novinarstvo s potpisom
Krajem 19. stoljeća Pasquale Bertolino zaplovio je iz svog rodnog Termolija preko Jadranskog mora i nadomak hrvatske obale doživio brodolom. Trgovačka kompanija poslala je brod da svoje pomorce vrati u Italiju. Ali, Pasquale se nikada neće vratiti u Termoli. Ljubav je bila brža. Oženio se Hrvaticom i nastanio u Omišu gdje će 1940. godine čitav grad, s velikim poštovanjem, ispratiti do posljednjeg počivališta šjor Paškvala Bertolina, pomorskog kapetana. Plovio je do kraja svog radnog vijeka od Kotora do Trsta, zapustivši potpuno veze sa svojim rodnim krajem i talijanskom obitelji.
Paškvalov sin Ante Bertolino odlazi u Argentinu. Tamo je upoznao djevojku iz Drvenika pokraj Makarske, oženio se i 1931. dobio sina Nikolu, koji o svemu tome piše u svojoj “Knjizi o zavičajima” koju je prošle godine u Hrvatskoj objavila izdavačka kuća Sandorf u svojoj Biblioteci avantura.
Sjajno napisana knjiga doista se čita i kao avanturistički roman. Bertolinov jezik plijeni svojim bogatstvom i živopisnošću već od prvih stranica na kojima rasprostire najranija sjećanja. U njima nije Argentina, nego boje, mirisi i zvuci dalmatinske obale na koju se iskrcava kao četverogodišnji dječak. Obitelj se vratila na Jadran u potrazi za klimom koja će za majku oboljelu od tuberkuloze biti blagotvornija od one argentinske.
Za dječaka koji je bolje govorio španjolski nego hrvatski, ondašnja će Jugoslavija i njeni hrvatski krajevi postati prvi pravi zavičaj. Upoznat će ga uzduž i poprijeko zbog očeva posla koji je zahtijevao česte selidbe. Nakon Omiša, Drvenika i Supetra u Vukovaru će upoznati i ravnicu i Dunav.
U školu će krenuti u Širokom Brijegu, u Rabu će doživjeti prve ulične demonstracije i razbijene glave zbog zastava istih, ali različito poredanih boja. U Sinju će mu umrijeti majka, tamo će upoznati rat. Potom će s prozora kuće na Stradunu gledati talijanske vojne parade i nijema mimoilaženja ustaša i četnika.
Potom će obitelj dio rata pregrmiti najprije u Zagrebu, uz pomoć strica etabliranog u ustaškom režimu, a potom u srijemskom selu Golubinci, kod drugog strica, komunista i partizana. Hrvatska obitelj talijanskog prezimena živi u polovici sela u kojoj većinu čine Srbi.
Dječak svjedoči strahu od kojeg se ta polovica sela zgrči svaki put kad drumom naiđu ustaše, on gleda i kako se taj strah kasnije, dolaskom partizana, seli na drugu stranu selu u kojem su većina Hrvati. Nikolin otac odlazi u partizane gdje mu u lokalnom odredu, kao Hrvatu kojem nikada ne treba vjerovati, nikada u ruke neće dati pušku.
Putovanja Nikole Bertolina završavaju 1947. u Beogradu, gdje živi i danas. S tom godinom počinje drugi, još uzbudljiviji dio njegovih memoara o godinama u kojima pronalazi utočište u poeziji, postaje jedan od najcjenjenijih prevoditelja poezije s ruskog i osobito francuskog jezika, te glavni urednik i povremeno direktor u velikim izdavačkim kućama Nolit i BIGZ.
Bertolino je svoja sjećanja objavio najprije u Srbiji, u dva dijela, na srpskom. Prvi dio pod naslovom “Zavičaji” objavljen je u Beogradu 2004. godine, drugi dio, “Novi zavičaji”, 2008.
U povodu hrvatskog izdanja knjige, u kojoj je cjeloviti tekst objedinio pod naslovom “Knjiga o zavičajima” na hrvatskom jeziku, Nikola Bertolino dao je nekoliko intervjua hrvatskim novinama. Za Jutarnji list izjavio je: “Ja sam Hrvat i naturalizirani Srbin. Može se biti i jedno i drugo, jer jedno ne potire drugo.”
U Novom listu je objasnio i svoj stav prema jeziku kojim piše, referirajući se na “jezično kameleonstvo” kojemu je već u mladosti, za ljetnih druženja u Omišu, spočitnuo Vlado Gotovac.
O tome Nikola Bertolino kaže: “U znaku te dvojnosti protekao mi je cio život. A ‘jezično kameleonstvo’ danas bi neki nazvali ‘dvojezičnošću’. Pa neka bude! Nastojim da budem ‘dvojezičan’, pišem i na ‘srpskom’ i na ‘hrvatskom’, koje ipak i dalje smatram varijantama jednog te istog hrvatskosrpskog ili srpskohrvatskog jezika, čijem bogatstvu ta jezična dvojnost itekako doprinosi.”
Bertolino u knjizi razračunava i s vlastitim zabludama u koje ga je dovodio njegov idealizam i vrlo osobna, životna i sudbinska zainteresiranost za uspostavljanje i opstanak jugoslavenskog bratstva i jedinstva. Kao mladić s gorkim je okusom razočaranja napustio SKOJ, a mnogo kasnije i Savez komunista, svjedočeći u Beogradu usponu Slobodana Miloševića po ljestvama partijske hijerarhije.
Nakon Miloševićeva obećanja da nikome neće dopustiti da mu otme zastavu borbe za nacionalne interese, Bertolino se od komunista oprostio pitanjem: “Znači li to da sada mi komunisti moramo postati veći nacionalisti od nacionalista?” Odgovor koji je već u prvoj polovici 1980-ih proricao, na zgražanje svoje hrvatske rodbine, dobio je u novom krvavom ratu.
Gledao je s užasom kako upravo Titovi komunisti, da bi odvratili pažnju od svih neostvarenih obećanja o socijalističkom samoupravnom raju za radničku klasu, puštaju iz boce zloduha i raspiruju nacionalističku mržnju.
Tragična je, porazna, ali vrlo točna pouka Bertolinove velike i sjajnim hrvatskim jezikom, ma kako ga tko zvao, napisane knjige. Svi su sistemi, režimi i vladajuće partije na ovim prostorima svoj opstanak gradili upravo na toj mržnji i čine to i danas, kako ne bi morali podnositi račune o neuspješnim i do srži korumpiranim gospodarstvima i državnim aparatima.
Bertolino o tome puno zna, on svjedoči kako su direktori izdavačkih kuća redom postajali isluženi udbaši.
Na kraju knjige krug se sablasno zatvara. Ujesen 1991. Nikola Bertolino svog sina Tomislava, kojem je već uručen mobilizacijski poziv u vojsku koja razara Hrvatsku, ispraća s beogradskog aerodroma put Italije, s pismom za daleku rodbinu u Termoliju odakle je stoljeće ranije preko Jadrana zaplovio njegov djed Pasquale-Paškval.
Nikola Bertolino ne odustaje od svojih zavičaja koji postaju sve imaginarniji. Jedini preostali zavičaj njegovim riječima ostaju čitatelji, među koje se sa zahvalnošću ubrajam.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).