojoj se potom nižu eseji o Camusovom suvremeniku, Georgeu Orwellu, koji je u jeziku vidio odraze društvene zbilje, odnosno njenih ”izopačenih” oblika i tendencija.

Kao i Camus, Orwell se zalagao za jednostavnost u jeziku, za izravnost komunikacije, jer je upravo u jednostavnosti govora vidio mogućnost za odraz iskrenosti mišljenja i stavova, koju jednostavan govor otvorenim dijalogom oživljava u protočnosti, i time daje prostor, poticaj za dubljenje nijansiranosti (nasuprot kulturi kompromisa, koja nastaje ideološkom servilnošću, pustošenjem sjećanja i manipulacijom jezikom).

Također, važan je i esej posvećen velikom francuskom piscu Georgesu Bernanosu, koji se je već početkom Drugog svjetskog rata plašio kako ”Možda više nema jednostavnih riječi”. Po mišljenju Bernanosa, kao vjernika, riječi nisu bile samo oruđe za traženje istine, već i predmet i prostor unutar kojega se vodi ”smrtonosna borba sa Zlom” – jer kada su riječi ”namještene”, povijest postaje ”fikcija bez sadržaja”.

Potrebno je boriti se kako bi se omogućilo zajedničko pripovijedanje i pravo iskustvo – ono koje ne pripada krivotvorenoj stvarnosti koja je plod djelovanja ideologija – kao da su, svaki iz svoje perspektive, ustvrdili ovi autori, a promatrano iz njihove perspektive, pisci i nisu drugo do li borci, dok književnost koju stvaraju i nije drugo do li – kako veli naš vodič kroz pustolovine misli i življenja, Jean Birnbaum – duhovna pustolovina.

Tim više jer je, kako kaže Bernanos, ”bijes glupana ispunio svijet” – glupana dakako koji su odbili govor iskrenosti, kako bi se utopili u sverazarajućem moru osrednjosti.

Birnbaum tumači kako za Bernanosa pojam ”osrednjost” nema veze sa slabošću ili s neznanjem, već je on vidi kao duhovnu snagu u kojoj se miješaju moralni nehaj, samozadovoljstvo i bjesomučno sljepilo.

Čovjek osrednjosti, na žalost, čini se da je uvijek ”vladar epohe”, no njemu nasuprot stoji čovjek nijanse – za Bernanosa to je čovjek kojeg je on uvijek iznova pronalazio vraćajući se nevinosti, čistoći vlastita djetinjstva, jer mu je težnja uvijek bila, kako je sam govorio, ”opravdati se pred sobom kakav sam nekada bio”.

U djetinjstvu je nalazio i polet, koji stoji nasuprot laži i fanatizmu – duh koji je nepodnošljiv totalitarnim nadljudima. Birnbaum će zaključiti kako je za Bernanosa nijansiranost zapravo ”prevladana zaslijepljenost”…

Pišući pak o Hanni Arendt, Birnbaum podsjeća kako je mišljenje za nju vrst ”svakodnevnog junaštva”, jer misliti znači prije svega stupiti u dijalog sam sa sobom, ulaziti u unutarnje disidentstvo, i na taj se način suprotstavljati, svakodnevno, izvanjskoj ”banalnosti zla”, pa prema tome mišljenje nema u toj mjeri veze s razumom, u kojoj je mjeri ono povezano s odvažnosti.

Esej o ovoj velikoj filozofkinji govori o važnosti ideala prijateljstva, koji je za nju bio jedan od najvažnijih, jer predstavlja istovremeno objašnjavanje s drugim i prosvjetljivanje sebe. Po mišljenju Arendt, život bez prijatelja nije vrijedan življenja.

Knjiga donosi još niz eseja – o Raymondu Aronu, francuskom sociologu i povjesničaru, kritičaru ideološko ortodoksnih mišljenja, Germaine Tillion, francuskoj antropologinji i etnologinji, koja je držala da je ”čovječanstvo nešto opasno”, dok je upravo etnologiju vidjela kao područje neprekidne razmjene misli, koje su prinuđene neprekidno se ispravljati, o Rolandu Barthesu, filozofu koji se zalagao za ”život u nijansama”, uvijek dalje od stereotipa i od stranačkih dogmi…

Jer upravo je Barthes – time bismo ujedno završili ovaj mali nagovor na čitanje ove izvanredne knjige – kao semiotičar, vidio poziv intelektualca kao nalog za bijegom od onih prostora u kojima se ”jezik ukruti”, ”čim se govor zalijepi za ideološku površinu”.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada
    •  Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
    •  Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì
    •  Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti
    •  Vječni malograđanin
    •  Oleg Mandić: “Život obilježen Auschwitzom”
    •  Doživotna kolektivna eutanazija

> Svi tekstovi ovog autora